Mjesto: Teatro Palamostre, Udine, Italija
Datum koncerta: 23.06.2006.
Broj posjetitelja: 500
Cijena karte: 20,00€
No, no, no! Gle ga, gle! “Frippoman” u akciji. Dolazak obavezan! Jednostavno nemam sreće da vidim King Crimson uživo, ali ove je godine Fripp, uz Levina, već drugi član King Crimsona kojeg je bilo moguće poslušati uživo. Ovaj put je Robert Fripp doveo nadomak slovenske granice svojih 9 učenika, nonet The League Of Crafty Guitarists, kako je svoj zborčić nazvao njihov veliki disciplinirani vođa. Zajedno su izveli čisti akustični materijal koji uvježbavaju i skladaju, dosta točaka bilo je preuzeto s njihova albuma “Show Of Hands” (1991.), a tome su dodali i neke posebne “slatkiše”.
Svakako odlična lokacija, odličan ambijent i prijazni, opušteni i vidno zadovoljni ljudi marljivo su punili predvorje i dvoranicu Teatro Palamostre, u kojem se nalazi i Galeria de Arte Moderna. Riječ je o dvorani u stilu naših dvorana unutar Cankarjevog doma, naravno obavezno opremljenoj klimom. Pozornica je već bila postavljena. Na njoj se moglo vidjeti devet stolčića položenih u polukrug. Preko stolaca visjeli su “priključni kabeli”, koji su vodili iz pojačala i čekali dolazak gitara na pozornicu. Deseta stolica se uvelike razlikovala od ostalih. Bila je okretna, u stilu barskih, pred njom je čamila metar i pol visoka “kutija” ispreplitana kabelima, ispod nje su ležali pedali efekata, a još više lijevo moglo se vidjeti vrat legendarne Gibsonove gitare modela Les Paul. Naravno! Tko bi previdio posjed striča Boba. Sat je 9.10! Najavljivač na pozornici u stilu našeg legendarnog Braneta Rončela najavi događaj. Usput ne zaboravi spomenuti da skupina apsolutno ne dopušta fotografiranje tijekom koncerta, upotrebu mobilnih telefona te zahtijeva apsolutnu tišinu. Pet minuta kasnije na pozornici se pojavi čovječuljak u crnoj košulji, crnim hlačama, sivo obojene, matematički uređene frizure. Stane na sredinu pozornice i triput se pokloni pljeskajućoj publici. Kažiprstom desne ruke refleksno popravi naočale, koje su se tijekom naklona spustile već daleko na vrh njegova nosa. Pravilno odmjerenim koracima naposljetku je zauzeo svoje mjesto na okruglom okretnom stolcu te si opasao električnu gitaru. Auditorij je utihnuo, tišina potpuna, čovjek se koncentrira. I ipak, gle ga, dovraga: “Gnahh, Gneeh, Eeeee!!!” What the…? Tata u naručju njiše bebu usred publike. Nevjerojatan eksperiment. Odmah mi je strah ušao u kosti, jer bi Robert “Frikk” (čitaj: freak) mogao prosvjedno ustati i odmarširati s pozornice. No bebine “primjedbe” bile su kratke, smilovao se nama i bebin stvoritelj, koji je brbljavu curicu ipak odveo van iz dvorane. Fripp je počeo. Bio je to svakako jedan od njegovih “soundscapesa”. Fripp je stvarao svoj jedinstveni krajolik zvukova. Delay echo efekti. Okvir na okvir, paleta na paletu, komadić po komadić. Bio je to cerebralni, visokoatmosferični svemirski uvod, psihodeličan do srži. Uskoro je cijela dvorana vibrirala. Što sve može “izaći” iz jedne jedine gitare. Fripp je nastavio, uzeo si prostor pod slobodnim suncem te se usred izgrađene melodije disciplinirano prihvatio solaže. Bili su to precizno odmjereni i spontano odabrani tonovi, koji su se izvrsno slijevali u jedinstvene zvučne slike. Možemo govoriti o logičnom, ali stvarna slika bila je sve prije nego to. Samo si zatvorio oči i mogao te je odnijeti u polje “transcendencije”. Žmarci nisu bili izuzeti. Tome je kumovala sva jedinstvenost Frippova stvaralačkog genija i njegova stvarnost, kojoj smo bili svjedoci. Ta te stvarnost jednostavno začara cijelog. Fripp je tako čarao desetak minuta, a zatim je usred svoje uvodne točke dao znak tako da je kimnuo glavom preko pozornice na drugu stranu, prema zavjesama. Uskoro se na pozornici pojavila četa njegovih nadobudnih učenika. U stilu svog stroga učitelja, tiho kao miševi, posjedali su na stolčiće i “priključili se” na izvor struje. Zajedno su završili “soundscapese”. Zatim je Fripp otišao s pozornice, a LCG (The League Of Crafty Guitarists) odsvirali su sami dvije pjesme. Svakako ne možeš pogriješiti. Približak King Crimsonu u “unplugged” izvedbi. Da, postavka i nije daleko od istine. Preplet metalnih zvukova, nebeske akustike, karakterističnih, mjestimice namjerno šizoidno ćudljivo odsviranih King Crimson linija, nizanje strogo svojstvenih motiva. Pri kraju druge točke Fripp im se ponovno pridruži na pozornici i začini završni dio tako da iz svog strašnog modula izvlači zvukove flaute. Za sljedeću točku Fripp je zamahnuo gitarom u obliku kruga. Skladba Circulation. Gitaristi su poslušno na zapovijed složno od desne prema lijevoj (gledano iz perspektive slušatelja) birali svaki svoj ton. Moglo se čuti kao da je netko okrznuo harfu. Fripp ponovi znak, gitaristi ponove trik. Fripp sada oštro zamahne prema dolje, prvi gitarist na krajnjoj desnoj strani udari cijeli akord palcem, čuje se kao da je njime rasparao nebo. Družina složi za njim novu paletu zvukova. Ta pjesma zahtijeva izuzetnu mjeru koncentracije i razinu međusobne uglazbljenosti, osobito ako imaš posla s deset ljudi na pozornici. Družina je svirala i Intergalactic Boogie Express, koji u svojoj izvedbi oživi doslovno nekog ludog profesora kojemu se upravo rodila u glavi najluđa ideja za najluđi izum ljudske rase. Gitaristi disciplinirano iz kruga u krug nadograđuju intenzitet i time raspoloženje raste još više. Slijedi prvi vrhunac koncerta. Rag-time izvitoperen duhovito odspojen uvod, koji se spontano prelije u potpuno carstvo barocco motiva i ponovno se i ponovno vraća natrag na “yankee” vijuganje. Bila je to izvedba pjesme A Connecticut Yankee In The Court Of The King Arthur. Prepleti i sami kontrasti koje su nizale gitare na pozornici bili su izvanredni. O nepredvidljivosti da i ne govorim. Fripp tu pokriva motive svojih učenika “soundscapesima”, a sudjeluje svakako i sviranjem glavnih motiva. Nevjerojatno kakvu dimenziju može dobiti glazba. Jednostavno treba doživjeti uživo takav specifičan nastup kakav dočaraju Fripp i The League Of Crafty Guitarists. Neopisivo. Izvanredne harmonije oblikovale su novu jedinstvenu atmosferu u dvorani. Komad se prelio u istraživački smirenu avanturu Eye Of A Needle, ali to je bio samo zatišje pred oluju. Ona se razbjesnila kroz pjesmu King Crimsona Thrak (album “Thrak”, 1994.) i LCG su već bučno udarali salve teško zvučećih rifova. Fripp je pak tijekom cijelog koncerta samo na ovoj točki izbacio distorziranu zavijajuću solažu. Nakon završetka gitaristi su napustili pozornicu i Fripp je imao drugu točku “soundscapesa”. Ta je bila još sanjivija od uvodne, s izuzetnim prizvukom ezoterike. Fripp u njoj nije nanizao niti jedan živčani neharmonični poluton. Točka je bila hipnotična, a Fripp je tako još jednom pokazao što znači njegova esencija u svijetu glazbe. Jednostavno su njegovi “guitar devices”, mnoštvo okretnih gumbića i pedala, zasluženo preuzeli ime intergalaktički lunarni modul, kojim smo se, zajedno s Frippom, odvezli nepoznato kamo u široka svemirska prostranstva. Od pjesama su glazbenici svirali još Burning Siesta i Asturias. Redovni dio završio je oko 22.25. No brzo su se vratili i slijedi ono što je publika čekala. Komad King Crimsona A Lark’s Tongues In Aspic pt. IV (“ConstruKction Of Light”, 2000.), ludnica! Duhovito prestrukturirani aranžmani originala priredili su slušateljima odličan krimzoidni “adrenalizer”. Nakon komada napuštaju pozornicu, no tome slijedi još jedan bis. Sada je Fripp na pozornici s akustičnom gitarom u rukama. Navodno ju je u King Crimsonu “službeno” prestao svirati 1971. godine. Kratka točka, zapravo ponavljajući motiv rastavljen u prekrasnu akustičnu poli – harmoniju, odsviran bez struje, bio je odličan “utišani” izlaz u završetak koncerta.
Pale se svjetla, ljudi napuštaju dvoranu, a gle njih! LGC (bez Frippa) s gitarama ponovno su s nama. S pozornice odmarširaju kroz dvoranu u predvorje, gdje se na oduševljenje svih prisutnih postave u polukrug i odsviraju u predvorju još dvije pjesme. Očito je i nama kao i LCG-u sat i pol glazbe svakako bilo premalo. Fripp je raspustio razred, a njegov inače marljivi radni kolektiv sada je pokazao svoju razigranu stranu, iskoristio gospodarov trenutak nepažnje te se zaputio u veselje.
Svakako stvar nije prošla bez manjeg incidenta. Tijekom koncerta pred pozornicu se postavio neki muškarac koji je na glavi nosio bijelu plastičnu masku. Očito se tražeći pravu adresu za sudjelovanje na venecijanskom karnevalu izgubio te tako zalutao u Udine. Fripp, koji je tipa odmah uočio, u jednoj je od stanki između skladbi odmarširao stepenicama dolje s pozornice i mimo prvog reda, ravno do nevaljalca. Isprva sam mislio da je riječ o nekoj posebno uigranoj koncertnoj točki. Fripp je, u ulozi menadžera i s autoritetom kojeg se ne bi sramio ni pokojni menadžer Led Zeppelina Peter Grant, pristupio našemljencu i s nekoliko jasnih upozorenja te oštrih gesta kratko, jasno i glasno ga otpravio. Uopće čudno. Što je tip htio i kako to da ga organizator već prije nije upozorio da Teatro Palamostre naprosto nije dječja pješčanik te da kod njih neće dobiti ništa za pokladnu šalu.
Neka povučem crtu. Robert Fripp and The League Of Crafty Guitarists stvar je koja te nikako ne može razočarati. Riječ je o potpuno posebnoj glazbenoj figuri koja se razvila, kao jedna od mnogih glazbenih ideja, ispod Frippova jedinstvenog uma. Njegov gitarski zbor nije samo “prosječan” gitarski zborčić, koji uigrano i cjepidlačko precizno odsvirava na zapovijed materijal notnih crtovlja. Ne. To je zbor koji stvara i pod vodstvom “frippodirektiva” svira strogo prepoznatljivu “frippoglazbu”. Kao što je već površno rečeno, do neke mjere, “krimzoidno unplugged” inačica te velike skupine. Kompleksno, jezgrovito, puno, slikovito. Izuzetna energija koju stvara slobodni jezik duše, kodiran u svima nama dostupan jedinstveni svijet glazbe. Svijet koji je šokantno drugačiji od svega i zato utoliko šokantnije privlačan. Nakon koncerta nama se s Peterom još kako veselo bliještalo od sve te slikovite akustike i magije “soundscapesa”. Preporučljivo iskustvo za glazbene znatiželjnike i razmažene sladokusce te obavezan posjet za sve fanove King Crimsona.
The League of Crafty Guitarists:
Hernan Nunez – gitara
Martin Schwutke – gitara
Ignacio Furones – gitara
Leonardo Requejo – gitara
Daniel Arias – gitara
Fumihito Hatano – gitara
Mariana Scaravilli – gitara
Shinkuro Matsuura – gitara
Luciano Pietrafesa – gitara
Galerija slika
