Autor: Rok Klemše
Mjesto: Rotundenplatz, Beč, Austrija
Datum koncerta: 04.07.2007
Broj posjetitelja: 30
Cijena karte: 55€
Nakon ionako nevjerojatnog koncertnog ljeta s mnoštvom festivala i koncerata, u četvrtak, 5. srpnja, došlo je vrijeme i za posjet Beču. Ako je sluga Jernej u Beču tražio pravdu, a Martin Krpan spasio Beč od Brdavsa, ovaj put je čitavu hrpu slovenskih metal fanova u Beč vukla samo jedna stvar – na trgu Rotundenplatz čekao nas je susret s Metallicom, za mnoge, pa i za mene, prvi put. U osam ujutro ljubljanski Tivoli već se obojio u crno, uvijek nevjerojatni Concert Freak ovaj je put u Beč poslao čak četiri autobusa. Prije nego što bi Krpan stigao cara uvjeriti da u vrećama nosi truticu i brusove, već smo bili na golemom bečkom trgu Rotundenplatz, čiji bi kapacitet trebao biti čak 50.000 ljudi. Malo hlađenja pivom, koje je u usporedbi s talijanskim koncertima cjenovno bilo puno prihvatljivije (4€ za 0,5 l), i već smo stajali u redu koji se vio poput zmije.
Početak nastupa prvog predgrupe, njemačkih Oomph!, tako smo preživjeli još izvan prostora i uopće mi nije žao. Tako loš izgovor za glazbu nisam doživio već dugo. Oomph! sviraju nekakvu mješavinu industrial rocka odn. metala u stilu nekih Rammstein, podržanu odvratnim štancanjem, nenadahnutim korskim gitarama i patetičnim frontmenom, odjevenim posve u bijelo, a oko zapešća je imao zavezano nešto što je izdaleka izgledalo kao toaletni papir. Kako je, dovraga, tako nevjerojatno odvratan bend zaslužio mjesto pred Metallicom, još se i sada pitam. Danas u Londonu pred Metallicom sviraju Machine Head, a u Beču smo morali trpjeti nešto što je tek izdaleka nalik na bilo kakvu glazbu. Hvala svim bogovima što su se njemački čudaci nakon dobrih pola sata napokon spakirali s pozornice!
Heaven and Hell: 18:45 – 19:45
Petnaest minuta prije sedam napokon smo dočekali zlokobni instrumental E5150 (usput, ako se pitate što znači naizgled besmislen naslov, pretvorite arapske brojeve u rimske: 5=V, 1=I, 50=L, i dobit ćemo EVIL). Black Sabbath s Diom i Appiceom pod imenom Heaven and Hell koncertiraju bez prestanka još od travnja. Priličan broj slovenskih putnika u Beč ne bi krenuo samo zbog Metallice, a legendarni kvartet bio je više nego ugodan mamac. Kako je moguće da velikani i utemeljitelji žanra metala uopće mogu nastupati kao predgrupa? Neću se upuštati u to, jer svatko ima svoje mišljenje, ali sat vremena nastupa za takvu postavu odlučno je premalo. Drago mi je što sam ih osobno imao čast vidjeti već ove godine na festivalu Gods of Metal, tako da mi je to bio (samo) još jedan razlog za odlazak na koncert Metallice. Kad su velikani (ako izuzmemo malenog Dia, visokog 1,65 metara) izašli na pozornicu, publika je trebala potpuno poludjeti, ali tako statičnu publiku u životu još nisam doživio. Za ime Božje, na pozornici je vladao Dio, a Iommi nam je nudio gitarske linije koje su bile nadahnuće za sve kasnije metal stvaralaštvo, uključujući i Metallicu! Unatoč mrtvo hladnoj publici, Heaven and Hell odsvirali su svoj sat vremena dug nastup iznimno profesionalno, a Dio je svojim neopisivo snažnim vokalom vladao od početka do kraja. Zbog vremenske stiske šezdesetogodišnji striceki projurili su kroz repertoar najvećih hitova Dio ere Black Sabbath, od čarobne Children of the Sea, uživo svaki put udarne Die Young i epske poslastice Heaven and Hell, koju Dio uživo samo još nadogradi. Vidjeti Heaven and Hell uvijek je iznova nezaboravno, iako mi je osobno zbog duže setliste u još ljepšem sjećanju ostao koncert s Gods of Metal. “So it’s on and on and on, it’s Heaven and Hell!”
Metallica: 20:45 – 23:00
Količina gnojnice koja je posljednjih godina (opravdano) izlivena po Metallici ogromna je, a većina se ulila zbog albuma St. Anger, koji je skrnavio ime Metallica. Nekoć bez sumnje, uz Iron Maiden, najveći metal bend na svijetu, zbog nepromišljenih poteza i loših izdanja u posljednje se vrijeme pretvorila u karikaturu i postala predmet podsmijeha starih fanova. Metallica trenutno snima deveti studijski album, a ovo su ljeto iskoristili za kratku europsku koncertnu turneju pod imenom Sick of the Studio ’07 (zlobni bi jezici ovdje primijetili da ti vjerojatno doista treba odmor od studija ako novi album pripremaš debelih pet godina…). Sudeći po snimkama posljednjih turneja, na kojima je Metallica izgledala posve izgubljeno i klonulo, moja su očekivanja bila pomiješana, a skepsa prilično velika. Pa da vidimo je li izdržala ili se srušila. Petnaest minuta prije devet iz zvučnika je napokon zagrmjela Morriconeova The Ecstasy of Gold (ako kultni špageti vestern Sergia Leonea The Good, The Bad and the Ugly još ne poznajete, gledanje je obavezno!), koju Metallica kao intro koristi još od 1983. Već je golemu pozornicu zauzeo četverac i odmah na samom početku iznenadio – počeli su udarnom Creeping Death s kultnog Ride the Lightning. Trebalo je tek nekoliko sekundi koncerta da ostanem bez riječi i otvorenih usta hvatam muhe. Metallica je posve preporođena, na pozornici djeluju kao energični dvadesetogodišnji klinci u vrijeme Kill ‘Em All! Iako Hetfield s trenutnom bradom izgleda kao talibanac (vjerojatno su ga i zbog toga prije nekoliko dana zadržali na londonskoj zračnoj luci), vokalno je kroz cijelih dva sata i petnaest minuta zvučao kao u zlatnim osamdesetima. Blijeda sjena Hetfielda sa St. Anger potpuno je nestala! Ne znam što im daju u vodu ili hranu, ali ovo nije Metallica koja je snimila grešno loš Sveti bijes. Ovo je Metallica koja je snimila Ride, Mastera i Justice! Ovo je Metallica koju smo svi tako jako falili! Sanjiviju setlistu ni najveći fan nije mogao poželjeti, klasike su momci nizali jednu za drugom, nakon dugo vremena mogli smo čuti nevjerojatnu Ride the Lightning, za Disposable Heroes nas je James pitao “Do you want it?”, naravno dobio gromoglasan odgovor i potvrdio: “You need it!” Kao vjerojatno i većini, i meni je Metallica otvorila vrata u metal svijet, i unatoč velikoj želji da jednog dana čujem klasike, nisam se usudio ni pomisliti da ih je moguće čuti u tako fantastičnoj izvedbi. S Welcome Home (Sanitarium) otvorili su nam uvid u um luđaka, a na pozornici se na golemom ekranu prikazivala snimka mentalno bolesnog pacijenta u luđačkoj košulji, zatvorenog u sobu s podstavljenim zidovima. Društveno kritični ep … And Justice For All nisu svirali još od 1989., a čuti tu epsku tvorevinu 2007. bilo je neopisivo doživljaj. Očito su momci napokon počeli shvaćati da su prva četiri albuma ona koja su ih ponijela među zvijezde, pa su s albuma Reload odsvirali samo The Memory Remains, čiji je “na na” dio pjevala cijela glava mnoštva od 30 ili 40 tisuća ljudi. Asova u rukavu jednostavno nije htjelo ponestati. Vratili su nas u 1983., u kojoj su počeli s jahanjem četiriju jahača apokalipse, The Four Horsemen (u čijem je pisanju pomogao i Dave Mustaine), i s Whiplash opjevali thrash metal! Novi pridošlica Robert Trujillo basovskim je solom, koji su preveli u nezaboravni instrumental Orion, dokazao zašto je dostojan nasljednik Burtona i Newsteda, a James nas je nakon neponovljivih devet minuta podsjetio da Cliff još uvijek živi! Slijedile su još Fade to Black i Master of Puppets… Komentar nije potreban. Prvi bis počeli su skladbama s komercijalno najuspješnijeg Black, Wherever I May Roam i svim nježnim dušama namijenjenom Nothing Else Matters, koja je pod zvjezdanim nebom i uz vokalnu podršku desetaka tisuća ljudi zaživjela u posve novom svjetlu. Slijedio je, barem za mene, vrhunac večeri. Na zamračenoj pozornici začuli su se rafali i helikopteri, koji su najavili protuvojni ep One. U uvodu smo doživjeli pravi pirotehnički raj, koji nas je poslao među prve borbene linije prljavog rata, prekinuo nas je vatromet i već se čula nevjerojatna uvodna gitarska linija. Hammett je ludu solažu odsvirao do na točkicu. Može li to značiti da je u studiju izdašno vježbao solaže? Još obavezna Enter Sandman i momci su u prve redove već bacali kilograme trzalica i bubnjarskih palica. No nije još bio kraj, još jednom su zakoračili na pozornicu i iznenadili sa Stone Cold Crazy, koju su u originalu svirali Queen. Još kultna Seek & Destroy za kraj i momci su nam mahnuli za rastanak, a Ulrich je najavio izlazak novog albuma početkom sljedeće godine i obećao da će se ponovno vratiti u Beč.
Mislim da nakon paklenih dvaju sati nije ostao nitko tko bi još sumnjao u sposobnosti Metallice. Očito ih je Rick Rubin probudio, i ako izdaju koliko-toliko pristojan album, nema sumnje da sunce za Metallicu ponovno izlazi. James se začudo suzdržao od otrcane i prežvakane, smiješne “redneck” fraze, ali sasvim je na mjestu da je ja njome zaključim. ‘Tallica baby!!!
Setlista
HEAVEN AND HELL:
01. E5150
02. The Mob Rules
03. Children of the Sea
04. I
05. Voodoo
06. Sign of the Southern Cross
07. Iommi solo/Die Young
08. Heaven and Hell
METALLICA:
Intro: The Ecstasy of Gold
01. Creeping Death
02. For Whom The Bell Tolls
03. Ride The Lightning
04. Disposable Heroes
05. Welcome Home (Sanitarium)
06. …And Justice For All
07. The Memory Remains
08. The Four Horsemen
09. Orion
10. Fade To Black
11. Master of Puppets
12. Whiplash
– – – –
13. Wherever I May Roam
14. Nothing Else Matters
15. One
16. Enter Sandman
– – – –
17. Stone Cold Crazy
18. Seek and Destroy
