Mjesto: Sonny Boy Club, San Vendemiano (blizu Trevisa), Italija
Datum koncerta: 04.05.2006
Broj posjetitelja: 500
Cijena karte: 20,00 €
Bilo je dan nakon Fisha, dan nakon izleta u Augsburg…. I lijeno, doista lijeno, Peter i ja napuštali smo malo prije šest popodne Ljubljanu i našeg vrlog Bojana “Diplomata” Elliota, koji je do grla zaposlen upravo marljivo razvrstavao fantastične snimke koje je napravio na koncertu u Augsburgu.
Na taj smo se lijen način i vozili prema Italiji, a sreća je bila što je put do Coneglianoa bio odlično označen, jer su mi se od sve te kilometraže kapci sumnjivo stalno zatvarali! Tako se jednom, za promjenu, čudesno nismo izgubili u Italiji, što je bilo novo veliko iskustvo za sve nas koji smo svašta preživjeli i svakako velika stečevina za ovakve izlete, na kojima inače potrošimo ogromnu količinu energije tražeći lokacije. Oko 20:00 parkirali smo ispred Sonny Boy kluba, gdje su nas najradoznaliji Talijani odmah napali sočnim komentarima kad su vidjeli ljubljanske tablice. Pravi kontrast hladnim Nijemcima. Ljubaznosti nije bilo kraja i tako se odlično uklopila ta lijena, uživalačka predkoncertna scena. Priuštili smo si odličnu tjesteninu i bezveznu pizzu, koje su očito bile uračunate u cijenu karte, jer su se svi prisutni pri otvaranju restorana u klubu marljivo poredali u red s bonovima koje su dobili na blagajni uz kupnju karte. Dok smo mi radoznalo čekali s pladnjevima u redu da vidimo što će se dogoditi, cijela ekipa Tony Levin Banda već se strastveno goštila za susjednim stolom, samo korak od reda izgladnjelih. Dečki su djelovali odlično raspoloženo. Sonny Boy klub ima tako super “terasicu” vani! Fali samo more dolje, zrak je čisto mediteranski, nabijen mirisom eteričnih ulja. Ali pića unutra nikako ne kupuj! Veliko pivo košta kretenoidnih 5 €, a sok isto!
Koncert je počeo s debelim jednosatnim kašnjenjem, dakle u 23:00. Taktički potez. Bio je petak i organizator je pametno pričekao da se Sonny Boy nabije do zadnjeg kutka. Da smo u Italiji, te večeri nije bilo teško pogoditi ni najobičnijem laiku. Uvijek se pobrinu za neku posebnost koju nigdje drugdje ne sretneš. Ne znam odakle su pronašli hordu stolova, koje su prije koncerta unijeli u unutrašnjost kluba i nabili ga njima do krajnjih granica. Stolovi su sezali praktički do pozornice, tako da su bili skoro zabijeni u nju. Sad pokušaj napraviti neku fotografiju! Prvi put u životu nisam primijetio zaštitare. Atmosfera je, oduzmemo li raspored stolova, bila doista ugodna kao već dugo ne. Opuštajuće, bio je petak, vrijeme za žurku! Do jutarnjih sati!
Tony Levin Band otvorili su koncert u stilu dobrog starog King Crimsonovog Barber Shopa. I to s “a capella” uvodom. Mali zborčić članova sastava predstavio se duhovitim pjevanjem. Prvi je s lijeva na desno počeo Larry Fast: “I am Laaaaaryyyy….”, pa Tony Levin: “I am Toooonyyyyyyyy”, u tom su napjevu duhovito otpjevali jedan za drugim stihove u kojima su zapravo bile upute prisutnima kako da se ponašaju tijekom koncerta sastava: “Dopušteno je slikanje tijekom cijelog koncerta, a da ne zaklanjaš pogled onima koji stoje iza tebe, nakon koncerta prodavat ćemo “live” album “Double Live Espresso”, potpisivati autograme,…” Ukratko, šaljivo navijen koncert je počeo. U sedamdesetima je Tony s bratom Peteom djelovao u komedijaškoj skupini The Clams, u kojoj je bio i Steve Gadd. Vjerojatno otud potječe i ideja za uvodnu točku.
Slijedio je pravi početak, koji je nekako istovremeno bio i mini ugađanje sastava. Pa, barem na početku. Tony Levin je odmah prihvatio električno čelo i violinskim gudalom vukao debele zvukove iz debelih žica. Sastav je zagrijano gradio zvuk. Bila je to Pieces of the Sun. Odlična uvodna predstavljačka točka, koja je zapravo okarakterizirala ime Tony Levin Band. Sastav je nizanjem zvukova razvio grandioznu atmosferu. Zatim je Marotta naglo prelomio ritam i tu je Tony Levin našao djelić vremena da brzo navuče palice na prste desne ruke i prihvati bas gitaru, te je sastav počeo koncert krajnje ozbiljno! Prvi napad improvizacije. Brrrr… kako uvjerljivo! Zatim nastavak s prvom pjesmom aktualnog studijskog albuma, koji je u SAD-u izašao točno prije mjesec dana, naslovljenog “Resonator”, i to Break it Down. Tony Levin je kao pjevač u njoj vrlo uvjerljiv. Komad je napeo prisutne u klubu, jer spaja jednostavan navijen “drive” i dašak krimsoidne istraživačkosti u koji u refrenu “uleti” klasični “hendriksizam”, odnosno “hendriksovski” obojen gitarski “riff”. Vrlo tečna pjesma koja zahtijeva naprosto razuzdano poskakivanje, što ovaj put nije bilo moguće, jer su Talijančići lijepo mirno za stolovima srkutali svoja pića i samo lijeno mrdali glavicama amo-tamo. Ovakav pogled na auditorij je, uz iznimku nekih rijetkih i naglih izbijanja višeg stupnja kinetizma, nažalost trajao cijeli koncert. Potpuno zgrčen ispod stola slikao sam pozornicu i sastav! Užas! Kakva nelagoda! Zato sam se što sam brže mogao povukao u pozadinu.
Tony Levin Band nastavili su s “Resonator” materijalom. What Would Jimi Do, pjesma posvećena Hendrixu, zadržala je adrenalinsku brzinu. A onda veselo natrag na eksperimentalnu stranu sa King Crimson skladbom koja ne izostaje s koncerata Tony Levin Banda. Sleepless naravno i poznata ritmička gimnastika “nagruvanog beata”. Tony Levin Band tu pjesmu sviraju malo drukčije. Prvi krug nije podložen bubnjarskim bjesnilom Billa Bruforda, nego većinu prostora pokriva Levin s bas gitarom, jer je Jerry Marotta u tom dijelu pjesme potpuno naprijed s tamburinom. Prije nego što se Marotta prihvatio glavnog vokala u toj pjesmi, obratio se publici da je trenutno vrlo zbunjen i vrlo teško svira koncert, jer mora cijelo vrijeme svirati sa Satrianijem. Prije koncerta Tony Levin Banda u klubu se na velikom platnu vrtio koncert G3, koji u klubu očito nisu isključili ni tijekom koncerta. Marotta je na vokalu dostojno naslijedio Belewa, a onda se negdje na sredini odvukao natrag za bubnjeve i uz pjevanje prihvatio i ozbiljnog fizičkog posla. Tony Levin Band nisu skrivali oduševljenje pločom “Resonator”, jer je cijela set lista u velikoj većini bila skrojena za sviranje posve svježeg studijskog materijala. Tako su nastavili s odličnom Shadowland, gdje je sastav dočarao prelijepu međusobnu scensku komunikaciju, a na koncert su uključili i Place To Go, gdje je Tony Levin pokazao svo svoje majstorstvo kako je samo s bas gitarom i vokalom moguće u pjesmi napraviti baš sve! “Pull off-ovi”, “slide-ovi”, flažoleti,… na svakom koraku s izuzetnom lakoćom, meko, tečno, a istovremeno si mogao osjetiti pravi “groove” velikih jaja, kombiniran s uvjerljivim Tonyjevim vokalom. U toj pjesmi je uz njega sudjelovao samo Marotta na udaraljkama i na vokalnoj pratnji u refrenu! Blues pjesma, puna čistog duhovičenja, koju krasi perfekcija glazbene jednostavnosti, koja je plod potpuno eksperimentalne strane i koja ti odmah izaziva žmarce, što nikako nije lako postići. Doista velika pjesma po toj strani. Slijedila je opet duhovita točka. Fantastična obrada Led Zeppelinove Black Dog. U potpuno instrumentalnoj izvedbi. Nevjerojatno je kako je sastav uživao u izvedbi te pjesme i doista, riječ je o obradi koja je napravljena tako da, ako ne poznaješ original, misliš da su je napisali Tony Levin Band. Atmosferu su smirili melankoličnom Beyond My Reach, žalopojkom zadimljenih kabarea i kišnih dana, gdje je za posebno vrijeme na klaviru pobrinuo Tonyjev brat Pete Levin. Nakon toga slijedilo je oživljavanje s Crisis of Faith. Larry Fast, veliki klavijaturist koji je svirao u legendarnim progresivnim sastavima Synergy i Nektar, počeo je točku sintesajzerskom imitacijom čovjekolikih robotiziranih vokala. Uskoro mu se pridružio Tony s violinskim gudalom i električnim čelom, a pjesma je izrasla u pravu psihodeličnu pustolovinu.
Kod pjesme Utopia mogli smo opet uživati u velikom ritmu, preko kojeg su bile položene veličanstvene linije sintesajzera obojice klavijaturista. Atmosfera je bila doista velika. Svakako su podigli dvoranu na noge naspidiranom Sabre Dance, gdje su u uvodu razvili gotovo pa “metalski” zvuk. Riječ je o genijalnoj obradi, odnosno Khachaturianovu instrumentalu, koji je ponovno upozorio na besprijekornu uigranost sastava. Tu su odlično prevagnuli atmosferu u podivljalo scensko rajanje. Na kraju pak skok na ploču “Lamb Lies Down On Broadway”, klasik Genesisa, i na pjesmu Back in N.Y.C., gdje je glavni vokal na pozornici ponovno preuzeo Jerry Marotta i koncert se tako zaključio u velikom stilu. Doduše, vokal potpuno neprimjeren za oživljavanje autentične atmosfere originala, ali ipak! Pjesma koju danas vrlo teško čuješ uživo. Ljudi su osjetili da se koncert primiče završnom dijelu i napokon pokazali malo više života. Zapravo sam bio iznenađen. Obično su Talijani na koncertima užarene glave. Ali ako ih posadiš za stol i na stolce, to očito djeluje na njihove općepoznate karakterne osobine, uspavljujuće. Uživalački suprotno od traženog.
Svakako su Tony Levin Band požnjeli gromoglasan pljesak na kraju regularnog dijela. Uskoro se na pozornicu vratio samo Tony Levin. Sjeo je za Peteove klavijature i počeo svirati pjesmu Fragile As a Song s ploče “Resonator”. Pa, nekako nesretan izbor za početak bisa, jer je riječ o baladi. Svakako je Tony konkretno raspalio auditorij kad je sastav nakon toga svirao On The Air, pjesmu s ploče “II” Petera Gabriela. Bilo je to uopće prvi put da su je na turneji svirali! Kakva sreća. Chapman stick je svakako pjevao svoje velike tonove ispod prstiju, po mnogima, jednog od najboljih basista na svijetu. Svojih pet minuta slave Chapman stick je doživio još posebno uz Elephant Talk. Stick? What the f… is stick? Kao laik mogu reći da instrument izgleda tako da su na sredini vrata smještene najdeblje žice, a zatim se debljina žica smanjuje prema oba kraja vrata. A zvukove iz “stickea” izvlači samo “tappingom” (tapkanje vrhovima prstiju). Riječ je o radu obiju ruku, koji pri sviranju vjerojatno najviše podsjeća na klavir. Rad obiju ruku omogućuje pokrivanje puno većeg melodijskog spektra nego što ga pokriva standardno sviranje bas gitare. Elephant Talk je pjesma King Crimsona! Ta nikako ne smije izostati sa set lista Tony Levin Banda! Naravno, držala me paranoja tijekom koncerta da ćemo što se tiče King Crimsona ostati samo kod Sleepless, ali me je sastav srećom demantirao. Tony je preuzeo vokal. Svakako to nije ona uživljena ćaknuta shizoidnost koju je sposoban dočarati Adrian Belew u King Crimsonu, a Gressova gitara je uz sve napore gitarista, koji su inače bili više nego dostojni originala, i dalje zvučala premelodično u solažama. Originalni “crimso soundscape” slonovskog trubljenja pokrivao je Fast efektom na klavijaturama. Pa ipak! Ritam zavjesa je naprosto ono što prevaga na vagi u korist apsolutne poslastice izvedbe te pjesme i kad se nje late Tony Levin Band. Jednostavno, preplet Levinova baziranja i izvrsnog rada Jerryja Marotte na bubnjevima čine svoje. Napeti Elephant Talk ostavio je ljude u klubu gladnima i svakako smo vikali i tražili još! Ali svemu jednom dođe kraj. No i za kraj su se članovi od nas oprostili ponovno na krajnje duhovit način. Kvintet se prihvatio “a capella” izvedbe velikog hita Petera Gabriela Don’t Give Up, uz koji smo se svi u klubu opet imali prilike nasmijati do suza.
Sonny Boy klub je “špica” lokacija. Ne možeš vjerovati, stvarno! Čuđenju kako je Europa ispred nas kad je riječ o organizaciji nema ni kraja ni konca. Sonny Boy klub je sve u jednom! Od diskača do rock – jazz – blues cluba (ovdje je u ranim devedesetima svirao i Miles Davis), do noćnog kabarea s golim curama,….
Odličan ambijent, sastav odlično raspoložen, karizmatični šarmantni gospoda iz sastava svi su redom totalne “šaljivdžije”. Tony je, kao i njegov sastav, jedan jedini veliki smijeh, smisao za humor i toplina. Ukratko, dojmovi su nakon koncerta bili izuzetni. Tony Levin je ionako poglavlje za sebe! Nevjerojatno simpatični dvometraš mladenački je razigran i nikako ne izgleda da će ovog srpnja napuniti okruglih 60. Svakako je to velik čovjek, jer je pokazao izuzetnu mjeru poštovanja prema svom talijanskom auditoriju, kad se cijelo vrijeme tijekom koncerta trudio obraćati publici na talijanskom. Tony Levin nije se pokazao samo kao izniman čarobnjak u svladavanju vragolija Chapman sticka, bas gitare i električnog čela, nego i kao čovjek s potpuno pozitivističkim pristupom. Što da kažem drugo nego da smo doživjeli još jedan vrhunski, potpuno osebujan i naravno nezaboravan koncert. A Cinzia je super PR-ovka (Diplomate, propustio si “big time”). I moram hitno naučiti talijanski. Počeo sam lijepo, s: “Molto grazie per tutto!”
Setlista
1. »Tony Levin Band Barber Shop« (»a capella« uvod)
2. Pieces Of The Sun
3. Break It Down
4. What Would Jimi Do
5. Sleeppless
6. Shadowland
7. Places To Go
8. Black Dog
9. Beyond My Reach
10. Crisis Of Faith
11. Utopia
12. Sabre Dance
13. Back In N.Y.C.
—bis
14. Fragile As A Song
15. On The Air
16. Elephant Talk
17. Don’t Give Up (»a capella« izlaz)
Redoslijed pjesama, osim prve dvije i bisa, nije posve točan!
Galerija slika
