Psihopatsko Nikolinje u Orto baru

 Srijede obično teško probavljam. Da je ova srijeda ipak prošla nešto lakše, pobrinuo se četvrtak koji je obećavao koncert u Orto baru. Za alternativni, a opet rokerski začinjen večer pobrinuo se Rock Vibe, koji očito ima dobar nos za organizaciju dobrih koncerata domaće svirke. Pod svoje su okrilje uzeli i glavni adut PNC-a. Prekmurje Noise Conspiracy, glavni stup istočnoslovenske alternativne kulture, valionica mladih talenata i potporno društvo za nadobudne glazbenike koji bi se inače teško probili dalje od domaće garaže, najavila je ponovni desant na prijestolnicu. Obećavajuće! Čut ću Kweefpossum, meni posve nepoznat garažni sastav, a ako me uvod i razočara, okus ću ispraviti provjerenom formulom P-P. Psycho-Path su opet tu! U promijenjenom sastavu, s novim gitaristom (Sašo Benko nova je akvizicija koja popunjava prazninu nastalu odlaskom Denisa Oletiča davne 2000.) i novim bubnjarom Dominikom Bagolom, koji je dio energičnih Prekmuraca već godinu ili godinu i pol. Zadnji put sam ih čuo kao predgrupu na fenomenalnom koncertu američkih stonera Queens Of The Stone Age u Križankama. Nije bilo loše, ali što ćeš, svi smo tada u Križanke došli s posve drugačijim očekivanjima. Priznajem! Tada sam čekao glavnu atrakciju, pa sam se ovaj put htio barem malo iskupiti tako da potpuno koncentrirano odslušam cijeli set – samo zbog njih.

Nakon uvodnog provjeravanja atmosfere u Orto baru, gdje su atmosferu zagrijavali prilično probavljivom glazbom – iz zvučnika su treštali Jimi Hendrix, Thin Lizzy i slični majstori – tjelesnu temperaturu podigao je redoljubivi čuvar reda, koji nas je poslao do garderobe, gdje smo morali ostaviti torbu, a htio me uvjeriti i da dodatnu zaštitu garderobijerke zaslužuje i moja kožna jakna. Za sve to platiš 250 SIT, a ako zagubiš metalnu pločicu, treba odbiti jurja. Nema šta! Prilično je unosan posao danas garderobijerstvo! Pa hoćeš pogasiti blagi osjećaj rastućeg bijesa pivom, a pada ti mrak na oči – pivo je 600 SIT, tako da se ne možeš baš napiti za male pare… Eh… Odem stepenicama na kat koncertnih užitaka, namjestim se na primjerenoj udaljenosti od pozornice i čekam početak obećanog deserta. I u deset je počelo! Na pozornicu se penju dva dugokosca koja bi mogla biti predgrupa…

Kweefpossum su već nakon prvih akorda dokazali da su, usprkos tome što su samo duo, daleko od toga da pristanu na trule kompromise. Udarni rock’n’roll koji podsjeća na White Strapes ili na manje poznate američke posebnjake Black Keys, ali samo na prvi pogled, u sebi krije energičnu, eksplozivnu mješavinu svačega. Ni Jimi Hendrix nije ostao izuzet, a ja sam pod slojem akordične distorzirane gitare i bombastičnih bubnjarskih mašila naslutio i natruhu Kyussa. Možda zbog vokala. Prljava i udarna ritmička svirka servira iskonskost te dobru mjeru rokerskog sentimenta i adrenalina. Posve autorski niz započeli su pjesmom ‘Rites Of Passage’. Nema šta. Janis Salnajs (bivši Manulovec) i Ivor Knafelj doista su pokazali da je slovenski rock’n’roll još uvijek živ i da je recept da ga održiš na životu zapravo samo nastup bez pozerstva, a prije svega prirodna organičnost i kemija, što Kweefpossum nedvojbeno posjeduju. ‘Cheap Ünd Nasty’ prelazi u ‘Just What I Need’. Samo kratko “Hvala!” i već jure dalje. Bacim pogled na papir s popisom njihovih pjesama. Nakon ‘Black Dirt’ zarežu dublje – ‘Jump Cut Lesbian Scene’ i ‘Amber’. Nakon zvižduće solaže, zdrave mjere melodičnog feedbacka i kvalitativne nadopune u energičnom bubnjanju, koje mogu ocjenjivati samo u superlativima (takvog bubnjara poželio bi svaki glazbenik koji se kune u ‘šus’), set su doveli do finala. ‘Tarmalade’. Zbog nedostatka vremena neće biti ništa od produžetaka. Fenomenalno! Dečki zaslužuju više pozornosti, a nedvojbeno i izlazak ploče. Crypt Records bi ih sigurno rado vidjeli. U Sloveniji pak mogu okušati sreću i kod FV Recordsa, koji podupire kleni rock’n’roll. Kweefpossum lo-fi garažni repertoar tresu iz rukava kao od šale. Jedino što mi je falilo bilo je nešto izraženije ozvučenje vokala, koji su na trenutke zvučali krhko. Drugih primjedbi jednostavno nema.
Kratka stanka. Raspravu s lokalnim prekmurskim poznavateljima i alternativnim ekspertima u prvim redovima ubrzo prekida novo događanje na pozornici. Prepoznajem neke članove sastava P-P, no gitarist s gotovo afro frizurom predstavlja bend kao Rio De Janeiro. Kratki srdačni masakr salse i sambe pokazuje da je to bio samo gag, vic, šala i hvatanje pozornosti publike. Uspješno. Poklici u prvim redovima. Na pozornicu dolazi karizmatični magnet Psycho-Patha – mršava pjevačica Meleé zauzima svoje mjesto za mikrofonom. Pogled u pod i prva plotuna gitarskog zvučnog zida. ‘Gut Level’ otvara koncert uvjerljivo i kompaktno. Pogled na gitariste govori da su uigrani i posve domaći. Psihopati zvuče bolje nego zadnji put kad sam ih provjeravao u Križankama, nema šta. Indie rock s primjesama uravnoteženog alternativno eksperimentalnog sentimenta pokreće inače statičnu ljubljansku publiku. Pljesak i iskreni poklici oduševljenja najavljuju energičan set. ‘Kemper’ smisleno srastao s pjesmom ‘Sonny’. Meleéin inače krhki i slabašni vokal lijepo se spaja s masivnim zvukom ostatka murskosoboškog petorca. Bol i iskrenost. Ne pomisliš na to da su u ovom razdoblju imali prilično burna vremena. Ostali su bez izdavača, ali s nepokolebljivom voljom i vjerom u ‘do-it-yourself’ principe nastavljaju priču o slovenskoj kvaliteti u alternativnim krugovima. Kratka stanka i sramežljivo obraćanje publici. Meleé popije malo tekile. Za hrabrost i energiju. Vokali zvuče tiho, što bi se moglo pripisati slabom ozvučenju. Pa to je samo klupski špil, zar ne? Vraga! Kad izzvuči ‘No-Fi’, treba dolijevati novu krv. ‘New Blood’ diže događanje u višu brzinu i pjesme se, usprkos duljini i kompleksnosti dvoakordičnog melosa, pretaču u gustu štukaturu prekrasnih zvukova i ritmičke uroke. Pogledam po dvorani. Istina, ima puno više zrelih tinejdžerica, ali nema se što žaliti, jer glazba radi svoje. Ljuljuškanje uz Psycho-Path repertoar sa četiri albuma, u koji promišljeno upliću nove pjesme, daje naslutiti da su i dalje stručnjaci za zvučnu manipulaciju. Zaboravim na vrijeme, a trgne me gitaristovo obraćanje. “Jeste li ovdje više zbog novih pjesama ili zbog Jiu-Jitsua?” Za sve potonje ima samo jedan recept – terapija… ‘Mental’ sočno ispunjava pukotine u zvučno oblazinjenom Ortu, nakon čega doživljavam svoj vrhunac u prekrasnom ambijentalu naslova ‘Incommunicado’. Cijeli sastav zvuči povezano i svježe, bez obzira na to što sviraju već dobar sat i nešto više. ‘Cookie’ i ‘Hell’ i set, ili bolje – službeni dio seta – je gotov. Psihopati odlaze s pozornice, ali ih publika povicima za još vraća natrag. Meleé nudi novu ili staru pjesmu, no dilema je riješena u trenu: odsvirat će obje. “Lobo, you’re crazy!” zvuči čvrsto. Kao da su tek počeli sa setom. Jedino što daje naslutiti da su barem djelomično umorni jest znoj koji je u potocima curio s gitaristova lica. Bubnjar je odabrao drugu taktiku – za bubnjevima već pola seta sjedi gore bez. ‘Recognition’ je dobar uvod u posljednju pjesmu. ‘Air Rager’ i zrakoplov imena Psycho-Path odletio je. Na terminalu su ostali svi zadovoljni i utaženi putnici ovog koncerta, koji nije razočarao. Sumnjičavci ste se mogli otresti sumnji, vjernici ste si ponovno dolili svježi hektolitar vjere da na sunčanoj strani Alpa možda ipak nije sve trulo, a Psihopati i dalje ostaju čvrsto ustoličeni na samom vrhu alternativnog glazbenog prijestolja. Medalja za ovu bitku može se dodijeliti bez grižnje savjesti, a rat treba nastaviti…