Bijeli lav je zarežao i pokazao da u njegovoj zubnoj formuli još uvijek ima svih zuba (2006)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Mjesto: Teatro Verdi / Muggia (Trieste) / Italija
Datum koncerta: 18.11.2006
Broj posjetitelja: 700
Cijena karte: 15,00€

I napokon još u Trst. Dobro, u neposrednu blizinu Trsta, u Milje (Muggia)! Poseban je osjećaj kad se tako kasno uputiš na izlet na obalu, gdje u studenom sladoled više nije u modi i gdje bura zna otrovno brijati…

Iznenađenje je ponudio pogled na predvorje teatra. Tamo se do 19.40 skupio lijep broj talijanskih građana. Organizator je prilično mirno čekao pravi trenutak da nas pusti unutra. Pa smo se oko 20.00 u kaskadama od 5 po 5 glava prokapali u unutrašnjost. Massimo i Bojan su si odmah gotovo pali u zagrljaj! Organizator koncerta Massimo je zbog pretjeranog korištenja dara govora, kojim ga je obdarila majka priroda, do našeg dolaska ostao potpuno bez glasa. Kao zagriženi obožavatelj White Lion organizirao je ovaj koncert posve na vlastitu ruku. Navodno je nedužno čavrljao nekoliko puta s Mikeom na forumu i tako su došli na ideju o mogućem nastupu skupine, tik uz slovensko-talijansku granicu!

Dvoranu kazališta Teatro Verdi ispraznili su od stolica. U njoj su “samovali” samo mikser i šank. Razvodnjeno pivo po 2€, čiji učinak nikako nije bilo moguće osjetiti ni nakon nekoliko rundi, malo je pokvarilo raspoloženje, ali inače je pogled na dobro posjećenu dvoranu bio nadasve ohrabrujući.

SIN HERE: 20.25 – 21.05
Talijanski kvartet s pjevačicom ponudio je autorski materijal na osnovi melodičnog hard rocka. Skupina se tijekom koncerta neprestano otresala problema, a najjeftinije su prošli basist i simpatična pjevačica, koja bi po alt vokalu, odnosno boji glasa idealno pasala u neki “mainstream” alter rock bend raštimanih gitara i “straight” ritma. Posebnu vrstu sramote skupini je priređivao njihov bubnjar, koji je “jazzirao” usred komada koji nose jednostavnu melodičnu šablonu hard rocka, gdje su dopušteni najviše samo eksplozivni rollovi na prijelazima. Je li to radio namjerno, jer ta je aktivnost doslovno razarala zvuk skupine! Da je skupina nekoliko puta pošteno izletjela iz tračnica međusobne uigranosti, ne treba posebno naglašavati. Horor. Drugi faktor sramote bio je gitarist u opravi “Alcatrazz era Malmsteen” (čitaj: roza “reklček” i spandex). Zvuk gitare nikako nije odgovarao! Zvučao je prigušeno i tupo režeći, upravo idealno za sviranje “punk rocka”. Čak i nakon što je zamijenio kapodaster klasikom (kabel). Kao i bubnjar, i kolega na gitari previše je komplicirao i gorio u želji da pokaže sve znanje kojim je naoružan. Na račun toga je, kao što je već rečeno, patila izvedba materijala, koja je svjedočila da kvartet još ne diše zajedno za zajednički cilj te da skupina još nema jasnu glazbenu orijentaciju, odnosno zacrtan razvojni cilj koji bi odmah razjasnio slušatelju što skupina zapravo želi. Istodobno pjevačica ostaje neiskorišten potencijal skupine. Pa dobro, bit će bolje. Nekad… Skupina je završila obradom Van Halen naslova Ain’t Talkin’ ’bout Love, što je bila vrlo hrabra odluka, a u njoj je bubnjar barem na pet minuta imao “svezane” ruke pa je odsvirao ritam liniju blago i milosrdno. Aleluja.

KILLJOY: 21.20 – 22.00
Kao što i samo ime govori, došli su “ubiti užitak”. I jesu. Iako otvaranje njihova nastupa ni po čemu nije naznačavalo tu mogućnost. Što se tiče autorskog materijala, dečki su ponudili doduše smion izbor rifova sirove hard rock eksplozije, mrvicu Y & T, mrvicu ranih Whitesnake,… a ipak, dovraga. Gdje su onda pogriješili. U izboru odsviranih skladbi. U tome što su publici htjeli namijeniti žur s preigravanjem obrada. Isprva su zamorili obradom skupine Dead Or Alive You Spin Me Round (Like a Record), koja je zvučala hardcoreovski i u rukama hard rockera posve nedužno. Rock N’ Roll All Night skupine The Kiss podigao je doduše prosjek na početku potapanja Killjoy broda, a onda su dečki ponovno načeli moje strpljenje obradom Personal Jesus (Depeche Mode) W.T.F.? Depeche Mode, hell no… a blamažu je skupina još jednom nadmašila u svojoj cjelokupnoj slici uz Enter Sandman (Metallica), kojoj je “točku na i” dodao Aces Of Spades (Motorhead). Publika se dogodila… A skupina? Od svih obrada najprihvatljiviji je bio Aces Of Spades, uz to da je pjevača nekoliko puta dobro “iskrivilo” na vokalu kad se pokušavao uživjeti u ulogu Lemmyja. Da su Metallica općenito prejaka za hard rockere, ni ovaj put nije potrebno naglašavati. Komadić sirovog mesa ne bi vam škodio, dečki, ako namjeravate ikad više izazivati spomenutu skupinu! Šteta da radije više ne predstavljaju autorske pjesme na svojim koncertima, jer bi nastup tako zaslužio sigurno višu ocjenu. Barem su nam bile poštedene zvučne peripetije.

TRAMP’S WHITE LION: 22.20 – 0.20
Čak 15 godina trebalo je proći da smo Zemljani opet mogli čuti klasike White Lion na pozornici. Mike Tramp, podrijetlom Danac, danas nastanjen u Melbourneu (Australija), uz nekadašnjeg White Lion gitarista Vita Bratta glavni vlasnik imena White Lion, doveo je sa sobom pravu internacionalnu postavu: gitarist Jamie Law (Australija), klavijaturist Hennig Wanner (Jaded Heart, Njemačka), bubnjar Troy Patrick Farell (SAD) i basist Claus Longwood (Danska). Riječ je o posve novom bendu i, kako je rekao Mike, ta skupina namjerava iduće godine zajedno snimiti i novu ploču. Dodao je i da su četiri albuma White Lion prošlost, a to što svi okupljeni u Teatro Verdi vidimo na pozornici sadašnjost je skupine, legitimni nastavak White Lion.

Mike po kondiciji izgleda u odličnom stanju i danas. Vokal je očuvan i pjevača ni u jednoj sekvenci nije izdao, a očuvan je i zaštitni znak, prepoznatljiv blago hrapav vokalni pristup. Uz to se čovjek u svojim žilavim 40-ima može pohvaliti sačuvanim mladenačkim izgledom. Naravno, nije zaboravio ni na svoju iskonsku “sleaze” opremu, zajedno sa šminkom. Priljubljena majica, razmetanje opsežnim tetovažama, dok su ostali dečki bili barem namazani oko obrva i trepavica. Tramp’s White Lion napokon su donijeli na pozornicu ono po što smo došli. “Boooooom” u glavu!

Ispod pozornice se u glavama već pošteno cufalo skupini od cca 10 Slovenaca – vjernih obožavatelja, koji su se najprije za iskazivanje hrabrosti dobro nacijedili alkoholnim napicima i tako privlačili pozornost. Kakva posebnost za slovenske metalce, zar ne? Očito je skupina na pozornici bila silno oduševljena odzivom, a kraval se širio od skupinice radosno uznesenih Slovenčića na sve strane dvorane i uskoro su i Talijančići počeli veselo migoljiti i poskakivati. Više puta je svijet glasnim povicima pozdravljao klasike White Lion. Kvaliteta gitarista svjedočila je sama za sebe, jer je svojim eksplozivnim sviranjem i tako uživljenim sviranjem solo dionica te rifova uspio pokriti nevjerojatnu mjeru zvučne slike. Trampa je u “back vokalnim” linijama većinom pokrivao klavijaturist Henning, a u pomoć su nekoliko puta priskočili i Claus i Jamie. Jamie bi za sviračke odlike zaslužio praktički besprijekornu ocjenu da nije djelovao vidno zadrogirano. Zjenice maksimalno proširene, pogledi šuplji i prazni, a smijao se tijekom koncerta kao da ga je pogodila prava bomba smijeha. Skupina nije napravila vidljivu pogrešku tijekom nastupa. Mike ima odlično očuvan vokal i zajedno s majstorski uštimanim pratećim vokalima skupina je uspjela dočarati taj potrebni prepoznatljivi atribut njihove verzije melodičnog hard rocka. Kao cjelina Tramp’s White Lion doista su kompaktni. Iskusni i uvjerljivi u svakoj točki. Uživljen i emotivan pristup Mikea samo je nadograđivao opća pozitivna osjećanja koja su ispunjavala klimu dvorane. Prije svega, pogled na sretnu zajednicu bio je nešto nadasve ohrabrujuće. Sva jada koja su donijele predskupine bila su isplaćena s White Lion. Skupina je udarila s Light And Thunder i mnoštvo je odmah poludjelo. Kroz nizanje klasika Hungry, Broken Heart, Fight To Survive, Little Fighter, Wait, Lady Of The Valley, Lonely Nights, You’re All I Need, El Salvador, Till Death Do Us Apart, All The Fallen Man, Valhalla, All You Need Is Rock’N’Roll, If My Mind Is Evil, Farewell To You, It’s Over, Love Don’t Come Easy koncert je uz odličan kontakt publike i skupine, koji je sigurno držao Mike, bio maksimalno zasićen. Vrijeme je teklo eksponencijalnom brzinom. Skupina je ponudila i pravi zvuk, koji ipak negdje u sredini dvorane nije bio optimalan, odnosno difuzno je skrivao rupe u zvučnoj slici (gitara, vokal). Možda je tome kumovala pozicija glavnih monitora, koji su bili potisnuti malo previše naprijed od pozornice i iznad mase, ali to su samo nagađanja. Zapravo je zvuk bio optimalan posve straga, kod miksete, cca 40 m udaljenosti od pozornice. Isto tako je zvuk bio pravi posve sprijeda. Ipak ne bi škodilo malo podignuti vokal, koji je unatoč tome bio za nijansu pretih.

Mike je prigodom emotivno izrazio zahvalu mnoštvu te upozorio na razliku u shvaćanju poente rock glazbe u SAD-u i u Europi, u usporedbi s čime su Amerikanci naravno povukli kraći kraj. Navodno ga je jedan od prisutnih nakon koncerta negdje u SAD-u priupitao: “Madona, čovječe. Tih pjesama u White Lion niste svirali već više od deset godina”. Dakle, ni ne znaju da to više nije isti bend, što govori npr. već i samo ime skupine. Skupina je odradila jedan dodatak, koji je započela baladom When The Children Cry, a nju je slijedila udarna Radar Love. Komadi koji u repertoaru TWL naprosto ne smiju nedostajati! Koncert je bio razvučen na pune dva sata, što ne doživiš baš svaki dan, osobito ne kad cijena ulaznice iznosi samo 15€.

Atmosfera je bila optimalna. Ljudi vidno zadovoljni. Organizacija tip top. Lokacija odlična za ovakve događaje. Stvar je bila i odlično oglašavana, jer su Milje bile pristojno oblijepljene plakatima. Massimo je pobrinuo i za sitnice. Jedna od njih bile su lijepe plastificirane karte i za novinare i za fotografe, čak s otisnutim imenima i prezimenima. Detalji koji na prvi pogled možda i nisu važni, ali svjedoče o silnoj poduzetnosti, preciznosti i brizi organizatora da izvede događaj maksimalno i postigne cilj. I Mike je u jednoj od stanki na pozornici posebno odvojio nekoliko minuta i u njima uputio srdačnu zahvalu Massimu i njegovu bratu za sve što su učinili za skupinu te ih prigodom pozvao na pozornicu.

Snovi svih obožavatelja White Lion ostvarili su se s najljepšim scenarijem. Nadajmo se da ovo nije bio posljednji takav koncertni događaj u Miljama! Vrlo je važno za slovensku publiku da talijanski organizatori približe Sloveniji skupine melodičnog hard rocka, koji se očito ponovno budi. Navodno se već šire glasine o mogućem zajedničkom posjetu power metal skupina Kamelot i domaćina Rhapsody u Miljama.