Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Camel
Izdavač: Camel Productions
Izdanje: 1991
Ocjena: 4/5
Camel, do tada već dugo pod patronatom odličnog gitarista, flautista i pjevača Andyja Latimera, nakon sudske pobjede nad ucjenjivačkim menadžerom svoje prethodne izdavačke kuće i gotovo sedam godina stvaralačke tišine preselili su se u Kaliforniju, gdje su, nadahnuti kreativnom slobodom koju je neizravno izazvalo osnivanje njihove neovisne i vlastite izdavačke kuće Camel Productions, dovršili novi konceptualni album, koji je Latimer inače počeo stvarati već sredinom 80-ih. “Dust and Dreams”, treći konceptualni album u njihovoj povijesti, nadahnut je novelom Johna Steinbecka “Plodovi gnjeva”. Ona govori o selidbi siromašnih zemljoradnika tijekom velike američke depresije 30-ih iz kraja Dust Bowl u Kaliforniju, gdje nailaze na brojne predrasude i nasilje lokalnog stanovništva. Taj koncept se poklapa i s Latimerovom selidbom iz Velike Britanije u Kaliforniju, gdje je ostao i snimao još niz godina.
Na veliko veselje svih dugogodišnjih ljubitelja grupe, album se, osobito po atmosferi, vraća tamo gdje su stali u svojim najboljim danima jer je nabijen neizmjernom melankolijom i u tom je pogledu možda čak njihov najmelankoličniji album do sada. Sintetični zvukovi sintesajzera prošlost su, produkcija, koja je i dalje vrhunska, nešto je manje uglačana i prirodnija, a instrumentalne dionice ponovno sadrže više suptilnosti. Svi utjecaji AOR-a također su postali prošlost jer je “Dust and Dreams” svojevrsni stilski križanac neo prog rocka (ponajprije skladbe s vokalima) i simfonijskog prog rocka (ponajprije instrumentali). Utjecaj neo proga na njihovu glazbu osobito je zanimljiv jer su upravo Camel bili jedni od glavnih inspiratora pri nastanku tog žanra.
Nakon neprestanih promjena postava tijekom 80-ih teško je povjerovati da je Latimeru ipak uspjelo okupiti kompletnu postavu koja je snimila prethodni album “Stationary Traveller” (1984), dakle dugogodišnjeg basista Colina Bassa, nizozemskog majstora klavijatura Tona Scherpenzeela i bubnjarskog odličnika Paula Burgessa. Vratila se i Susan Hoover, Latimerova nezamjenjiva družica u pisanju poezije, koja očito ima velik udio i u odabiru koncepata. Latimer naravno ostaje neosporna glava grupe pri pisanju većine glazbe, glavni nositelj većine glazbe, ponajprije svojim majstorskim sviranjem gitare (koje bih po načinu sviranja svrstao negdje između Stevea Hacketta (ex-Genesis) i Davida Gilmoura (Pink Floyd)) te vrlo dobrim vokalnim doprinosom (boja njegova glasa do ove je točke na većini skladbi postala još sličnija Gilmourovoj; ta činjenica Camel čini zanimljivima i za sve ljubitelje njihovih puno poznatijih “bratića”). S druge strane, ovaj album sadrži nešto manje Latimerove flaute nego što sam inače navikao (što je jedan od rijetkih nedostataka), ali zato ima više orkestralnih aranžmana i odličnih dionica na gitari i klavijaturama, koje stvaraju mnogo atmosferičnih zvučnih zavjesa. Glavna je odlika albuma ponajprije izniman ugođaj, a ne toliko isticanje tehničkih vještina pojedinih članova, što dodatno potvrđuje da su se Camel s neovisnom izdavačkom kućom konačno odrekli svih komercijalnih težnji i sazreli u grupu koju nije ni najmanje briga za vanjske glazbene trendove, dok im se nedostatak srčanosti nikad nije mogao predbaciti.
Budući da je riječ o konceptualnom albumu, nije nikakvo iznenađenje da se pojedine skladbe na njemu prelijevaju jedna u drugu. Istodobno je zanimljivo i to da je podijeljen na dva dijela. U prvom prevladavaju ponajprije vokalne tvorevine, dok u drugom prednost imaju instrumentali. Kao i obično, Camel su i ovaj put pri obradi koncepta radije posegnuli za kraćim skladbama nego za dugim epovima, što se već pokazalo kao pobjednički potez na remek-djelima kao što su “The Snow Goose” (1975) i “Nude” (1981)
“Dust Bowl” je kratak uvod koji otvara snimljeni efekt puhanja vjetra, nakon čega upada vrlo lijepa flauta i atmosferični sintesajzeri koji stvaraju lijep i melankoličan ugođaj. “Go West” je prelijepa balada na klaviru u kojoj Latimerov emocionalan vokal poziva na ljepšu budućnost u “obećanoj zemlji”. “Dusted Out” je svojevrsna priprema u kojoj raste atmosfera koju stvaraju klavir, sintesajzeri i brojni veličanstveni orkestralni aranžmani. “Mother Road” ima snažan prizvuk neo progresivnog rocka, što je prilično zanimljivo s obzirom na to da su upravo Camel bili jedni od glavnih inspiratora tog žanra. Nakon emocionalnog uvoda na električnoj gitari i poskočnog ritma slijedi dramatičan predrefren, a zatim i višeglasne vokalne linije u glavnom refrenu. U srednjem dijelu nastupa prekrasan suptilan gitarski solo. Potom u drugom dijelu slijedi izniman prijelaz na sintesajzeru i prelijep gitarski solo obogaćen proživljenim i optimistično obojenim vokalom. Na kraju dolazi obavezni završetak. To je skladba kojom Camel objavljuju da su se uspješno vratili na scenu i da će se na njih trebati itekako računati. Instrumental “Needles” sadrži napete orkestralne aranžmane, nakon čega se u završnici javlja izniman svijetao ugođaj. “Rose Of Sharon” opet je nešto novo u dotadašnjim glazbenim eksperimentima grupe jer sadrži dodatni, prateći ženski vokal Mae McKenna, koji se uspješno stapa s vokalom Davida Patona i nikako ne ispada preslatko, nego stvara vrlo lijep ugođaj podložen prekrasnim aranžmanima. Osobito je pravi gušt Latimerov završni solo. Hrabar potez koji je lako mogao nagristi njihov kredibilitet na kraju ispada vrlo dobro. “Milk N’ Honey” na sintesajzerima u uvodu nastavlja središnju melodiju prethodne skladbe, dok mračne zvučne zavjese stvaraju izuzetno napet ugođaj koji u završnici otpuštaju prelijepi orkestralni aranžmani. “End Of The Line” posljednja je tvorevina na albumu koja sadrži vokal. Taj je vokal ovaj put pun neizmjerne boli i govori o osamljenosti i nemoći u tuđem svijetu. Usput nas Latimer cijelo vrijeme razmazuje iznimno melankoličnim solima na slide gitari, dok klavijature stvaraju još melankoličniji ugođaj. Mogao bih reći da je ovo pravi vrhunac cijelog albuma, koji ujedno zaključuje prvi dio koncepta.
Do kraja albuma slijede uglavnom kraći instrumentali koji slikaju traumatičan dolazak radnika u “obećanu zemlju u kojoj teku med i mlijeko”. “Storm Clouds” sadrži gotovo zlokoban ugođaj koji stvaraju ponajprije dramatične linije sintesajzera. “Cotton Camp” sadrži zaštitni Latimerov gitarski solo, odsviran srcem i dušom te do u tančine usklađen s prekrasnim dionicama na klavijaturama. Latimer sa svojim umijećem nastavlja i u kratkom “Broken Banks”, koji sadrži i vrlo dobar prijelaz na bubnjevima. “Sheet Rain” još je jedna skladba s produbljenim orkestralnim aranžmanima, što vrijedi i za “Whispeers”, koja sadrži nešto svjetliji ugođaj. “Little Rivers And Little Rose” jedan je od instrumentalnih vrhunaca albuma jer sadrži iznimno zanimljivu liniju basa, poduprtu ukusnim orkestralnim aranžmanima. Zatim udara “Hopeless Anger”, koja je daleko najtvrđa skladba na albumu jer sadrži brojne brze i naoštrene rifove koji se izuzetno lijepo prepleću s veličanstvenom orkestracijom. Latimer nas iznimno srčanim i suptilnim solom ponovno povede u dušu kompozicije, koja sadrži i izniman preplet sintesajzera i gitare, nakon čega se ponovi onaj prekrasni glavni motiv iz “Mother Road”. Završni ultra jecajući i višedijelni solo toliko je dobar i u skladu s ugođajem da čovjeku ponekad zasuze oči. Završna “Whisper In The Rain” sadrži iznimno melankolične zvučne zavjese i klavir, kojima se na kraju pridruži još jedan predivno lijep gitarski solo.
“Dust and Dreams” predstavlja veličanstven i više nego uspješan povratak ovih legendi simfonijskog progresivnog rocka. Njime su se takoreći iznova preporodili, gotovo se vratili na visoku stvaralačku razinu svojih zlatnih dana te svojim tvorevinama dodali onu zrelost koju donose tek godine dugogodišnjeg glazbenog djelovanja. Rezultat je jedan od njihovih najmelankoličnijih albuma s prekrasnim ugođajem, kakav mogu napraviti samo takvi majstori atmosfere kao što su oni. Istodobno treba naglasiti i da ovako lijepe orkestralne aranžmane nisu stvorili još od svog magnum opusa “The Snow Goose” te da je riječ o njihovu najboljem ostvarenju nakon konceptualnog remek-djela “Nude” ove iznova preporođene grupe. Teško je povjerovati da je “Dust and Dreams” tek početak niza albuma koji su za Camel značili potpuni preporod i drugo zlatno razdoblje karijere, podvig koji je uspio samo rijetkima među njihovim suvremenicima.
Postava
Andrew Latimer – vokal, gitara, flauta, klavijature
Colin Bass – bas gitara
Tom Scherpenzeel – klavijature
Paul Burgess – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Don Harriss – klavijature
Christopher Bock – bubnjevi
Neil Panton – oboa
Kim Venaas – timpani, usna harmonika
John Burton – francuski rog
David Paton – vokal (6)
Mae McKenna – vokal (6)
Produkcija
Andrew Latimer
Popis skladbi
1. Dust Bowl (1:54)
2. Go West (3:42)
3. Dusted Out (1:35)
4. Mother Road (4:15)
5. Needles (2:34)
6. Rose of Sharon (4:48)
7. Milk n’ Honey (3:30)
8. End Of The Line (6:52)
9. Storm Clouds (2:06)
10. Cotton Camp (2:55)
11. Broken Banks (0:34)
12. Sheet Rain (2:14)
13. Whispers (0:52)
14. Little Rivers And Little Rose (1:56)
15. Hopeless Anger (4:57)
16. Whispers in the Rain (2:54)
Trajanje albuma: 47:57
