Mjesto: Bluesiana Rock Caffee / Velden am Wörthersee / Austrija
Datum koncerta: 04.03.2007
Broj posjetitelja: 120
Cijena ulaznice: 28,00€
Tako to već ide, s vremena na vrijeme dogodi se da za nešto saznaš tek u zadnji čas. Ili saznaš malo manje u zadnji čas pa si kažeš: “Vidjet ću kako ću biti raspoložen navečer.” Svi koje nagovaraš da ti se pridruže na večernjem švrljanju po austrijskoj Koruškoj u Velden am Wörthersee (po naški u Vrbi na Koruškom), ne znaju jasno i glasno reći idu li ili ne idu. No to nije nikakva prepreka jer, ako zvijezde i mjesec zauzmu pravilan raspored na nebu i ako te doista nezaustavljivo izjeda dosada, nema pravog razloga da kunjaš doma i opet iznova podlijegaš ustaljenim navikama (i razvadama). Za dobru vožnju automobilom (savjet: preko prijelaza Ljubelj, da ne plaćaš tunel kroz Karavanke!) stigneš iz Ljubljane u Vrbu na Koruškom.
Glavni razlog je definitivno bio koncertni događaj! Nastup Bernarda Fowlera i grupe Bad Dog! Drugi razlog svakako je simpatično mjesto održavanja – Bluesiana Rock Caffee, prava destinacija za sve zakletе štovatelje pravog bluesa!
Bernard Fowler je priznat i vrlo cijenjen glazbenik, koji je u prošlosti pjevao na pločama visokih imena kao što su Ryuchi Sakamoto, Gill Scott-Heron, Sly & Robbie, Material, Bootsy Collins, Duran Duran, Herb Alpert, Paul Carrack, Yoko Ono i, među njima najvećeg imena, The Rolling Stones. Pritom je Bernard, bilo kao prateći, bilo kao glavni vokal, sudjelovao i na solo albumima baš svih članova grupe The Rolling Stones.
Čovjek pak ne posjeduje samo izniman vokal, već je i multiinstrumentalist koji vlada puhanjem u trombon, sviranjem udaraljki i klavijatura. Te njegove talente na svojim su pločama s pridom iskoristili Ron Wood, Stevie Salas, The Rolling Stones, Living Colour i Herbie Hancock.
Karizmatični Bernard stigao je u Velden zajedno s grupom Bad Dog, u sastavu Skip McDonald aka “Little Axe” (Little Axe) na gitari, Keith LeBlanc (Little Axe) na bubnjevima i uvijek atraktivni, vrućekrvni basist Doug Wimbish, inače član grupe Living Colour, koji je u karijeri, među ostalim, surađivao i s imenima kao što su Madonna i Mick Jagger (The Rolling Stones). Ta trojica muškaraca su zajedno s Fowlerom na europskoj turneji u ožujku 2007. predstavljala Fowlerov aktualni studijski solo album naslovljen “Friends With Privileges” (2006).
Usput, ploča “Friends With Privileges” je sama po sebi prava poslastica s hrpom zanimljivih glazbenih imena koja su na nju unijela svoj doprinos: Stevie Salas, Ron Wood, Steve Lukather, Ivan Neville, Doug Wimbish, Will Calhoun, Darryl Jones, Simon Phillips, Lisa Fischer, Weddy Wachtel, Kid Rock.
Ako se netko još sjeća, trio Little Axe u postavi Skip “Little Axe” McDonalds, Doug Wimbish i Keith LeBlanc imali smo priliku gledati već u ljubljanskom Orto Baru sredinom svibnja prije dvije godine! Wimbish se pak u Sloveniji pojavio već dvaput pod okriljem sastava Living Colour (Hala Tivoli, lipanj 1993. i Rock Otočec, srpanj 2001.). I naravno, ovaj put su s Fowlerom svirali poprilično drukčiju glazbu. Ponajprije s manje Little Axe eksperimenata (osobito s manje zvučnih zavjesa na delay efektima sa strane Wimbisha) i više izravne drskosti, erotike i arogancije koju donose funk, R&B i rock.
Koncert Bernarda Fowlera & Bad Dog u Bluesiana Rock Caffeu imao je pak posebnu težinu jer je obilježavao 20. obljetnicu postojanja Bluesiane!
Sat je otkucao 21:30 i na pozornici udara kvartet. Dinamitom nabijena esencija funk glazbe, sve odreda. Temperatura je brzo rasla, publika je sve više zaboravljala na pivo i sirove štrukle zabijene mrvicama, magija topovskog funk beata polako je preuzela potpunu kontrolu nad prostorom. Gospodin Fowler je svojim vokalom zasjenio baš sve članove.
Tip je kao kameleon. U trenucima ima suptilno tanak soul vokal kojem bi pozavidio sam Stevie Wonder, a posebno me šokirao, tako da sam se morao uštipnuti i uvjeriti se da ne sanjam, kad je uspio iz sebe izvabiti praktički identičnu kopiju boje glasa Tine Turner. Fowler je eksplozivan. Mala pozornica Bluesiane naravno nije bila dovoljna da bi u punom sjaju zaživjele sve akrobacije i šaljive vragolije tog iskričavog čovjeka, kao ni same grupe. Već nakon uvodnih taktova otpuhnulo je ispod mikrofona papirić na kojem je Bernard imao zapisano nekoliko rečenica na austrijskom njemačkom kojima je htio zagrijati publiku, vitlao je mikrofonom i stalkom kao sam razgolićeni Robert Plant u najpohotnijim godinama, a nekoliko puta se praktički i ispružio po podu. Strašna energija vrtložila se u prostoru. Fowler je rođeni vođa i izniman scenski glumac. Little Axe s njegove desne strane tijekom nastupa se stalno zadovoljno smješkao i većinu nastupa, što je već u njegovu karakterističnom stilu, tek usputno prebacivao s noge na nogu. Za razliku od njega, na Fowlerovoj lijevoj strani ludovao je Doug Wimbish! Čovjek je pred nogama imao cijelu paletu različitih pedala zvučnih efekata, iza sebe 4 ogromne kutije zvučnika, s dva serijski vezana pojačala! Doug je jednostavno Doug. Gdje je Doug, tamo je funk, a gdje su Doug i funk, tamo je slobodan put do jedinstvenog eksperimentiranja i slobodarskog uživanja, koje razbija sve stroge žanrovske granice. One su se te noći u Bluesiani u tren oka zamaglile.
S obzirom na to da je u kasne sate na austrijskim ulicama mir i da se obitelji marljivo griju uz peć, gledaju dnevnik, peru zube i odlaze zasluženo “hrkati”, dok ih alarm opet ne pozove na pokoru sljedećeg dana, Bluesiana je pravi austrijski kontrast redu i disciplini, koji oživi u svoj raspojasanosti kasnih sati. A ako je u takav prostor pobjegao i funk, taj, intenzivnim voltažom nabijeni funk koji Fowler i Bad Dog imaju u krvi, zna se kakve su posljedice. Užareno publika, pripadnice nježnijeg spola različitih “stupnjeva očuvanosti” se uz sve to posebno miješalo i morao si biti vrlo oprezan da te koja u svojoj podivljalosti nije srušila i oborila na pod.
Wimbish je naravno upotrijebio baš sve izložene rekvizite i njegov bas je u jednom trenutku zvučao kao električna gitara, u drugom kao truba! Wimbish je naravno brinuo i za dodatak računalnih uzoraka, koji su dopunjavali osnovni čelični ritam Keitha LeBlanca, a nije zaboravio ni u završnici koncerta s čašicom “za klekovaču” (0,03 dcl) dobro povući po basovskim žicama. Grupa nije skrivala svoje izvrsno raspoloženje i koncert je u dobrih sat i 40 minuta bio prvorazredna eksperimentalna erupcija, čiji su stvoreni klimaks Fowler i društvo majstorski držali stalno na najvišoj točki. Naravno, na račun slobodarstva je ponekad bio koji ton ispaljen “pored”, ali je dečke to dodatno raspirivalo. Koncert se odvrtio kao da je mignuo. Jednostavno, ta je postava priredila posebno glazbeno iskustvo i pristupom stvorila neku posebnu magiju koja te naprosto usisa, tako da sam zaboravio na vrijeme (i prostor).
Nakon koncerta upoznao sam gostoljubivu i silno simpatičnu gospođu Gudrun, šeficu Bluesiane, koja je naprosto sjala od pozitivnog naboja i dobre volje. Cijeli prostor sjao je u pozitivnom duhu. Kako je to očito ovisno o vlasnici. Sljedeća destinacija za Rockline u Bluesiani bit će naravno Eric Sardinas, potom Scott Henderson band…. Velden doista nosi pravo glazbeno blago blizu naših granica. Bluesiana Rock Caffee po šarmu, otvorenosti i gostoljubivosti može biti prava odgojna škola za svakog slovenskog promotora ovakvih koncertnih događaja. Tamo ćemo zasigurno još mnogo puta doći.
Galerija slika
