Mjesto: Teatro Miela / Trst / Italija
Datum koncerta: 16.02.2007
Broj posjetitelja: 350
Cijena karte: 15.00€
Hop! Pa to ne može biti istina. Taj odlični trio akustičnih folk gitara usred Trsta. I još k tome s jednim od najvećih basista koji danas hodaju planetom Zemljom, Tonyjem Levinom, inače basistom Petera Gabriela i King Crimson.
California Guitar Trio su trojica momaka. Japanac Hideyo Moriya, Belgijac Bert Lams i Amerikanac Paul Richards. Budući da su dečki od malih nogu pokazivali veliku nadarenost kad je riječ o vrtnji prstiju po gitari, pod svoje ih je okrilje uzeo veliki guru Robert Fripp (King Crimson) pa su se tako kalili u njegovoj školi za posebno nadarene gitariste (Robert Fripp’s Guitar Craft Courses). I to temeljito. Sve svoje znanje, s neospornim implantima Frippova genijalnog i jedinstvenog uma, pretočili su u osebujan glazbeni iskaz, koji je plod i njihova autorskog rada i, s druge strane, plod dekodiranja nekih od najzanimljivijih glazbenih evergreena u sebi svojstven glazbeni jezik. U glazbeni jezik koji ti pri slušanju oduzme dah.
Treba reći da California Guitar Trio nipošto nisu od muha, jer su u proteklih 14 godina djelovanja svirali na različitim turnejama s mnogim priznatim vrhunskim izvođačima kao što su: King Crimson, Jon Anderson, John McLaughlin, John Scofield, Tito Puente, Taj Mahal, Peter Rowan and Tony Rice, Dark Star Orchestra, Leftover Salmon, Sleepytime Gorilla Museum, Steve Lukather, Simon Phillips, David Sylvian, Adrian Legg, Kaki King i mnogi drugi.
Ukratko, provjerena RockLine trojka razmaženih ušiju, koja je California Guitar Trio imala čast vidjeti prvi put 15.10.2003. u Münchenu, kao predgrupu progresivnih šaljivdžija Spock’s Beard, ponovno je bila počašćena ponuđenom prilikom i izletom u obližnji Trst, pa je mogla uživati u sat i tri četvrt dugom repertoaru. Dvorana Teatro Miela bila je nabijena do posljednjeg kutka, što je svjedočilo o izvanrednom zanimanju za California Guitar Trio, a stolci su davno pošli (i na balkonu i u parteru). Unatoč tome smo se spretno snašli, udobno ispruženi na ogradi balkona uz zid na krajnjoj desnoj strani (gledano prema pozornici).
Momci su ponudili mješavinu svojeg autorskog materijala i obrada nekih klasika koji su inače poznati većini ljubitelja glazbe. Repertoar su započeli iskričavom i podrugljivom Skyline. Tri gitare, na podu hrpa pedala efekata, slijeva nadesno stoje Moriya, Richards, Lams, a u pozadini jedinstveni svemirac s tamnim naočalama, hlačama do gležnjeva i crnom kožnom jaknom, Tony Levin s bas gitarom. San svakog sladokusca. Dečki nikako nisu skinuli nogu s gasa i najviše brzine te su dolili ulje na vatru jedinstvenim spajanjem King Crimson klasicizma (osnovni motiv preuzet iz 21st Century Schizoid Man te prijelaz) i orijentalnih glazbenih zahvata, podložen otkačenim surf rock beatom, u skladbi Zundoko Bushi! Nešto slično dečki su ponovili i nastavku s Melrose Ave. Početak nabijen intenzitetom, koji je u Train To Lamy Suite pt. 1-3 praktički dosegnuo prvu atmosfersku točku vrenja, kad su dvoranu uvodno zahvatili otrovno “nadistorzirani” “black blues gitarski slideovi”, koje je izveo Richards s naprstkom i uz koje sam načas pomislio da je riječ o obradi In My Time Of Dying (Led Zeppelin).
Lams se pobrinuo za sve najbrže i najsloženije solaže. Nevjerojatno je što sve može njegov mali prst lijeve ruke. Moriya je uglavnom bio zadužen za mirne pasaže! Lijeva (Moriya) i desna (Lams) gitara tvorile su izvanredan kontrast, koji je posebno prijao u bisu i sjajnoj izvedbi Queenove Bohemian Rhapsody. Zamislite trojicu muškaraca koji prepišu baš sve dijelove originala na raspoloživo glazbeno razumijevanje triju akustičnih gitara. Richards se brinuo za glavninu posebnih efekata. Koristio je i naprstak i distorzirani efekt, koji je služio kao posebna začin dodan samo na odabranim mjestima koncerta. Richards je šef trija, spojnica i neka vrsta adhezivnog elementa na koji su vezana ostala dva člana trija.
Dečki su pri razvijanju troglasnih harmonija često dodavali i dijelove koje su prvo odsvirali, spremili u memoriju multiefekta i iz njih sprožili harmonične zastore “delay” zvukova, koji su u nastavku skladbi služili kao atmosferski zagrljaj osnovnim motivima koje su brzoprsti neprestano plели kroz svoj nastup. Jedan od takvih začinjenih vrhunaca bila je nedvojbeno izvedba legendarnog komada Mikea Oldfielda Tubular Bells, koja je doslovno oduzimala dah s obzirom na to koliko su se genijalno dečki snašli u “prevođenju” linija svih motiva tog inače složenog komada na jezik akustične gitare.
Od skladbi s njihova aktualnog studijskog albuma “White Water” (2004) dečki su zapalili visokoatmosferskom Cosmo Calypso, otkačenom Red Iguana i među svima njima, s najemotivnijim trenutkom cijelog koncerta, skladbom The Marsh, koju je Richards u svojem obraćanju uvodno označio kao veliko posvećenje njihovu učitelju Robertu Frippu. To je zapravo jedna od najljepših, najkrhkijih i najosjetljivijih skladbi koje su ikada izašle ispod prstiju ovog trija. Intenzivna melankolija i putena nježnost, čežnja. Unikat svoje posebne ljepote.
Trio je u repertoaru predstavio i posve novu skladbu naslova Andromeda. Uz to su izveli i planinarsku (govori o usponu dvojice alpinista na goru koja leži u talijanskim Alpama, kako je najavio Richards) naslovljenu Punta Patri, čije autorstvo pripada Bertu Lamsu, a uključena je i u filmsku podlogu za film čiji scenarij opisuje uspon tih dvojice alpinista.
Da cijela stvar slučajno ne bi ispala preozbiljna, dečki su se pobrinuli na idealan način. U repertoar su uključili hrpu obrada. Tu su već spomenuti Tubular Bells i Bohemian Rhapsody, zatim fantastična i duhovita izvedba The Good, The Bad, and The Ugly (Ennio Morricone) s njihova studijskog albuma “Invitation” (1995) i Hideyova posebno brza specijalitet – surferska izvedba komadića Beethovenove 5. simfonije nazvana “Unmei”. Dečki su posebno osvojili sve ljubitelje grupe Yes, kad su odsvirali cijeli Heart Of The Sunrise, gdje je Levin navukao palice na kažiprst i srednjak desne ruke i njima udarao po žicama bas gitare. Ljudima se posebno “svidio” “surf rocker” Misirlou (glavna tema iz filma Pulp Fiction), gdje je Moriya spretno dokazivao svoj veliki afinitet prema surf rocku. Da trio zna i vražje “zarockati”, pokazao je u posebnoj verziji vlastite režije skladbe Freebird (Lynyard Skynyard). Ukratko, to je bila velika žurka u svakoj točki koncerta.
U bisu je Moriya usmjerio mikrofon prema publici i dao ljudima znak da pjevaju, jer je trio izvodio Bohemian Rhapsody, Queenov “evergreen” koji bi svaki osnovnoškolac trebao znati napamet. Talijanska publika nikako nije ostavila trio na cjedilu i pohvalno je pridonijela pratnjom vlastitog pjevačkog zbora.
Publika je bila oduševljena. Aplauzom je nagrađivala trio i Levina još prije izvedbe pojedinih točaka, a i tijekom same izvedbe materijala odjeknuo je poneki usklik velikog oduševljenja.
Momci u cjelokupnom glazbenom izrazu apsolutno ne kriju utjecaj King Crimson, čak je i “yesovski” Heart Of The Sunrise podsjećao kao da su novi aranžman za njega napisali sami King Crimson. No najljepši i najneposredniji primjer prisutnosti “Crimson” elementa i doticaja sa svijetom “Crimson” glazbe ipak posjeduje autorska skladba Red Iguana.
Koncerta je prebrzo bilo kraj! Dečki su najavili potpisivanje CD-ova nakon koncerta. Publika je CD-ove doslovno razgrabila nakon koncerta i napala momke kad su izašli iza pozornice. Naravno, najviše posla s “tjeranjem muha” imao je Tony Levin. Brzo smo i nas trojica iskoristili priliku, pokupili autograme, ovjekovječili se s Tonyjem, razmijenili nekoliko misli i dobrih želja te se pokupili kući. Tony je nevjerojatno ljubazan i zabavan čovjek, silno radoznalog duha.
Događaj za 15.00€ koji je nadmašio cijenu daleko više od toga! Momci su sljedeći dan otputovali u Veneciju na posljednji dan europskog dijela turneje, koji je obuhvaćao tek 6 koncerata po Italiji, a nastup u Veneciji bio je za trio ukupno peti nastup s Tonyjem Levinom kao posebnim gostom. Zatim California Guitar Trio odlaze u Sjevernu Ameriku. Ondje ih čeka još opsežnija turneja, ali bez Tonyja Levina, a samo đavo i arkanđeo Gabriel znaju kada će se ponovno naći na europskoj karti. Ne znam kako uopće završiti ovaj sretni splet okolnosti, kad ti CGT s Levinom sviraju praktički pred kućnim pragom? Možda je dovoljna Cezarova slavna konstatacija: “Veni vidi vici!” (Došli, vidjeli i pobijedili).
Tekst: Aleš Podbrežnik
Fotografija: Thomas Breznik
Setlista
1. Skyline
2. Zundoko Bushi
3. Melrose Ave.
4. Blockhead
5. Train To Lamy Suite pt. 1-3
6. Misirlou
7. Cosmo Calypso
8. Red Iguana
9. The Good, The Bad, And The Ugly (bez T. Levina)
10. The Marsh (bez T. Levina)
11. Andromeda (bez T. Levina)
12. Unmei (Beethoven’s 5th Symphony, bez T. Levina)
13. Tubular Bells
14. Freebird
15. Punta Patri
16. Heart Of The Sunrise
—dodatak—
17. Bohemian Rhapsody (bez T. Levina)
18. Eve
Galerija slika
