Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Jethro Tull
Izdavačka kuća: EMI Records
Izdanje: 1975
Ocjena: 5/5
Neukroćeni trubaduri progresivnog folk rocka ovaj su put potražili stvaralačku inspiraciju u baroknom razdoblju elizabetanskog kazališta i narodne folklore, što se potpuno uklapalo u uvriježeni imidž njihova genijalnog poglavara Iana Andersona, za kojim se do tada već dugo vukla slava razigranog trubadura koji svojom flautom, baš poput folklornog flautista iz Hamelina, uvijek iznova začara sve ljubitelje progresivnih oblika rocka i glazbene sladokusce uopće. Unatoč lošem iskustvu sa snimanjem u inozemstvu (vidi recenziju “A Passion Play”, 1973.) ovaj su put ipak odjurili u Monte Carlo, gdje su snimili svojevrsnog logičnog nasljednika prethodnog albuma “Warchild” (1974.), na kojem su prvi put u široj mjeri upotrijebili orkestralne aranžmane. “Minstrel In The Gallery” je unatoč tome, u pravoj Tull tradiciji, opet potpuno drugačiji album od svog prethodnika jer ga krasi još veći udio orkestralnih aranžmana pod dirigentskom palicom Davida Palmera, koji su ovaj put postali još malo profinjeniji. Znatno se povećao i udio Ianove akustične gitare, koja pojedinim dijelovima i sekcijama daje keltski melos. To je gotovo pa paradoks jer je riječ istodobno o njihovu najakustičnijem albumu i jednom od njihovih najtvrđih dotad, na kojem su opet vratili većinu hard rockerskog zvuka ranih godina, kad su spadali među najtvrđe grupe svojeg vremena. Važan zaokret u odnosu na razmjerno šaljivog i lepršavog prethodnika predstavlja i dosta ozbiljnije i mračnije ozračje te struktura većine skladbi, koje odlikuje nekoliko najneobičnijih tekstova u Ianovoj karijeri, osobito na veličanstvenom završnom epu “Baker St. Muse”, kojim su se na trenutak ponovno vratili dugim progresivnim epovima, tako karakterističnima za njihova prijašnja remek-djela.
Kao što je rečeno, Ian ovaj put u mnogo većoj mjeri koristi akustičnu gitaru, ali naravno nikad ne zaboravlja svoj primarni instrument, to jest flautu, na kojoj opet demonstrira tko je najbolji flautist među rockerima i obratno. Martin Barre je na gitari ponovno odličan i kao i uvijek – naizgled u “drugom planu”, ali sve vrijeme odlučan kad treba “pokrenuti motor” i demonstrirati prvoklasne hard rockerske pasaže i duhovit te originalan rifing. John Evans je na klavijaturama nekako standardan, njegov veliki trenutak dolazi na završnom super epu, dok je ritam linija Hammond/Barlow zacijelo jedna od najdinamičnijih i najzačinjenijih tog vremena. Na toj je poziciji ubrzo nakon izlaska albuma došlo do važne promjene u toj klasičnoj postavi jer je otišao odlični basist Jeffrey Hammond-Hammond, šaljivdžija prve kategorije, kojemu je posvećeno i reizdanje albuma. Nezaboravni “mornar” (gotovo uvijek je naime nosio mornarsku košulju), kojemu su posvećene čak tri pjesme iz njihova kataloga, nakon odlaska potpuno je napustio glazbu i u cijelosti se posvetio slikarstvu.
Uvodni “Minstrel In The Gallery” klasik je koji i danas oduševljava svojom epskom i energičnom strukturom, punom duhovitih obrata. Nakon uvodnog poziva na predstavu, Ianov uvijek karizmatični vokal preko sviranja akustične gitare i flaute uvodi nas u epsko ozračje. Slijede odlične pasaže na Martinovoj gitari i masivni zamasi Barrieinih bubnjeva, koji slušatelja izrešetaju svojim intenzitetom. Usput se cijelo vrijeme lijepo izmjenjuju mirnije pasaže na akustičnoj gitari i klavijaturama, koje preko odličnog refrena brinu za melodičnost. Nakon odličnih gitarskih pasaža slijedi solaža na flauti i stupnjevanje koje traje sve do epskog završetka. Iako je to jedina prava klasika na albumu, nipošto nije i jedino remek-djelo, jer najbolje tek slijedi.
“Cold Wind To Valhalla” odlična je folk-prog rockerska tvorevina sazaista hladnim, doslovno ledenim ozračjem. Otvara se na akustičnoj gitari koja izvlači hladan i melankoličan zvuk. Taj onda izdašno zaživi u kombinaciji s flautom i odličnim orkestralnim aranžmanima, koji stvaraju mistično i tajanstveno keltsko ozračje. Ian se ovdje glasom nekoliko puta popne prilično visoko, iako cijelo vrijeme dobro zna gdje su granice njegova raspona, koji je ionako oduvijek podređen karizmi i sočnosti. Odlični, energični prijelazi, na kojima oduševljava duhovita ritam linija, osobito debela linija Hammondova basa, a flauta i naoštrena gitara cijelo vrijeme brinu za izuzetnu dinamiku ove vrlo dobre tvorevine. Barreova gitara ovdje mjestimice zvuči gotovo violinski, a završna gitarska solaža poslastica je za sve njegove obožavatelje.
“Black Satin Dancer” tvorevina je mnogih ozračja, iako uglavnom prevladava tajanstveno i čak pomalo mračno raspoloženje. Ianove pasaže na flauti te dobra upotreba klavira i orkestralnih aranžmana u uvodu stvaraju istinski elizabetanski ugođaj. Glockenspiel u pozadini cijelo vrijeme stvara izuzetnu tajanstvenost. Slijedi sanjivačka solaža na Martinovoj gitari te odlično stupnjevanje na masivno zvučnoj ritam liniji. Nakon majstorske i duhovite Ianove solaže na flauti, u drugom dijelu pretežno mračan gitarski rifing počinje stvarati pomalo jezivo ozračje, koje podsjeća na ples neke folklorne prikaze iz mračnih zimskih noći. Riječ je o jednom od neobičnijih eksperimenata na albumu, koji doista oduševljava tek kad mu damo više prilike.
“Requiem” je opet jedna od onih jednostavnih, smirenih i akustičnih, folk rockom obojenih balada koje su oduvijek rado stvarali i u kojima smiren vokal, akustična gitara i lijepi orkestralni aranžmani (osobito violine) stvaraju sanjivo i romantično ozračje. Iako je u sjeni boljih skladbi s albuma, nikako nije popunjavanje prostora.
“One White Duck/O¹º = Nothing At All” još je jedna ljupka, pastoralno obojena balada, koja ipak ima mnogo bolji refren od prethodnice. I ovaj put možemo uživati u obilju ljupke akustične gitare, u proživljenom vokalu i odličnom ozračju koje u pozadini grade opsežni orkestralni aranžmani. Ovdje oduševljava prije svega izniman žar vokala kojim Ian gradi skladbu i njezin glavni refren, kao i odličan, pomalo šaljiv tekst koji unatoč neobičnom naslovu nema veze s Kosovelovim konsima. Unatoč jednostavnosti, spada u anale najdopadljivijih balada progresivnog folk rocka. Zacijelo nije jedan od vrhunaca albuma, ali je svejedno dobar trenutak za ispijanje čaja i pripremu za najbolje.
Slijedi naime fantastični ep “Baker St. Muse”, jedno od najveličanstvenijih djela u njihovoj povijesti i veliki vrhunac albuma, kojim su ponovno pokazali da nakon “Thick As A Brick” (1972.) i “A Passion Play” (1973.) nisu zaboravili kako se servira progresivni ep pun varijacija, neobičnih i nepredvidivih obrata te veličanstvenih instrumentalnih pasaža. “Baker Street Muse” nevjerojatna je suita podijeljena u četiri sekcije, koju odlikuje briljantnost vokalnih i instrumentalnih sekcija, nepredvidivi zapleti te zajedljivi Ianov humor, koji u tekstu opisuje nadrealne događaje s poznate ulice (među kojima je niz groteskno prikazanih likova), u kojoj je u literaturi stanovao i slavni Sherlock Holmes. I samo ozračje mjestimice dočarava puls viktorijanskog Londona, nabijenog lažnim moralom i licemjerjem. Nakon jednostavnog, ali izuzetno suptilnog uvoda na akustičnoj gitari slijede smiren vokal i ritam, u koji s vremenom upadaju ukusni orkestralni aranžmani. Slijedi odličan prijelaz pa refren, koji preko vokala, energičnih pasaža, osobito domišljatih rifova na električnoj gitari i kompleksnog ritma stvara ozračje koje se cijelo vrijeme mijenja od dramatičnog i mračnog do duhovitog i opuštenog. Cijelo vrijeme svjedočimo i nekim izvrsnim solažama na flauti i električnoj gitari jer si Martin udahne zraka uvijek kad Ian završi svoje ukusne pasaže na akustičnoj gitari, koje smiruju tijek cijele kompozicije. Ianov lirski genij i crni humor ističu se osobito u podrugljivoj sekciji “Pig Me And The Whore”, koja je svojevrsna metafora za živahno zbivanje u zabačenim i mračnim ulicama viktorijanskog Londona i pomalo obrnut oblik izraza “ja sam svinja”. Ovdje se puls kompozicije gotovo posve smiri i tada nastupa “Nice Little Tune”, božićno obojena i opuštena instrumentalna sekcija s udaraljkama koje stvaraju zvuk praporaca i lijepim orkestralnim aranžmanima. Potom s ponovnim upadom Ianova vokala (i njegovom neobičnom promjenom boje glasa) nastupa još jedna smirena sekcija, “Crash-Barrier Waltzer”, koja zbog orkestralnih aranžmana doista vuče na plesni valcer. Za njom slijedi veliki finale “Mother England Reverie”, u kojem si Ian posljednji put odahne na račun nagnjile lažne morale engleskog društva. Opet svjedočimo njegovu bezgraničnom cinizmu, koji njegov introspektivni vokal tako dobro unosi u većinu njihovih najboljih djela. Osobito mi se sviđa onaj stih u kojem se ruga tadašnjim glazbenim kritičarima. Tada nastupa i najbolji dio epa, jer nakon odličnog prijelaza na akustičnoj gitari i orkestralnih aranžmana (osobito godi odlične violine) nastupa keltska sekcija na električnoj gitari i flauti s odličnim, poetičnim stihom, koji je jedan od mojih najdražih u njihovoj karijeri. Stupnjevani ritam, nabrijani gitarski rifovi i melankolične pasaže violine čista su desetka, koja na čudesan način zaključuju jedno od najboljih djela u njihovoj povijesti i progresivnom rocku uopće. Ian pak ne bi bio Ian da pri kraju, dok pjeva refren, ne ustanovi da je ostao zaključan u kazalištu.
Album zaključuje najkraća skladba u njihovoj povijesti, prelijepa akustična balada “Grace”, koja je unatoč izuzetnoj jednostavnosti sasvim zgodan završetak nakon tako epskog remek-djela kakvo je bio “Baker St. Muse”.
Bonus pjesme na reizdanju ne donose ništa potresno dramatično jer su unatoč ukusnim pasažama izuzetno jednostavne, no u dobrom su suzvuku s većinom skladbi na albumu, a dvije od njih mogle bi biti i njegov sastavni dio. Prva među njima je “Summerday Sands”, još jedna jednostavna akustična balada na akustičnoj gitari uz orkestralne aranžmane, koja sadrži i blago tropsko ozračje te netipičan tekst o neuspjeloj ljetnoj romansi, koji ipak ne škrtari s cinizmom. “March The Mad Scientist” još je jedna kratka, božićno obojena balada koja također nije ništa posebno. “Pan Dance” nešto je zanimljivija tvorevina, u kojoj Ian s pasažama na flauti vrlo dobro surađuje s orkestrom. Manje radosti donose oba koncertna snimka, “Minstrel In The Gallery” i “Cold Wind To Walhalla”, koje nitko ne bi propustio jer su ih iz meni nepoznatih razloga skratili tako da su bez završetka. Tko bi uopće mogao uživati u odrezanim verzijama koje traju nešto više od dvije minute? Svejedno, to ne kvari sveopće ozračje albuma.
“Minstrel In The Gallery” još je jedno pravo Tull remek-djelo, koje odlikuje sve ono što većina njihovih obožavatelja najviše cijeni: progresivni, nepredvidivi i duhoviti obrati, hard rockerske pasaže i folk rockerski keltski patos. Iako je ovaj album jedan od njihovih najomiljenijih među fanovima, na njega se previše često zaboravlja kad se nabrajaju njihovi najbolji albumi. Istodobno je riječ o jednom od najuravnoteženijih albuma u njihovoj povijesti i svojevrsnoj prijelaznoj fazi između elizabetanski obojenog simfonijskog proga i progresivnog folk rocka koji će uslijediti na kasnijim albumima. Prva etapa u neprekidnom zvukovnom razvoju Jethro Tulla ovim je albumom i Jeffreyjevim odlaskom zaključena, a nastupila je sljedeća, ništa manje uzbudljiva faza.
Postava
Ian Anderson – vokal, flauta, akustična gitara
Martin Barre – električna gitara
Jeffrey Hammond-Hammond – bas gitara, kontrabas
Barriemore Barlow – bubnjevi, udaraljke
John Evans – klavir, orgulje
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
David Palmer – orkestralni aranžmani i dirigent, članovi orkestra London Philomusica
Produkcija
Ian Anderson
Popis skladbi
1. Minstrel In The Gallery (8:13)
2. Cold Wind To Valhalla (4:21)
3. Black Satin Dancer (6:53)
4. Requiem (3:45)
5. One White Duck/0^10 = Nothing At All (4:39)
6. Baker St. Muse (16:42)
7. Grace (0:37)
Trajanje albuma: 45:10
Bonus pjesme s reizdanja (2002.):
8. Summerday Sands (3:44)
9. March Of The Mad Scientist (1:40)
10. Pan Dance (3:22)
11. Minstrel In The Gallery (live) (2:11)
12. Cold Wind In Valhalla (live) (1:30)
