Mjesto: Beč (Austrija), Planet Music
Datum koncerta: 07.11.2003
Broj posjetitelja: 800
Cijena ulaznice: 26,00€
Napokon! Helloween bliže domu na turneji, na udaljenosti od 450 km. Predgrupa Rage bila je glavni razlog zbog kojeg sam se ugrizao za usnicu i odmahnuo rukom na probleme koje donosi prazan džep: “Ma preživjet ću, uvijek jesam, i ovaj mjesec ću se nekako snaći, nema panike!” Užitku se jednostavno teško oduprijeti! Nikad neću požaliti što smo krenuli put Beča, jer smo svjedočili pravoj heavy metal rapsodiji!
Prvi su na stage skočili Vivian. Austrijanci koji, sudeći po izgledu, nisu bili “od jučer”, nego iza sebe sigurno imaju poprilično glazbenog kilometraža. Progresivni metalci. Osjeti se utjecaj germanske klasične metal škole, jer masivno gitarsko rifanje čini važan dio glazbenog izričaja grupe. Uz gitare se dobro uklapa melodična ravnalica koju osiguravaju klavijature u ulozi orkestra, dakle nekako slično kao kod nekih Symphony X. Nažalost, Vivian me u svom polusatnom nastupu nisu uspjeli uvjeriti. Previše je u njima otrcanog oponašanja, a potpuno me od grupe odbila završna pjesma, nevjerojatno drska kopija Believe od Savatage. Nevjerojatno kako bez imalo srama i poštovanja kradu novopridošlice današnje rock scene. Mogućnost da Vivian slučajno još nisu čuli za Savatage otpada, jer je njihov basist na pozornici nosio majicu Savatage.
Sljedeća rupa je da ostaje još mnogo stvari koje treba poboljšati i nadograditi. Nevjerojatno kako odsječeno zvuče pojedine dionice. Npr. komad koji je vođen u nekakvoj masivnoj doom metal slici, naglo se prebaci u jureći naspidirani ritam kakav jaše Iron Maiden The Trooper. Bez ikakvog prijelaza. Bit će tu puno posla, a prije svega treba pronaći vlastitu okosnicu, dragi dečki. Vivian su nedvojbeno vrlo dobri glazbenici, ali nedostaje im glazbene mašte. Dečki nemaju vlastiti prepoznatljiv stil. Pa treća primjedba. Samo se pjevač trudio održavati kontakt s publikom. Pjevač je odličan, ima pun visok čist vokal, svidjela mi se i njegova igra na pozornici. Usprkos tome što su dečki na pozornici imali jako malo prostora, iznenadio je raspored glazbenika. Gitarist koji je svirao sva sola bio je stisnut u kut među monitore, tako da ga se jedva vidjelo, a ritam gitarist stajao je uz bok pjevaču. Dakle u sredini. Međutim, ritam gitarist nije napravio ni jedan korak lijevo ili desno, nego je s čikom u ustima neprestano bolščao u pod dok je rifao. Istu predstavu pokazali su svi ostali osim pjevača, no i basist je pokazivao poneke znakove života. Dakle, drvene Marije na pozornici. Ali uzmite me s rezervom, jer je austrijska publika bila naprosto oduševljena. Dečki su nedvojbeno čest posjetitelj Planet Musica i očito ih prati vjerna baza fanova, jer se nekoliko puta zatresla cijela dvorana u znak podrške. Tekstovi na engleskom. Zvuk je bio solidan, rifanje je nekoliko puta lagano preglasilo solističke odklope, ali načelno uspjeli nastup.
Prvi “rageman” koji nam je došao praviti društvo u dvorani bio je Mike Terrana, koji je imao dosta posla dok se nije uspuzao iza svojih golemih bubnjeva. Dečko se nije ustručavao, odmah je počeo šamarati Orgy Of Destruction. Kroz maglu se ubrzo pojavila glava Rage Peaveya i ritam sekcija bila je tako savršena. Posljednji je na pozornicu doskakutao čovjek u kratkim hlačama Victor Smlolski u hokejaškom dresu s brojem 15 bjeloruskog kluba “Metalurg Magnetogorsk”. Nakon što je Peavey najavio riječju: “Excellent!”, dečki su odmah prešli na War Of Worlds s najnovijeg albuma “Soundchaser”. Trojac je bio izuzetno raspoložen, Peavey i Victor odmah su razmijenili nekoliko vratolomnih položaja na pozornici. Sljedeća bomba bila je Great Old Ones. Izvanredna komunikacija. Rage su publiku u tren oka pridobili na svoju stranu. Iskusni lisac Peavey očito zna prave poluge kako zagrijati publiku. Uostalom, uz takvo bombardiranje nije potreban nikakav poseban napor. Soundchaser, nalik na Judas Priest ili Accept, bio je prvi vrhunac koncerta. Vampirsko rifanje, užareni ritam “drive”, narod je disao s grupom kroz stihove refrena. Zvuk je bio fenomenalan i Peaveyjeva vokalna izvedba bez greške. Pjevač/basist pristupio je beskompromisno i svom snagom. U trenucima sam stvarno dobio dojam da se tri Soundchasera jure jedan za drugim po pozornici, jer takvu glazbenu perfekciju, savršen “timing” usklađenosti prijelaza, kombiniran s pravom mjerom spontanosti i divljeg odklopa, čovjek teško može zamisliti dok to ne doživi. Kao da su hibridni križanci stroja i čovjeka. Kako je Victor, koji je tijekom naslovne pjesme bio u središtu pozornosti, preobrazio atmosferu kroz proživljeno odsvirani srednji instrumentalni dio. Rage su pripremili manju poslasticu. U set listu ubacili su mini medley sastavljen od dvije pjesme. Počelo je sa Sent By The Devil (“Black In Mind”, 1994). Mesarsko rifanje zastalo je na točki gdje bi se pjesma trebala preliti u solo, Rage su na tren zaustavili konje, a onda je Peavey najavio još jednu senzaciju, ovaj put s albuma “The Missing Link” (1993), i to pjesmu Firestorm, kojom su zaključili medley. Ipak, masa je ponovno postala aktivnija uz Down (“Unity”, 2002). Zatim su Peavey i Mike napustili pozornicu i Victor je ostao sam. Svoju solo točku otvorio je instrumentalom Lunatic (“Welcome To The Other Side”, 2001). Victor se i ovaj put oprostio od svih svojih trzalica i štrikao kroz nadzvučni “taping” desnom rukom, koja je većinu vremena bila položena gotovo na istom mjestu kao i lijeva. Na vratu gitare. Istovremeno je sve začinio impresivnim visjenjem po tremolu i izvlačenjem škripavih gitarskih zvukova. Točka koju glazbenik tipa Smolski jednostavno treba. Kladim se da Victor na turneji nije sastavio ni dva solaža izgrađena na jednakim ili približno jednakim osnovnim motivima. Odklop racionalnog! Victor je završio solo akustičnim motivom Set This Wolrd On Fire. I trojac je opet zajedno sjekao neko vrijeme, dok se masa ispod pozornice veselo prevrtala. Sada je svojih nekoliko minuta dobio i Mike Terrana. Naravno, njegov je solo ovaj put bio mnogo kraći nego na prošlogodišnjoj co-headliner turneji s Primal Fear, kada je Mike mogao zabavljati masu cijelih 20 minuta. Naravno, akrobat se i ovaj put penjao po svojoj bubnjarskoj tvrđavi, vrtio palice i žonglirao njima kao da ima bezbroj ruku, a ne samo dvije. Dio solo točke odlupao je kar stojeći. Zbog Mikeova nemilosrdnog raketiranja sa svih strana, nekoliko bubnjarskih palica doživjelo je svoju nesretnu sudbinu. Raspadale su se pri udarcima o rubove činela. Mike Terrana te je večeri napravio poveću hrpu lijepih drvenih iverja, ajmo reći treski za na roštilj. Vjerojatno je izumio i novu verziju čačkalica. Nakon koncerta je te svježe iverje velikodušno poklonio masi. Ukratko, zabave puna mjera! Tako je Mike “razbijač” Terrana, okupan u vlastitom znoju, dodobra naelektrizirao atmosferu dvorane. Sigurno smo prisustvovali nastupu jednog od najglasnijih bubnjara na planetu Zemlji. Bubnjanje iz svemira!
Postava je opet bila kompletna na pozornici. Odvela nas je na kraj osamdesetih sa svojim hitom Don’t Fear The Winter (“Perfect Man”, 1989). Naravno da postoji izravna veza između albuma “Perfect Man” i “Soundchaser”. Sjećate li se stiha u Good Old Ones “…so called perfect man…”? Pa, nakon završetka Peavey je još jednom pozvao publiku na sudjelovanje uz Higher Than The Sky (“End Of All Days”, 1996). Pravi tornado za kraj. Užarena izvedba udarne pjesme još je jednom podigla atmosferu na višu razinu. Ljudi su pomagali Peaveyju kroz stihove.
Okus su, naravno, pokvarile iste one slovenske metalske pijandure koje se uvijek na kraju guraju u prve redove iz pozadine samo da bi ulovile kakvu trzalicu, palicu, možda svukle glazbenike. Hej, je li to sve zbog čega ste došli na koncert? Victor je pak zašio nezadovoljnike, jer nije bacio ni jednu trzalicu među masu. Naravno, u publici je bilo poprilično Slovenaca. Bila je subota. Oni su opet bili među najglasnijima, što se posebno odrazilo tijekom nastupa Helloween.
Rage? 50 minuta potpunog intenziteta koji nije popustio ni na tren. Sve je bilo odžagano nadzvučnim zaletom, agresivno, bijesno. Vraga, dečki, napravite već jednom headliner turneju. Grupa koju se uživo jednostavno ne može nagledati i naslušati. Apsolutna perfekcija u svakom pogledu! Kad smo razgovarali s Victorom nakon koncerta i kad sam mu rekao odakle dolazimo, on je bez zadrške upitao: “Govoriš li ruski?” U šoku sam kimnuo, a onda se poslužio znanjem srpskohrvatskog i riječ je potekla o headliner turneji. Victor je potvrdio da je nekoliko koncerata Rage najavljeno za siječanj (oni su već potvrđeni na službenoj stranici grupe i svi su opet ludo daleko od Slovenije). U tu svrhu bi Rage trebali snimiti DVD, jer je iduće godine 30. obljetnica grupe. A za rujan iduće godine Victor je potvrdio da slijedi prava headliner turneja grupe. Mike je kasnije čak objasnio da su pokušali napraviti “break through” i doći s Helloween u Sloveniju. Možete li zamisliti taj šok? U postojeće rupe po državi Sloveniji ih stvarno ne bih priželjkivao da sviraju, ali bilo bi naprosto fantastično kad bi ih netko doveo na kakav ljetni festival u Sloveniji. Mike je zaista pojava. Kad je napustio backstage, navukao je majicu “Security Guard” i pomiješao se s masom. A kako je ljubazan i jednostavan čovjek. Posvetio se svakom fanu, u dvorani je pomagao “merchandiseru” pospremati majice i ostali fetiš u kutije te iznositi robu u tour busove.
No vratimo se dva sata unatrag, u pakao subotnjeg vrućeg zbivanja dvorane Planet Music. Bilo je to treći put da sam se sreo s Helloween oči u oči. Prvi put, kao mnogi od vas, u Trstu kad su bili predgrupa Iron Maiden (06.05.1998), drugi put na uskršnji ponedjeljak 16.04.2001 u Stuttgartu. Moja predkoncertna očekivanja bila su slična kao prije nastupa recentnih Iron Maiden. Rekao sam si: “Ah, svirat će pola set liste iz komada zadnjeg albuma pa nešto iz post Master Of The Rings (1994) razdoblja i tek za nijansu nešto iz osamdesetih!” Bio sam potpuno zbunjen. Helloween su prihrumili na pozornicu s introm koji je zvučao kao outro i koji bendovi obično koriste za klasični fade out na kraju koncerta. Pa ne može biti istina. Starlight? Glavni rif ponovno je potvrdio moju pretpostavku. Definitivno Starlight s kožom i kostima. Juriš! Narod odmah u luft. Andy visoko s vokalom, snažno, čisto, razgovijetno, puno! Fantastično! Sanjao sam i dalje. Gotovo bez stanke Helloween su nastavili s Murderer! Osvrnuo sam se prema Petru. I on je odmahivao glavom, kao: “Pa nije moguće!” Dvije klasike ravno s Walls Of Jericho (1985) ravno među oči. Onda sam pomislio: “Dečki, sad svirajte što god hoćete, zbog mene i za rockere s Morave!” No Helloween me nisu čuli. Andy je na njemačkom pokušao utješiti fanove neka im oproste, jer će se sada na trenutak pomaknuti na razdoblje obaju Keepera. Sascha Gerstner svirao je nešto na akustičnoj gitari. To nešto nije bilo ništa drugo nego intro Keeper Of The Seven Keys. To je bio vrhunac. Eto, i sad me podilaze žmarci po koži, samo sam se mislima prebacio na koncert. Uigranih 13 minuta fantastike, punih atmosferičnih preokreta i, što je bilo najvažnije, pjevač je pjevao briljantno. Hrabro i bez kočnica. Do tog trenutka živio sam u zabludi da Helloween više ne sviraju stari repertoar jer ga Andy Deris jednostavno nije u stanju otpjevati, jer je za njega postavljen u previsokoj tonalitetu. Hitac u prazno, potpuno! Skladan završetak, punoća razgovijetnog zvuka, čista pobjeda! Auditorij je pucao od oduševljenja. Kao da su Helloween došli promovirati svoj “best of” “Treasure Chest” (2002), a ne ovog proljeća izdani “Rabbit Don’t Come Easy”. Era obaju keepera pak je trajala i trajala kroz poskočni Future World i Eagle Fly Free s Markusovim karakterističnim basističkim “taping” ulomkom, uz koji je dečko, kao i uvijek, požnjeo gromoglasan pljesak. S obzirom na to kako se koncert odvijao, sve skupa mogu nazvati apsolutnim ludilom. Jesmo li u osamdesetima? Naravno, najviše se od svih svidio pjevač Andy. Uvijek nasmijani čovjek čije je lice sjalo od same pozitivne energije. Neprestano se šalio, obraćao se ne samo cijeloj publici nego i pojedincima u auditoriju. Između njegovih narativa na njemačkom tu i tamo čuo se izgubljeni krik: “Do you speak English?” Osim odlično otpjevanog repertoara ostavštine Kiskea i Hansena, Andy je uvjerio svojom izvanrednom scenskom igrom i spontanošću. To ga svrstava u sami vrh pjevača heavy metala. Ako sada pribrojimo Andyjeve kvalitete, koje njegovi prethodnici sigurno nisu imali tako izbrušene, onda… Pa, što daje svim Helloween pločama s Derisom na vokalu kroz devedesete do danas poseban pečat? Prepoznatljiv vokal, koji slovi po izražajnoj varijabilnosti i izuzetnim bojnim devijacijama, što unosi u današnje Helloween nepredvidljivost i dočarava posebno raspoloženje u njihovoj glazbi.
Forever And One (“Time Of The Oath”, 1996) smirila je situaciju. Iskreno govoreći, trebala mi je mala pauza, jer sam se već pošteno utapao u moru vlastitog znoja. Tek sedma pjesma bila je uzeta s najnovijeg Helloween albuma. Udarna Open Your Life, s jednostavnim, ali toplim refrenom u koji se auditorij lako uključio. Prave bombe s emocionalnim nabojem doživjeli smo pri izvedbi dvaju hitova. Hey Lord! (“Better Than Raw”, 1998) i kasnije If I Could Fly (“The Dark Ride”, 2000), koju Helloween zanimljivo na “The Dark Ride” turneji uopće nisu svirali. Obje pjesme odlikuju se jednostavnom fluidnom gradnjom, a istovremeno lansiraju slušatelja kroz svoju melankoličnu gradnju, klavirske dodatke i zamazanost “new age” zvuka punih gitarskih rifova u pravo iskustvo visoke atmosfere. Sascha je u cijelosti odvihrao solo u If I Could Fly. Novajlija u postavi izvrsna je zamjena za Grapowa (Masterplan). Ne samo da ga “propisuje” na cijeloj liniji što se tiče tehnike i vladanja gitarskim vragolijama, nego mladić daje dojam potpune neopterećenosti glazbenog prilagođavanja različitim situacijama, što diktira novi izraz Helloween. Isto tako mu njegova izuzetna brzina i preciznost tresenja arpeggia iz rukava omogućuju vrlo jednostavno nasljeđivanje gitarski složenije građenih komada iz osamdesetih. Neću doktorirati zašto su se Helloween tako dugo otimali starom repertoaru. Razlog nije bio Andy Deris. Andy, oprosti još jednom! Možda čeoni sudar ega koji jednostavno nije dopuštao da prijašnja postava Helloween svira išta više iz obaju “keepera” i sa zidova Jerihona. Osjećaj je da su Helloween ponovno zadahnuli punim plućima. Rošade su dobrodošle u svakom pogledu, a “Rabbit Dont Come Easy” važan je prekursor u evoluciji grupe. Sljedeći će album naime u cijelosti potvrditi gdje se Helloween glazbeno trenutno nalaze.
Precizno pikanje preko rifova obaju gitarista u cijelosti je zvučalo skladno i cijelo vrijeme ležalo u savršenoj ravnoteži. Rifanje nigdje nije preglasilo prijelazne gitarske harmonije ili sola. Zvuk je bio fenomenalan i detaljno se moglo čuti doslovno svaki prdac u dvorani. Dok se Michael Weikath vjerno drži svoje Gibson gitare modela Les Paul, mlađi Sascha rado posiže za Ibanez gitarom s prema dolje zašiljenom glavom. Ukratko, po modelu nestašnijeg i ljućeg izgleda nego što se danas služe mnogi gitaristi mlađe generacije.
Helloween su glavni dio zaključili s Power. Tom je prilikom Andy dopustio sebi manju zabavu. Auditorij je podijelio na dva dijela i ljevica i desnica sada su se natjecale koja je glasnija. Pobijedila je Andyjeva desnica. Pjevač se usput našalio da ga cijeli koncert vuče s pozornice više udesno, vjerojatno zbog većeg broja zgodnih djevojaka (zaboravite metalske muškarce pseće ovratnike, namazane globinom, oni otpadaju!!!). Dakle, prije posljednjeg refrena dečki su stali i auditorij je bio prisiljen orgazmično kruliti ono “Oh, oooh-oooh-oooh-oh oh,….” Začinjen odličnim fade outom Power je izzvučao u noć, a dečki su brzo pobjegli u backstage. Power je na prošloj turneji služio kao otvaranje.
Dodatak su otvorili novom pjesmom Sun 4 The World. Na početku su Stefan Schwarzmann i Sascha izgradili izvanrednu atmosferu. Sascha je za tu priliku uzeo u ruke instrument koji je izgledao kao hibrid harfe, sitara i električne gitare. Ukratko, čudo svih čudesa, opremljeno nadprosječnim brojem žica. Helloween nas ipak nisu mogli napustiti bez predokusa “Walls Of Jericho”. Govorim o nešto više od šestominutnom mini epu How Many Tears. On je ponovno podigao atmosferu na višu razinu i krajnje zapalio publiku. Najbolje moguće rješenje za završetak druženja koje je trajalo sat i dobrih 40 minuta!
Helloween su me zaista iznenadili. Što iznenadili, pravo ganuli! Prvi razlog za to bila je fenomenalna set lista, koju ne bih smio sanjati ni u najluđim snovima. U usporedbi s prethodnom “The Dark Ride” turnejom ostale su samo četiri jednake pjesme u repertoaru: Dr. Stein, Eagle Fly Free, Power i How Many Tears. Nije li to uzbudljivo? Sa Stefanom i Saschom u postavi ponovno puše svjež vjetar za Helloween. Izgrađena je nova kohezivna kemija. Nestrpljivo možemo iščekivati što će nam bundeve ponuditi u budućnosti. A prije svega nadam se što više ovakvih koncerata.
Setlista
Rage: 01. Orgy Of Destruction 02. War Of Worlds 03. Great Old Ones 04. Soundchaser 05. Sent By The Devil 06. Firestorm 07. Down 08. Solo gitara: Victor Smolski (uklj. Lunatic) 09. Set This World On Fire 10. Solo bubnjevi: Mike Terrana 11. Don’t Fear The Winter —dodatak— 12. Higher Than The Sky Helloween: 01. Intro 02. Starlight 03. Murderer 04. Keeper Of The Seven Keys 05. Future World 06. Eagle Fly Free 07. Forever And One 08. Open Your Life 09. Hey Lord! 10. Dr. Stein 11. Back Against The Wall 12. If I Could Fly 13. Power —dodatak— 14. Sun 4 The World 15. How Many Tears
