Dream Theater su prvi put nastupili u Hrvatskoj i napokon odsvirali svoj prvi koncert (2007)

Mjesto: Mala dvorana Doma sportova / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 06.06.2007
Broj posjetitelja: 3
Cijena karte: 220.00HRK

Dream Theater su stvar koju nikako ne smiješ propustiti kad se nađu na turneji po Europi! U lipnju 2007. dečki su rezervirali popriličan broj nastupa na festivalima, tim terminima dodali su i nekoliko samostalnih koncerata, pa je cijela stvar dobila izgled prave turneje. Dream Theater su u Zagreb došli zabavljati se, kako kažu dida Mrazovi. S novim albumom “Systematic Chaos”, koji je friško ispečen i izvučen iz tave, službeno objavljenim u istom tjednu u koji je upao i ovaj koncertni termin u Hrvatskoj.

Ovaj put su Dream Theater za predgrupu izabrali pravu stvar egzotičnog podrijetla. Na turneju su naime pozvali probuđenu Trnoružicu Charlieja Dominicija. Taj čovjek je originalni pjevač grupe Dream Theater, s prvijenca grupe “When Dream And Day Unite” (1989). Charlie Dominici danas ima svoj bend, koji se zove, kako drukčije nego opet, Dominici. Taj isti Charlie svoj je povratak među žive, nakon prvijenca O3: A Trilogy – Part One (2005), potvrdio ove godine novim studijskim albumom, koji se naravno, kako se i očekivalo, zove O3: A Trilogy – Part Two (2007).

Ali vratimo se prvo malo unatrag, točnije u srijedu poslijepodne istog dana. Vrući zanesenjaci s “Concert Freakovim” autobusom stižu na granicu s Hrvatskom. Na Bregani nemilosrdno sokolovo oko službene osobe izbacuje iz autobusa tri nesretnika za koje je utvrdilo da imaju osobne iskaznice kojima je istekao rok valjanosti. Ishod je naravno bio takav da smo dvojicu od tih kavalira morali vratiti u Sloveniju, a istom mudracu (čitaj: mudrom čovjeku, ili čovjeku u plavom) pri drugom posjetu pokazati raskoš i prostranstva toaletnih prostorija samog autobusa, jer smo u njima prevozili 20 kosooka s dalekog istoka koji su htjeli pogledati koncert Dream Theater i pozdraviti rođaka Johna Myunga! Nakon postignutog orgazma svih orgazama, lavljesrčani čuvar reda i discipline dopušta nam da prijeđemo granični prijelaz i krenemo dalje prema hrvatskoj prijestolnici. Epilog? Očito ćemo u Hrvatsku ubuduće samo automobilima. Zagreb je preblizu da bismo gubili sate i sate čekanja za ništa.

Zagreb smo dosegnuli malo prije sedam. Taman taman, jer su u 19.00 otvorena vrata dvorane. Simpatičan ambijent. Parter dug 20 metara, odmah iza njega prostor s miksetama, iza njih tribine na koje možeš strpati još nekih 2000 ljudi.

Dominici su iznenadili sve. Čak i majstore zadužene za rasvjetu, jer su na pozornicu izašli kad su svjetla već bila upaljena. Takvo što još nisam doživio. Nastup su počeli u 19:45. Naravno, oči su bile uprte u Charliejev lik. On je stigao na pozornicu nakon što su njegovi podanici već “odcvrčali” nekoliko minuta dugi uvodni dio. Čovjek bolje bebastog boksersko-wrestlerskog izgleda, za koji je naravno uvjeren da je estetski nenadmašan, nije mogao ni odjenuti, ali eto, takav je. To se posebno smiješno poklapalo s njegovim visokim, piskavim melodičnim vokalom. Charlie je u novom tisućljeću, za sve vas koji poznajete booklet albuma “When Dream And Day Unite” (1989), kratko ošišan, lijepo zaglađen čovjek preplanule puti s dozom glam briljantina i vrišteće blistavih svjetlucavih naušnica. Charliejevi kompanjoni su visoko školovani ljudi. Dominici su kvintet: klavijature, bas, bubnjevi, gitara i naravno Charlie na vokalu. A repertoar je pokazao da je riječ o demonstraciji progresivnog metala koji s tim nazivom ima mnogo više zajedničkog nego što ga danas imaju Dream Theater. Zapravo je Dominici pokazao što je s njim otišlo iz Dream Theater kad je naravno napustio Dream Theater. Ovi su od ploče do ploče postajali sve više i više fragmentirano rascjepkani i danas si čovjek teško zapamti dvije različite melodije s post “Images And Words” ploča. A umjesto toga Dominici piše glazbu mnogo kompaktnijeg sadržaja. Rifovi su temeljni, solaže usmjerene na izlazne, ulazne, srednje instrumentalne dijelove. Dečki su između ostalog odsvirali čak dva instrumentala. Imali su širok repertoar, jer im je bilo na raspolaganju čak 45 minuta. Zvuk je bio očajan i u gulašu probijajućih se niskih tonova praktički nisi razaznao jasno klavijature i gitarsko sjeckanje. I Dominicijev kontakt s publikom bio je više nego čudan. Čovjek je samo teatralno dizao ruke i sličnim gestikulacijama pokušavao iz ljudi izvući energiju. Praktički bez obraćanja. Ljepotani su pokazali da su pripadnici tipičnog američkog progressive metala, s dozom opskurnog prizvuka, za što je kriv ponajviše Charliejev vokal, koji bi se odlično snašao recimo u “old school speed metalu”, a koji je u tome nevjerojatno podsjećao na ugođaj koji nosi prvijenac Dream Theater. Dakle, ako povučem crtu, Dominici je personifikacija svega što danas Dream Theater nemaju, a imali su na svom prvijencu. Nevjerojatno. S vokalom se čovjek dobro drži. Šteta samo što je zvuk grupe bio potpuno očajan i jednostavno često nisam razaznao što sam vokal želi reći. Nakon koncerta mogao sam samo reći: “Lijepo te je bilo vidjeti, Charlie, jer si pjevao na prvoj ploči Dream Theater i zato si do neke mjere zanimljiv klaun.” Nakon prikazanog, nisam bio jedini koji je s olakšanjem odahnuo što je tih 45 minuta brzo prošlo.

Dream Theater imaju izuzetno uigranu ekipu “roadieja”. Pozornicu su pripremili u svega 20 minuta i progresivni teškaši mogli su započeti koncert već u 20:55. Snimljeni uvodni miks sastavljen od najpoznatijih Dream Theater motiva zabavljao nas je do 21.00. Onda se narodu skroz zavrtjelo u glavi. Dvorana se, dok su nastupali Dominici, napunila za još jednu polovicu i pred nastup Dream Theater dosegla nabijenu popunjenost. Dream Theater su brzo “uljepšali” svoj nastup potpuno promijenjenom set listom. Ovaj put su opet posvetili više pažnje albumu “Metropolis Pt. 2:Scenes From A Memory” (1999) i već na početku raspalili do tog trenutka već plemenito “predozirane” hrvatske glave s Overture 1928! Tamo su ostali i dalje sa Strange Deja Vu. Petrucciju je kosa dobro narasla u odnosu na sliku iz listopada 2005. u Ljubljani, tako da je izgledom podsjećao na petnaest godina mlađeg “Images And Words” Petruccija. Rudess je posijedio bradu, još je samo fali kapica s kićankom i bio bi pravi uzorni zamjenski vrtni patuljak. LaBrie odnedavno nosi brčiće i lijepo oblikovanu bradicu i time oživljava slavna vremena mačevalaca s D’Artagnanom na čelu, dok su talibanac Mike Portnoy i basist John Myung sačuvali najviše starog izgleda. Na početku koncerta LaBrie je bio preglasan, a na Take The Time (da pravilno čitate!!!) su ga “naštimali”. Čovjek je koncert otpjevao na visokoj razini. Bez većih kiksova, uhvatili smo ga na njegov radni dan velike pjevačke forme. Naravno, Petrucci je u postavi opet bio malo odmaknut. Očito mu to paše, da se na koncertima drži radije za sebe. Tijekom koncerta nije napravio puno koraka prema središtu pozornice. Svirao je opet u transu, sipao je note kao azijski tajfun kišne kapi. Njegov riffing je kroz koncert jako kvario zvuk klavijaturama, jer su se one često premalo čule, ili nerazgovijetno čule tijekom koncerta. Zanimljivo da si takvi perfekcionisti još uvijek mogu dopustiti takve greške.

Grupa je iznenadila jer je nastupila s najosnovnijom scenskom opremom, dobro je da nisu bili posve goli. U Ljubljani 2005. bili smo svjedoci velikih ekrana, repertoar je bio duplo duži, set lista pet puta bolja i naravno ljudi još jednom toliko. Zato je ovaj put bila riječ o jednom od manje zanimljivih koncerata Dream Theater. Zanimljivo je i to da se grupi nije činilo važnim postaviti službeni štand s prodajom suvenira (merchandise), a uostalom,… Ima li uopće još netko među vama tko nema Dream Theater majicu?

Ali vratimo se na pozornicu. Take The Time, komad koji mi je sam po sebi inače isplatio posjet koncertu grupe, zapravo na set listi nije značio nikakvo posebno čudo. Četiri dana prije toga naime su Dream Theater na Gods Of Metal festivalu u Milanu odsvirali cijeli album “Images And Words” uživo. Ovaj put je naravno bilo utopijski to očekivati. Take The Time imala je čak jednu pogrešku. Dečki su si pomogli uzorcima snimljenog uvodnog dijela. S obzirom na svemoguću dominaciju nad instrumentima, mogli su se potruditi i sami ga odsvirati. No nakon Take The Time, koja je naravno, odbijemo li uvod, “odrndana” nadnaravno zavodljivo i osjetio si velike žmarce i tresenje hlača uz to, LaBrie je uzeo nekoliko trenutaka za odmor i objasnio masi da je grupa upravo izdala novi album i da namjerava odsvirati i posve nove skladbe s njega. Naravno, parter je ludio, bez obzira na to što bi Dream Theater odlučili svirati. Tamo u parteru gustoća podivljalih obožavatelja grupe bila je najveća i znali su baš svaku riječ koju je u stihovima uzimao LaBrie. Prva nova skladba bila je Constant Motion, koja ružno vuče na Metallicu, naravno klasičnu Metallicu, ali s Dream Theater refrenom. Vrući metalski val zahvaća dvoranu! Kao da sličnostima s Metallicom još nema kraja, a tu je već The Dark Eternal Night s još tipičnijim thrashiranjem glavnog riffa. Užarenu prvu polovicu regularnog dijela zaključila je Endless Sacrifice (“Train Of Thought“, 2003), a potom su dečki malo pažnje posvetili i albumu “Octavarium” (2005) i s lagano radijskim valom prijaznijom I Walk Beside You smirili loptu i vratili opet više melodije na pozornicu. Čovjek bi poželio neku klasiku s “Awaken”, ali grupa se i dalje prepuštala simpatiziranju s novijim skladbama. Tako smo dobili još Panic Attack (“Octavarium”, 2005), novajliju Forsaken (“Systematic Chaos”, 2007), koji u rifu bez zadrške puno duguje Iron Maiden, i As I Am (“Train Of Thought”, 2003). Za Dream Theater ovaj put posebno lagan posao. Za kraj pak stvar bez koje jednostavno ne ide! Pull Me Under, dvorana je na nogama i dečki se opraštaju.

Sa slatkozvučnom The Spirit Carries On nakon pet minuta su već natrag, a potom vrhunac svakog koncerta Dream Theater – vrhunska, jedinstvena i za Dream Theater u današnjem stanju duha neponovljiva Metropolis – part I, prava mala biblija i abecedarij progresivnog metala, koja karakterizira taj žanr na najljepši mogući način. Magija. Ta skladba stvarno radi čuda i to uvijek! Ljudi su bili doslovno u transu. Ruke sve u zraku. Na svaki poticaj glazbenika s pozornice publika se bučno odazivala i marljivo izvršavala naredbe. More ruku ispod mene, koji sam sjedio na tribini, slika je koju si i danas s lakoćom oslikam pred očima. Dečki su imali za bis uključenu i skladbu Home, ali je nisu odsvirali. Koncert je tako ili tako u ukupnoj duljini izmjerio sat i tričetvrt, što je posve zadovoljavajuća duljina s obzirom na tražene kriterije. Vrhunac koncerta pak bio je definitivni završetak s Metropolis – part I.

O Dream Theater je rečeno ogromno. Oni su naprosto velemajstori. Oni su cirkusanti bez premca i tko propusti takav cirkus u rodnom kraju ili njegovoj blizini veliki je grešnik. Pa i ako grupu ne poznaje. Dream Theater koncert je jednostavno takav show uz koji širom otvoriš usta i ostaviš oči na pozornici. Proždereš ga s užitkom, makar nepripremljen, isprva nezainteresiran, a dovoljno je samo da se nađeš u pravo vrijeme na pravom mjestu. Uvijek ćeš biti bogato nagrađen. U slučaju Dream Theater bez brige. Jedini trenutak koji je upozorio da se nalazimo duboko na Balkanu nastupio je nakon što se grupa već opraštala. Baš u trenutku kad je napuštala pozornicu, doletjele su iz udaljenosti od 20 m u velikim, pravilno izrađenim parabolama, u kratkom slijedu tri plastične čaše od 0.4 l pune piva. Njihovi ludi vlasnici vrlo su dobro ciljali jer su poletjele ravno prema glazbenicima.

Ovaj put je grupa inače jako pojednostavila svoj posao i prije svega puno “riiiiiiiiffala”. Zanimljivo da nije bilo nikakvih posebnih solističkih točaka uključenih u set listu. Ovaj koncert je naravno preteča, jer će jesenska Europska turneja prema očekivanjima ponuditi više. Ponajprije se nadajmo nešto živopisnijoj set listi zastupljenoj osobito starijim skladbama, osobito s prva tri albuma, neki komadić s Change Of Seasons također ne bi škodio, a naravno i duža minutaža, barem za 15 minuta. Dečki ostaju u odličnoj “strijeljačkoj formi”. Nepogrešivi egzekutori, veliki šaljivci, osobito je klaunovstvom opet isticao zaraštni Mike, koji je prije The Spirit Carries On navukao na sebe dres nogometne reprezentacije Republike Hrvatske, reakcije na to nije potrebno opisivati. Ukratko, Dream Theater ostaju vrlo veliki i dalje, a i aktualni. To je potvrdila i publika, koju su većinom činile osobe čije godine gravitiraju prema broju 20.

Setlista

1. Overture 1928
2. Strange Deja Vu
3. Take The Time
4. Constant Motion
5. The Dark Eternal Night
6. Endless Sacrifice
7. I Walk Beside You
8. Panic Attack
9. Forsaken
10. As I Am
11. Pull Me Under
—dodatak—
12. The Spirit Carries On
13. Metropolis – pt. I

Galerija slika