Mjesto: Mediapark / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 21.11.2006
Broj posjetitelja: 350
Cijena karte: 4.990,00 SIT
Koncert Glenna Hughesa uvijek je vrsta događaja koji čovjek apsolutno ne smije propustiti. Pa, s obzirom na to da je dvorana Mediapark opet slabo posjećena, Slovenci su naravno ponovno razočarali i dokazali da jednostavno nismo rock ‘n’ roll nacija. Ili nemamo sluha pa smo rođeni samo za seoske svadbe. Bilo je dosta posjetitelja iz Austrije, Italije, Hrvatske. Koncert Glenna Hughesa u Hrvatskoj, u Zagrebu, dan prije je otkazan, otkazani su i neki termini u Njemačkoj, dok ga u Austriju ovaj put uopće nisu pozvali na koncertne pozornice. Što da kažem? Možemo biti sretni da je koncert uopće ostao, jer su prema nekim nagovještajima prvi pokazatelji slabe prodaje govorili da će se održati u Orto Baru, a po najcrnjim prognozama zbog nezainteresiranosti zapećkarskih ljubitelja krimića iz Ambrusa (čitaj: sjedenje & žderanje pred TV-ima i gledanje Tednika, misa zadušnica, meksičkih “sratepime” serija i ostalog smeća), mogao bi čak i otpasti.
Glenn Hughes je čovjek, jedan od rijetkih rock glazbenika kojeg danas zovu legendom, a njegov bit još uvijek blista očuvanošću vokala, kao da je još jučer pjevao s Trapeze ili dijelio pozornicu rame uz rame s nezaboravnim Ritchiejem Blackmoreom. Čovjek poznat po nesebičnom davanju energije, topline i emocija, što (danas!!!) više nije odlika rock glazbenika njegove generacije, počeo je nastup nekoliko minuta nakon 20.30! Koncert je otvorio skladbom s aktualnog albuma “Music For The Divine” (2006) Valiant Denial, nakon koje je slijedila Orion (“Soul Mover”, 2005). Sam početak nije bio previše obećavajući, bolje rečeno blago suzdržan, kao da je bend opipavao situaciju. Čak je i sam Glenn Hughes pomalo kočio snagu glasnica koje posjeduje. I u zvuku je vokal bio pomaknut u pozadinu, djelovao je pretiho. S Land Of The Livin’ koncert je odjednom atmosferski, izvedbeno i zvukovno postao osjetno kvalitetniji. To je najavio već kraći solistički uvod sjajnog gitarista Jeffa Kollmana, koji je ovaj put pratio Hughesa na koncertnoj turneji. Jeff je ostavio neizbrisiv pečat na solo studijskom albumu Glenna Hughesa naslova “Songs In The Key Of Rock” (2003),kojem je Glenn namijenio i zavidnu količinu pažnje u samoj odabranoj set listi. Ona se u velikoj mjeri sastojala od Glennovog autorskog materijala, što nije bila stalnost na Glennovim prethodnim koncertnim turnejama, usprkos izvrsnosti pojedinih Glennovih solo ostvarenja, tako da nam je s te strane čovjek nedvojbeno ostao dosta dužan. E, i tu je bila prilika da svoj dug otplati.
Kao četvrta pjesma, prema nekakvom očekivanju, slijedila je mirna skladba, koja nije bila nitko drugi nego legendarni hit grupe The Moody Blues naslova Nights In White Satin, koja je u Glennovoj verziji izašla i na aktualnom studijskom albumu “Music Fof The Divine”. Glenn ju je najavio kao skladbu koju su zajedno u studiju u Los Angelesu snimili s članovima Red Hot Chilli Peppers gitaristom Johnom Fruscianteom i bubnjarom Chadom Smithom.
Dulji gitarski uvodni dio Jeffa Kollmana nakon skladbe Black Light najavljivao je onu fantastiku koju smo potiho očekivali. No, vratimo se prvo Jeffu. Jeff se marljivo držao Les Paula, a za Black Night i u završnici (Burn) opasao je preinačenu Gibson gitaru, nekakvog “križanca” s tijelom Flyin’ V i vratom gitare koji je na kraju bio “metalski” zašiljen (insider Vene rekao je da je vrat s Gibsonovog modela Explorer). No, u spomenutoj solaži na Les Paulu pokazao je kakvu vrlinu posjeduje. Njegova kontrola je izvanredna. Izuzetno je upravljao kroz mekano nježno tanko ubiranje nota, koje je zvukovno podsjećalo čak i na mekoću Gilmourovog uvoda u Shine On You Crazy Diamond. Majstor vražjih pull offova, često je posluživao stvari samo lijevom rukom, bez trzanja. Posebnim wah wah efektom marljivo je brinuo za jačinu udarenih tonova, njihovo opadanje i rast jačine u solaži. I? Preobrazba u Mistreated. To je uvijek jedan od apsolutnih vrhunaca kad se čovjek nađe oči u oči s Glennom Hughesom. Glenn je pokazao jedinstvenu veličinu svog “falseto” raspona već tijekom Nights In White Satin na nekim točkama improvizacije. Skupina poletnih talijanskih navijača u prvom redu stalno je ispraćala njegove vrhunske šetnje kroz putovanje tonaliteta preko više oktava, od dubina do vrtoglavih visina, natpisom na komadu papira većeg formata na kojem je pisalo “Coast To Coast”. Glenn je ponovno kraljevao u Mistreated. Ovaj put svoj soul ulog uštedio je za sam kraj skladbe, gdje smo otvorenih usta zurili kako čovjek odmiče mikrofon na različite udaljenosti i time kontrolira jačinu svojih vokalnih soul vragolija. Čak i metar udaljen od mikrofona nekoliko je puta zavikao takvom snagom da su žmarci s najmanjim otporom mileli, a koža se pošteno naježila.
Nakon Mistreated na red je došao i klavijaturist Anders Olinder te Hammond zvukovima začinio improvizatorsku funky večeru s Glennom Hughesom. To je bio uvod u In My Blood, nakon koje je Glenn opet uzeo malo vremena za najavu sljedeće skladbe. U njoj je objasnio da je, kad je imao 12 godina i jednom se vozio autom s majkom, čuo skladbu koja se tada, u davna, ali rocku mnogo naklonjenija i ljubaznija vremena, vrtjela na jednoj od radijskih postaja. Kad ju je mali Glennčak tada čuo, obećao si je da će postati glazbenik. Whiter Shade Of Pale (Procol Harum). Uvodnu Hammond melodiju vodio je pak Kollman na svom Gibson Les Paulu. Neka vrsta topline i spokoja, da ne kažem svečani osjećaj, ispunila je dvoranu u tom trenutku. Bend je žario uigranošću i potpunom kontrolom nad stvari koju je posluživao. Koncert ispunjen blues jazzy otklonima i čvrstim funk rock napadima u nezaboravnoj rock’n’roll formi Glenna Hughesa zato je tekao potencirano nepredvidljivo i često s dozom spontanosti. Hughes se nije štedio i zasipao je publiku svojim “nebeskim ludorijama” na vokalu. Redovni dio koncerta bend je zaključio posvetom Tommyju Bolinu naslova You Keep On Movin’ (orig. Deep Purple) iz vremena Glennovog boravka u Deep Purple (završna “blackmoreless” Come Taste The Band era), kojom je Glenn uspostavio blizak (doduše “bijelo” obojen) prijateljski kontakt s nažalost mnogo prerano preminulim gitaristom Tommyjem Bolinom. Tu je dvorana nagradila Hughesa izvrsnim pjevanjem refrena skladbe, nad kojim je i sam Glenn bio oduševljen. Da je Glenna u Ljubljani dočekala stvarna, usprkos svojoj malenosti, vjerna masa obožavatelja, potvrdio je i neki neutješni Hughesov fan, koji je u stankama pokušavao oponašati Glennove screamove, što je izazvalo i nešto smijeha na strani benda, a Glenn je tu čuvenu poletnost ispratio pohvalama.
Koncert emotivnih erupcija prebrzo je prošao. Nakon You Keep On Movin’ Hughes i njegovi napustili su pozornicu. Nakon kraćeg “cmizdrenja i standardnog gnjavljenja” auditorija, vratili su se i odprašili Burn, gdje je narod veselo plesao, a na pozornici je poseban dojam ostavio klavijaturist Anders, koji je posve mirno svirao Lordove dionice. Nije ni okom trznuo. Samo je jedva primjetno micao ruke i polagao ih na tipke. Lordu bi se već mutilo, a Šveđanin je ostao ledeno hladan, no pritom je briljantno obuo Lordove cipele.
Bend se oprostio. Nakon samo 11 skladbi. Nekoliko trenutaka nakon što ih više nije bilo na pozornici, dogodio se manji incident. Ovaj put nije bilo zaštitara iza ograde, što sam zaboravio spomenuti. Uvijek su ispod pozornice, ali na Hughesu ih nije bilo. Neki “smrdljivac” uspio je nesmetano uspuzati na pozornicu, gdje je počupao trzalice sa stalka mikrofona. Naravno, jedan od roadieja otjerao je zločinca s pozornice. Bilo je prekasno da mu netko upali nekoliko odgojnih “zidarskih” (čitaj: šamara), jer je “podrepni krpelj” spretno pogrbljen odgalopirao iz dvorane. Tipa bih vlastoručno u tom trenutku…. Nadam se da ovo čita, pa da će se ubuduće radije kloniti koncerata. Što se dogodilo poslije? Mogući razlog za skraćivanje koncerta za najmanje jednu skladbu. Jedan od “nadzorne” ekipe, odnosno dio tehničkog osoblja koje je pratilo koncert Glenna Hughesa, odlučnom gestom (dvaput je objema rukama uzdužno razmaknuo) nagovijestio je da je koncert gotov. Odmah zatim istupio je naprijed i pokupio sve set liste. U istom trenutku upalila su se svjetla i pustila glazba u pozadini (Grand Funk Railroad).
Sve skupa 1 sat i 35 minuta! Čovjek bi još nekako prihvatio tu činjenicu da je Hughesa pratio neki predbend, kao prošle godine po Europi npr. The Lizards. Dakle, je li slijedila tzv. masovna kazna? Ukratko, po toj gesti “managementa” vidjelo se kako i danas balkanske države tretiraju drugačije na turnejama nego da smo se te večeri našli samo u 180 km udaljenom Grazu.
Kakvu smo školu naučili? Kad Glenn sljedeći put bude na turneji, idemo ga gledati obavezno u inozemstvu, pa čak i ako dođe u Sloveniju, u što jako sumnjam da će ikad više. Koncert bi bez skraćene set liste za jednu skladbu dobio besprijekornu ocjenu, jer su po izvedbi i atmosferi Hughes i društvo djelovali još uvjerljivije nego prije godinu i pol u Trevisu (Italija).
Jednostavno, tko obožava vokalne akrobacije, mogao je bez okolišanja doživjeti pravi potres mozga. Zvuk u prva tri reda (naprijed) bio je nešto unakažen, preglasan… već na udaljenosti od nekoliko metara zvučna slika dosezala je odgovarajući omjer pojedinih sastavnica. Vulkanski vokal časnog gospodina Glenna Hughesa napokon smo dočekali u domaćim krajevima! Glenn je tijekom koncerta izrazio veliku zahvalu podršci mase da prvi put u svojoj karijeri može nastupiti i u Sloveniji. Izvrsnost bez premca, doduše sa skladbom manje u set listi (Soul Mover), no obnovljena koncertna ekipa s istaknutim Jeffom Kollmanom na gitari izvela je novi koncert Glenna Hughesa, koji je zato opet drugačije odvezen. Poppa Glenn je razornom snagom svog vokala usrećio malu masu prosvijetljenih te večeri. Taj je koncert bio jedan od apsolutnih vrhunaca ovogodišnje koncertne godine u Sloveniji. Usput, David Coverdale se u izvedbi Mistreated danas može samo sakriti! Bolje da je Whitesnake više ne pokušavaju svirati – ali ni slučajno!
Setlista
1. The Valiant Denial
2. Orion
3. Land Of The Livin'(Wonderland)
4. Nights In White Satin
5. Black Light
6. Mistreated
7. In My Blood
8. A Whiter Shade Of Pale
9. Don’t Let Me Bleed
10. You Keep On Movin’
—dodatek—
11. Burn
