Bosanski Psiho na Metelkovi sažeo sočne dojmove o kubanskoj revoluciji i još štošta drugo (

Mjesto: Metelkova (Menza pri Koritu) / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 09.11.2006
Broj posjetitelja: 40
Cijena ulaznice: 1000

Ne pretjerano pripit, ali glazbeno još uvijek nenažderan, napuštao sam oko ponoći Orto Bar, gdje su Nick Oliveri And The Mondo Generator upravo završili svoj špil. U međuvremenu je naš vrli Jani već “hladio” glavu u “koritu kod menze” (čitaj: Menza pri Koritu), gdje je također bilo veselo, ali na drukčiji način. Tamo je naime slovensku publiku posjetio Damir Avdić poznat kao Bosanski Psiho! Metelkova je opet bila pravo “mravinjište” svih mogućih “wannabe odmetnika”, koji su silno propustili što nisu prekoračili prag Menze.

Bosanski Psiho je bend. U njemu je samo jedan član. Damir, naravno! I taj Damir je posebnost bez premca. Bendu Bosanski Psiho više od jednog člana uopće ne treba. Zašto, saznat ćeš uskoro!

Istina, na Metelkovu sam stigao u drugoj polovici koncerta, a ljubazni predstavnik osiguranja na ovakvim događanjima, inače mrka pogleda, pustio me na vratima besplatno u Menzu. Hvala mu i slava! Sa mnom je u dvoranicu ušlo i nekoliko zavidno raščupanih skitničkih glava, s kojima smo malo prije dijelili atmosferu u Orto Baru, stalnijih mušterija relacije Orto Bar – Metelkova. A što smo zajedno vidjeli i čuli?

U dvoranici, koja je podsjećala na napuštenu kotlovnicu – pravi alternativni raj naspram već odavno uzvišenog Orto Bara (zašto već?), na pozornici je skakutao samo jedan čovjek. S opasanim Gibson Les Paulom i užarenim očima, a na njega je sjao samo usamljeni snop crvenog svjetla. Bilo je kao u posjetu samom Luciferu. Dvoranica u mraku, jedva si našao šank, s pivom po nadasve ljubaznoj cijeni, zagušljiv i zatvoren prostor. Točno taj ambijent. U njoj su se okupili s jedne strane dosadom izmučeni znatiželjnici, s druge zaboravljene duše ovoga svijeta i sve moguće kombinacije osobnosti između, čiji je sam izgled odražavao zanimljivu životnu priču.

Ispod pozornice na kojoj je bjesnio Bosanski Psiho njihao se usamljeni čovjek koji je odavno zavirio predaleko u dno nekoliko boca vina i na pozornicu pred Damira postavio još jednu tek otvorenu bocu “bijelog” – doista, 10. 11. se već prevalilo u 11.11., vrijeme za Martinje je dakle stiglo. Pijanac, koji je već nakupio lijep svežanj pijanih prekovremenih, napravio je nekoliko početnih gutljaja iz spomenute boce, postavio je na rub pozornice i namjeravao je bratski podijeliti s Damirom. Budući da su mu pod težinom unesenih alkoholnih derivata vidno klecala koljena, a njegov osobni kubikaž spremnika više nije bio sposoban skladištiti nove alko doze, čovjek je sve češće nesretno posrtao i vješao se na monitor tik uz rub pozornice, u kojem je tražio oslonac, dok na njemu naposljetku posve izmožden nije i ostao ležati. Pritom je pokušao dohvatiti i stalak mikrofona, ali Bosanski Psiho je bio “brži i spretniji” te mu je stalak za dlaku izmaknuo iz dosega ruku. Mnoštvo ostalih je naravno opet iz oprezne udaljenosti od tri metra od pozornice pratilo koncertni događaj. Istina je da je studeni hladan, ali slovensku publiku se u posljednje vrijeme očito doista dohvatio sindrom sveobuhvatne koncertne pasivnosti. Istina je i da je bilo kasno i da je svijet od sveg tog ludovanja već poprilično iscrpljen.

Damir je nevjerojatan tip, s karizmom bez premca! Na pozornici je postavio cijeli svijet – Zemaljsku kuglu na glavu, jednim trzajem prsta srušio je kao kuću od karata i te karte ponovno složio u suprotnost stvarnosti koju nam žele naslikati “nekakvi vladajući prodavači demokracije”. Bosanski Psiho je ujedinio sav apsurd zapadnoeuropske civilizacije, progutao ga, prožvakao i poslužio u obliku autentične suprotnosti, možda tridesetak prisutnih u dvorani. Prašio je samo 5 akorda kroz posve osnovni “punk distortion” efekt te tome ravnopravno, u najljepšem mogućem svjetlu, dodao esenciju svojih korijena. Ukratko, pred nama se rodio pravi bosanski “etno punk rock”. Psiho je siktao poput razjarene zmije. Sočni bosanski rječnik je uz samu pozorničku igru Psihota i način skandiranja stihova drugi atribut koji Psihota čini tako drukčijim i posebnim. Svaka druga riječ koju je Bosanski Psiho spretno upleo u stihove bila je? Pogađaj! Proizlazila je iz glagola “jebati” i svih varijacija na tu temu, što naravno najprodornije zvuči iz autentičnih bosanskih usta!!! Došao je razvaliti mit o Che Guevari, a usporedba da bi Damir postigao isti efekt kad bi to radio s famom “nedodirljivog rock Isusa – žrtvenika” Jimom Morrisonom bila je potpuno na mjestu. Pjesme, najčešće sagrađene na samo dva akorda, u društvu bijesnog skandiranja, odražavale su svu svoju iskonsku erupciju, čovjeka koji je bijesno stezao usne, preko kojih se cijedila slina, režeći pokazivao zube i drhteći u mjestu čeprkavo plesao uz taktove kojima je stvaratelj bio on sam. Sve zajedno pogađalo je u samu bit!!!

Stajao sam ukopan i nisam mogao skrivati oduševljenje. Vraga! Još prije pola sata bio sam u Orto Baru na Nicku Oliveriju And The Mondo Generator. Tamo ni četiri glazbenika zajedno, ozloglašene reputacije, u valu strašnih očekivanja publike, nisu bila sposobna za takvu spontanu energiju i autentičnost kakvu je katarzično izvodio Bosanski Psiho. Izrazi koje je licem čarao shizoidni novodobni antipod Chea Guevare, u majici na kojoj je lik Chea debelo prekrižen ljepljivom trakom, ostvarivali su doista cijelo značenje riječi Bosanski Psiho. Bijes, agonija, splet ludila i boli. Kako zamotati cvijeće koje nam prodaju političari u “vrel gnoj”? Pitaj Psihota, on je taj veličanstveni majstor kojem je ponekad sve previše jasno. Unikatan. Kako je izgled nevažan kad nutrina posjeduje takvu dubinu, kao što je to kod našeg bijesnog Bosanca! Personifikacija izuzetnog intelekta. Skromnost življenja vlastitog osobnog bića poslanja najveće je bogatstvo. To je temeljna sloboda svakog od nas, koju većina danas više ne zna pronaći, odatle ono prije o “wannabe-jima”.

Apsolutno mogu filozofirati i napisati knjigu, ali bolje da zaključimo. Damir naprosto nije htio prestati svirati i čak se triput vratio odsvirati bis. Završio je skladbom čiji je vodeći stih bio Mrtvaci su mrtvaci, a nadam se nekoj set listi koja bi potvrdila njezin naslov. Momak se teško oprostio od auditorija i pozornice, a na kraju su se čuli i poklici iz mnoštva, koje je Psihota pozdravljalo laskavim: “Brate! Brate!! Brate!!!”, što znači da je Damir neosporno ostavio veliki dojam na publiku od boga zaboravljene Menze pri Koritu te večeri. Još samo ovo. Čovjek na koncertima prodaje svoj CD za cijenu samo jedne kile, a knjigu koju je napisao za kilu i pol.

Nakon koncerta smo Jani i ja prišli Bosanskom Psihotu i izmijenili s njim nekoliko riječi. Zapravo, uz svu njegovu izvanpozorničku smirenost ne možeš povjerovati da je riječ o istom čovjeku. Budući da je u Menzi glasno štropotao DJ, profesionalno nam se ispričao da ne smije puno govoriti kako ne bi ozlijedio glas, a pritom je srkao samo običnu vodu. Među ostalim nam je šapnuo na uho da svira 14.11.2006 u Sax Pubu u Trnovem (Ljubljana), događaj vrijedan sve pažnje. Malo je danas pozorničkih izvođača koji mogu poslužiti takvu autentičnost i izravnost koja šokira, a istodobno te ispunjava divljenjem i poštovanjem prema samom izvođaču. Ako su Amerikanci “producirali” lažnog klauna Borata, a “slovenceljni” Milerovog Freda, s Balkana povremeno uvijek izroni izvođač koji se uspije i danas producirati posve sam i u njemu nema ni trunke laži. Požurite stoga s posjetom Bosanskom Psihotu dok mu cijena ne naraste. Sada je svjež i još nije “vruć”.