Mjesto: Križanke, Ljubljana
Datum koncerta: 17.05.2007
Broj posjetitelja: 0
Prošlo je cijelih deset godina otkako su Laibach zadnji put protresli prijestolnicu, i euforija zbog ponovne okupacije bila je tome primjerena. Kao i obično, koncert Laibacha nikad nije samo koncert, nego pravi kulturni događaj koji se prepleće sa svim razinama društvenog zbivanja, jasno, potkrijepljen snažnim sociološkim podtonom. A Križanke su svjedočile upravo tome, kvaliteti u najvećoj mogućoj mjeri, i na području zvučnih i vizualnih, a naravno i metafizičkih učinaka. Dobar sat i pol dug bijeg u svijet apsolutnog.
Volk se ne može dogoditi, a da se prije toga ne dogodi Zdravljica. I jest. A dogodio se i Volk, gotovo u svojem potpunom obliku, falila je samo pjesma “Vaticanae”, što ovdje ni nije od presudne važnosti. A bitno je to da je cijeli događaj izveden besprijekorno, štoviše, mogle bi mu se uputiti same pozitivne i pohvale vrijedne primjedbe koje, naravno, nesputano upućuju na jedan jedini sveukupni vrhunac. Jedino ispravno, jer ovdje stvarno nema mjesta nekoj hinjenoj skromnosti. Laibach su moćni i svojom moćnošću ne škrtare.
Od uvodne “Germanie” do završne himne “NSK” uz glazbu je bilo nemoguće pobjeći od snažnih prizora koji su se vrtjeli na dva platna u pozadini, a protezali su se od maštovite apstraktne animacije do izravno uznemirujućih prizora čovjeka, njegova ponašanja i njegovih utjecaja, koji se poput spomenika dižu kroz vrijeme i prostor u tamu svemira i svjedoče svemu što postoji tamo negdje vani o jednom dobu nerazumnosti i ekscesivne ljubavi prema samome sebi. Kao da je najveći izum zapadne civilizacije lopata, koja danas kopa još samo grob svojem preljubljenom stvoritelju. “The end of History. The end of Family. The end of Crime.” Što su pjesme tematski više povezane sa zapadnim državama, to su vizualizacije na krajnjoj granici neugodnog. Politička moć koja je krojila živote prošlosti i koja kroji živote sadašnjosti naprosto bukti iz poruka kojih Laibach imaju na zalihi u izobilju. Za fašističku prošlost Italije imaju prekrasnu melodiju koja se uz klaustrofobični klavir u istoimenoj pjesmi zvukom vraća točno u vremena kad je di ultimo capo još bio il Duce. Sličan nemilosrdan stav prenose i u zvuk i sliku koji tvore “Espanu”, sjećanje na konkvistadore još gori, a apokaliptični vjetar će ga prije bilo čega drugog ugasiti. Najkrvaviji obračun pak doživljavaju Amerika i Njemačka, koje su u povijesti već više puta pridonijele više nego dovoljan dio “općem” dobru. I začudo, upravo su te dvije skladbe, “America” i “Germania”, među najkrhkijim i najosjetljivijim glazbenim tvorevinama, koje svojom zvučnom mekoćom izazivaju žmarce, a s druge strane ih izazivaju i svojim vizualnim, iritantnim i grozničavo ponavljajućim slikama.
Unutar tog zvučnog i slikovnog kolaža neprestano se osjeća i kritika na račun idolopoklonstva, koje je posve podjarmilo ratio modernog, razvijenog čovjeka, te s time povezanog rušenja i trenutačnog postavljanja novih, instant tabua i božanstava. Svakako je jedan od izleta u manje ugodno i susret s glasovitom Kofetaricom, ali ne s onom ljubaznom starijom gospođom koja krasi sliku Ivane Kobilice, nego s modernizirenom slikom, dakle psihotičnom, nervoznom, napola utvarom koja se posve uklapa u 21. stoljeće. Osim toga, za intenzivnije doživljavanje glazbe pobrinula se i Mina Špiler, koja glasovno prati veći dio albuma Volk i predstavlja onu nježniju stranu skupine. Protuteža uvijek nepokolebljivom i mračnjačkom pjevanju Milana Frasa. Za jedan od vrhunaca večeri pobrinuo se i Boris Benko, koji je svojim vokalom i izgledom, što bi pristajao glavnoj ulozi u Zoni sumraka ili nekoj Lynchevoj odiseji u bizarno, uzdigao skladbu “Nippon” u nezamislive visine. Time je polako došao i kraj prvog, Volk dijela. A ono što je slijedilo moglo bi se možda opisati kao militaristički obojen, društveno kritičan, plesni spektakl apokaliptičnih vjesnika.
“Eins, zwei, drei, vier! Meine freunde, Tanz mit mir!”, pjesmom “Tanz mit Laibach” pozivaju na ples do Bagdada, pa i Amerikance. Kasnije predstave simetriju pakla (“Hell: Symmetry) i najave opasnost koja se širi od sjevera do juga, od istoka do zapada (“Achtung”). Napetost cijelo vrijeme, koja nije popustila do kraja nastupa ni na trenutak. Zapravo nema ni razloga za bilo kakvo popuštanje, barem ne u ovom slučaju, jer Laibach znaju da je igra cijelo vrijeme u njihovim rukama (“Das Spiel Ist Aus”), pa je stoga najbolje da je odigraju najbolje što mogu. Dakle, na mjestu je da se završi s optimizmom “This words are for you, Ljubljana” i naravno “Let the freedom rise!”. Uz fantastičan light show, uz bok, koji se držao glazbe kao da su jedan jedini organizam, stvarno nije ostalo puno toga što bi se dalo napraviti bolje. Ako uopće išta?
Svakako bi bila poželjna i potrebna još poneka rekapitulacija takvog događaja. Dakle, u nadi da se do tada ne okrene opet jedno desetljeće, viva Laibach! Viva NSK!
Foto: Jani Lah
Setlista
01. Germania
02. America
03. Anglia
04. Rossiya
05. Francia
06. Italia
07. Espana
08. Yisra’el
09. Turkiye
10. Zhonghua
11. Nippon
12. Slovania
13. NSK
14. Tanz Mit Laibach
15. Alle Gegen Alle
16. Du Bist Unser
17. Hell: Symmetry
18. Achtung
19. Das Spiel Ist Aus
20. Laibach Medley
