Internal Revolution

Članovi su saveza “United New England Hardcore Metal Bands”, čiji su dio Killswitch Engage, Hatebreed i Shadows Fall, a ipak traže potpuno vlastiti smjer i koncepte. Je li to moguće i plodonosno, bostonski sastav Diecast provjerava i dokazuje još od 1997. Ubrzo nakon osnivanja svojom su mješavinom melodičnosti i tvrdog teškog rocka osigurali čvrsto zaleđe među lokalnom publikom, među lokalnim hardcore i metal zaljubljenicima. Godine 1997. izdali su nekoliko demo snimki, a godinu poslije uslijedio je već prvi album sa šest skladbi, Undo The Wicked. Postava se redovito mijenjala (osobito su česte bile promjene gitarista). Nakon prelaska iz izdavačke kuće Now Or Never u Century Media promijenili su i vokalista. Colina Schleifera za mikrofonom je zamijenio Paul Stoddard. Dvije godine nakon posljednjeg albuma Tearing Down Your Blue Skies, koji je dobio poprilično ohrabrujuće kritike, Diecast se vraćaju s obnovljenim izgledom i novom žetvom pjesama za sve koji žude za novodobnom mješavinom metala i hard corea. U novom ruhu, s primjesom promjena i težnjom za napretkom, korakom naprijed, četvrti je uradak obojen poprilično drukčije nego što bismo od njih očekivali da slijedimo kontinuitet prethodnih izdanja. Razlog za to leži u potpuno promijenjenoj postavi, jer su Diecast regrutirali posve novu ritam sekciju, tako da u sastavu više nema nijednog od osnivača. Bubnjar Dennis Pavia i basist Brad Horion napokon dopuštaju Paulu Stoddardu da u pjesme upletе i prirodnije zvučeće vokale. Zbog toga su melodije poprilično pristupačnije, a usto se, bez obzira na to što kompromisi obično ublažuju prvotnu oštrinu i tvrdoću kompozicija, a ovaj put nije tako, i puno lakše urežu u pamćenje.

Unatoč svemu, Internal revolution ima dvije strane. S jedne strane nudi ono na što smo se mogli naviknuti žanrovskim zahvatima s prethodnog albuma. Ekspertno odsviran i do kraja izbrušen derivat metalcore briljantnosti. S druge strane, treba priznati: metalcore je iz fenomena postao ponavljanje poprilično slično zvučeće mješavine metala i hard corea, a sastavi zvuče poprilično ukalupljeno, izlizano i isto, ili barem nedomišljeno slično – žrtve zaslijepljenosti imperativom neodstupanja i sličnog pristupa. Recepta za imunost jednostavno nema. Tome nisu mogli pobjeći ni Diecast. ‘Never Forget’, ‘S.O.S.’ i ‘Definition Of A Hero’ u svojoj srži nude kontrastnu dvojnost tame i svjetla: osorni gitarski rifovi koji se bore s iskričavim harmonijama, razbrazdani grleni vokali koji među krikove upleću mekane teksture lijepog i pjevnog pjevanja. Brutalni izljevi padaju u potpune ponore tišine, koji su pomno određeni, ali često zaustave energiju komada. Nisu za odbaciti. Daleko od toga! Samo postane pomalo prožvakano i probavljeno. Diecast pak obećavaju promjenu, rez i nadogradnju. ‘Fractured’ i ‘Weakness’ primjerice su primjer tog truda. Mješavina ritmike i nacijepljene izravnosti, neposrednosti, koja bi te opalila ravno u facu (toga se ne bi libila ni Pantera), a odjednom prelazimo u otužni melos mekanih dijelova pojedinih vezivnih dijelova… Razapetost gotovo klaustrofobične tjeskobe razrješavaju s malne blackmetalskim brzoprstim udaranjem po žicama. Trud se čuje, nema što! Presijecaju pojedini pomno nabacani tonovi. Glazbu se može spasiti i s nečim više od samo tehnički izbrušenih vatrometa – primjerice s jedinstvenim refrenima. I upravo to vodi slušanje dalje. Do svjetla i velikog finala. Tamo gdje Internal Revolution izaziva zabrinutost, jer nema junaka koji bi mogao pokriti cijeli spektar lijepog i ružnog, tamnog i svijetlog, a pritom ne zapasti u stanje vakuuma, ostavlja otvorene kratere onoga što bi se još dalo pokriti, nudi materijal za daljnju pozornost. Kompenzacija je u briljantnim bljeskovima, koji moraju biti nešto više od toga da tako suptilno probiju monotoniju i privuku. Toga na ploči ima puno, ali su poprilično zakriveni. Vidljivi tek nakon nekoliko slušanja i pomnog arheološkog kopanja po slojevima, oprostite na izrazu, zasranog smeća u koje je teško povjerovati. Te iskrice pak raspiruju znatiželju. Internal Revolution svakako je slušanje prikladno za one slušatelje koji se s metalcoreom još nisu upoznali i htjeli bi brzo saznati što je to. Diecast su dobri glazbenici s puno takvog znanja i iskustva. Vjerujem da imaju na zalihi još štošta više. Ploča nije baš nešto zbog čega bih mogao reći da sam doživio unutarnje tektonske pomake i promjenu interne optike. Pa ipak – nada za njih svakako ostaje. Trebat će samo manje rutine i više volje da glazbi puste slobodan put. Manje mozga i više instinkta – s jajima.