Mjesto: Teatro Palamostre, Udine, Italija
Datum koncerta: 24.06.2006.
Broj posjetitelja: 350
Cijena karte: 15,00€
Gilad Atzmon & The Orient House Ensemble: 21.05
Ljudi je bilo manje nego dan prije na Frippu, a i koncert je počeo gotovo točno u 21.00. Svjedočili smo vrlo posebnom pristupu jazz glazbi. Izraelski saksofonist Gilad Atzmon doveo je sa sobom svoj sastav The Orient House Ensemble, koji čine harmonika, violina, klavir, vokal, kontrabas i naravno bubnjevi. Bend je krenuo nadasve energično, da ne kažem oštro razjareno, i to skladbom Liberating The American People, pa je u tom duhu svirao kroz cijeli nastup, na kojem je predstavljao svoj aktualni studijski album “musiK”. Atzmon je odmah dao do znanja da je stilski posebnjak, s posebnom jazz perspektivom, koja nudi duhovitu mješavinu istočnjačkih orijentalnih folk elemenata i ciganskih poteza, u koje je upletena klasična jazz forma. Nema što. Atzmon je na pozornici djelovao kao neki vojnik. Mrko je gledao ispod čela i namrgođeno promatrao svoje suradnike, a činilo se da gotovo bijesno, pjenušavo puše u svoj alt saksofon tijekom solaža. Violina i harmonika zajedno su se brinule za harmonije dojmljivih motiva punih arapskih ljestvica. Dečki su pokazali izvanrednu uigranost, jer su nizali različite motive, solaže i prebacivali raspoloženja munjevito i iznenada, a pritom nisu ni na trenutak izgubili crvenu nit. Na kraju skladbe Atzmon je rekao da je ona posvećena oslobođenju stanovnika SAD-a ispod Bushevog jarma. Dobro se snašao kad je talijanskoj publici rekao da su se Talijani upravo riješili Berlusconija, a sad treba još spasiti Amerikance od Busha. Slijedila je pjesma posvećena “trokutu BBS” (Bush, Blair, Sharon), kako ju je uvodno nazvao Atzmon, pod naslovom Re-arranging The Twentieth Century. Ta je skladba stvarala sliku vlastitog naslova. Početak je bio pospan, lijen i ljuljuškali smo se u lijenom ritmu koji je pratio klavir, u njega se upletala “francuska” harmonika, koja je vodila izvanredan solistički nastup, mekan i osjećajan, u pravom duhu potpune melankolije, kojoj se ubrzo pridružila violina. Zatim je bend izbijanjem disharmonije odjednom prekinuo komad i upleo divlji motiv rušenja stvoren od nježne melodije te se vratio uvijanjem Gershwinova motiva preuzetog iz skladbe It Ain’t Necessarily So. Tome su dodali još i tipične orijentalne umetke, a cjelokupno iskustvo u dvorani bilo je doista nešto posebno. Glazbenici su briljirali u preciznosti, jer se pokazalo da je riječ o izuzetno kompleksnoj kompoziciji, a sve u njoj radilo je bez promašaja. Ukratko, pjesma dočarava spoznaju da je potrebno promijeniti postojeće stanje duha koje nosi naše “nesretno” 21. stoljeće. Zato je upleten i Gershwin (Amerikanci kao personifikacija sve današnje nevolje) i oni rušilački disharmonični prekidi, koji odzvanjaju kraj jedne ere i rođenje nove, kroz potpunu transformaciju. Nakon toga dečki su se prihvatili i svoje verzije legendarne skladbe Lily Marlene (Norbert Schultz), koju je vokalist pjevao na španjolskom, te svoje skladbe And She Is Happy. Dakle, sam koncert bio je cijelo vrijeme nabijen visokim stupnjem cinizma. Atzmon je tijekom koncerta koristio alt saksofon, sopran saksofon i klarinet. Tijekom solaža glazbenika Atzmon je šetao od glazbenika do glazbenika kao časnik koji pomno pregledava urednost svog voda. Atzmon se pokazao kao čovjek s izvanrednim smislom za humor. Na kraju je rekao da je ovaj nastup, koji sviraju ovdje u Udinama, njihov posljednji uopće. Nakon toga namjerava, nakon šest godina zajedničkog sviranja, raspustiti The Orient House Ensemble, a svaki od članova posvetit će se novim projektima. Internacionalna postava, u kojoj se među ostalima nalaze čak i Iračanin (vokal) i Afganistanac (violina), onaj koje nisu istrijebili Amerikanci i Rusi, i tu je Atzmon mislio na sve, završila je svoj nastup u 22:20. Možda nekoga smeta upletanje politike u glazbu, što je posljedica Izraelčeva bijesa, no ako to odmisliš, kao što sam već rekao, iskustvo je posebne vrste, puno neočekivanih iznenađenja i nepredvidljivosti, koje je publika, na početku prilično suzdržana, na kraju pozdravila s bučnim oduševljenjem.
The Soft Machine Legacy: 22.45
Što? Jesam li upravo čuo nešto na temu Soft Machine? Soft Machine? Bili su neosporni glazbeni inovatori svog vremena. Počeli su kao psihodelični pop bend, koji su vodili Kevin Ayers i Robert Wyatt. Taj se bend tijekom godina preobrazio u eksperimentalni jazz rock bend u svom klasičnom razdoblju ranih sedamdesetih, a kasnije je smirivao svoj image zvukom pristupačnijim masama i obojenim aktualnim trendovima. Ono što je ostalo od nekadašnjih Soft Machine danas je najlegitimnije okupljeno u The Soft Machine Legacy. Nažalost, nekadašnji član Soft Machine Elton Dean, koji je svirao u The Soft Machine Legacy, preminuo je prije tri mjeseca, tako da su u The Soft Machine Legacy ostala “samo” još tri nekadašnja člana Soft Machine, i to bubnjar John Marshall, basist Hugh Hopper i gitarist John Etheridge. Njima se kao zamjena za Eltona Deana pridružio Theo Travis, koji je naslijedio originalni alt saksofon Eltona Deana, na kojem je svirao i na nastupu u Udinama. Bend je otvorio nastup novom skladbom Ash. Kraći uvodni “ugađajući” dio, svakako s jako navijenim reverb efektom na Etheridgeovoj gitari, dobro je došao za zagrijavanje prstiju. Travis zapali melodiju na “saxellu” i koncert se zakotrljao.
Stvarno izgledaju staro. No, kao što je već nebrojeno puta potvrđeno: stari su, a na koncertnim pozornicama sve bolji. Etheridge na Yamahinoj verziji Gibsona ES 335, Hopper na četverožičnom Peavey basu, Marshall na klasičnom setu bubnjeva marke Sonor, prišli su zaneseno i pritom se osjetilo kako se zabavljaju na pozornici. Sav kontakt s publikom držao je Etheridge, koji je nekako i vodio koncertni nastup benda. The Soft Machine Legacy puno su više jazz nego što su to nekoć bili Soft Machine u svom najjazzerskije usmjerenom razdoblju. Naravno, još uvijek se kreću unutar prepoznatljivih jazz rock voda, no o nekom canterburyjskom dašku Soft Machine nije bilo ni traga ni glasa, jer nema ni flaute ni klavijatura. Dečki su brzo razvili odličnu verziju prožimanja jazza i rocka, palili su fluidnošću, brzinom i prokleto preciznim sviranjem. Pritom su bili nevjerojatno uvjerljivi, jer su se, kao što je već rečeno, vidljivo zabavljali na pozornici. Malo distance prema publici pokazivao je samo saksofonist Travis, koji je prvi put usmjerio pogled prema publici tek kad je bend završio svoj nastup. Kao da mu je još malo nezgodno i neugodno stajati na mjestu Eltona Deana. Ipak, Travis nas nikako nije razočarao, jer je pokazao svu svoju izvrsnost i glazbenu perfekciju te tako uvjerio da je pravi za The Soft Machine Legacy. Etheridge i Travis naravno su se poslužili notnim crtovljem, jer su se obojica nalazila pred morem tonova koji su bili nanizani u najmogućim i nemogućim kombinacijama. Slijedile su skladbe Seven For Lee, koju je napisao još pokojni Elton Dean, a zatim veličanstvena točka 1212, koja nije skrivala istraživački duh benda uopće, kad se Hopper igrao pedalom iz kojeg je na basu izvlačio nekakav mlazno komprimiran zvuk, koji se vukao za svakim udarenim tonom njegova basa. Gitara i saksofon bili su isprepleteni u izvrsnoj komunikaciji, koja nije značila ništa drugo nego sjajan jazz rock fusion. Tu su uvjerili da apsolutno bastaju četvorica i nitko više. Komad je bio intenzivan, a energija je rasla iz kruga u krug. Dečki su i dalje uživali u pokazivanju svojih ručnih vještina. E, a kad se dogodi da već sve izgleda savršeno i već si posve blizu nirvane, pukne ti žica. I to ne Etheridgeu, nego Hopperu na basu, i to čak treća bas žica. Čovjek je zaista bio zagrijan. Etheridge je pohvalio kolegu u stanci, rekavši da se prvi put u karijeri dogodilo da je Hopper “zahupao” za nijansu pogrubo te mu je žica pukla. Dok je Hopper predano zaokupljeno mijenjao žicu, dečki naravno nisu stajali skrštenih ruku, pa se Etheridge prihvatio kraće solaže na gitari. Nakon nje slijedila je još jedna potpuno nova pjesma pod naslovom Strange Comfort. Bend je odavao nevjerojatnu razinu inspiracije i svježine. Vrhunski jazz rock fusion, iznenadnih prebacivanja, promjena ritma, vidjelo se da ti ljudi imaju iza sebe ogromnu kilometražu. I onda je slijedilo ono što smo željno čekali i zbog čega nas je ime benda uopće namamilo u Teatro Palamostre. Legendarne skladbe Soft Machine. Počeli su s As If, a zatim prešli u Kings And Queens (“Fourth”, 1971.), koja je bila jedan od vrhunaca koncerta, pogotovo nakon što je zašumjelo i u publici. Sad se na pozornicu prikrala psihodeličnost, a eksperimentalno sanjalačka klasika značila je veći otklon od dotad odsviranog repertoara. Atmosferični vrhunac dosegla je ponajprije u izlaznom dijelu, kad su dečki sve mekše svirali završni motiv, dok pozornicu nije preplavila apsolutna tišina. No, to još nije bilo sve. Sad je eksplodirao John Marshall i počeo ludovati po bubnjevima. Skladba Two Down. Toj se ludosti pridružio Etheridge i nakon dobrih tri minute prebacio na “rock riff”, koji je pojačao Travisov saksofon. Još jedna nova skladba! Big Creese. Odlična skladba, koja je još jednom naglasila koliko su majstori kreativni u svojim zrelim godinama, koliko neukroćeni te koliko gladni i žedni nastupanja. Vjerojatno njihova najbolja nova skladba što se tiče traženja idealne smjese jazz rock fusiona, a sigurno “najtvrđa” među svima, što je značilo da se bližimo vjerojatnom kraju koncerta. I bilo je tako. Eksplozivan izlaz i klasičan završetak. Etheridge pri završnom udarcu skoči još visoko u zrak, kao neki N.W.O.B.H.M. metalac u spandexu i puma supergama iz sredine osamdesetih, i koncerta je tako kraj.
No dečki su se vratili za još jednu skladbu. Razveselili su sve prave fanove Soft Machine izvedbom skladbe Facelift, koja je preuzeta s jednog od najcjenjenijih albuma Soft Machine pod naslovom “Third” (1970.). Izvrsnost izvedbe oduzimala je dah i samo dokazivala koliko prokleto drži izreka o starenju vina. Završetak showa u 00.15.
Na kraju nema se što drugo reći nego apsolutna čarolija. Možda mali minusić zato što nisu odsvirali još koju pjesmu više, ali ipak. The Soft Machine Legacy dokazuju da su nadasve legitimni nasljednici ostavštine Soft Machine, iako se Etheridge, Hopper i Marshall kao članovi Soft Machine uopće nikada nisu zajedno sreli u postavi na jednom jedinom studijskom albumu Soft Machine. Kad ih vidiš zajedno, a sad s njima i Travisa u ulozi Deana, nikako ne možeš sakriti sve odobravanje i radost da klasici Soft Machine odzvanjaju i danas na pozornicama diljem Europe. Osim toga, dečki sami skladaju novi materijal, što je odraz toga da im kreativne energije i avanturističkog duha u svim tim dugim godinama glazbenog biznisa nikako nije nestalo. Definitivno još nisu odbrenčali svoju posljednju notu.
Setlista
1. Ash
2. Seven For Lee
3. 1212
4. Guitar Solo
5. Strange Comfort
6. As If
7. Kings And Queens
8. Two Down
9. Big Creese
—dodatak—
10. Facelift
Galerija slika
