Legendarni dida na središnjem gradskom trgu održali lekciju iz razigranih keltskih melodija

Autor: Peter Podbrežnik

Mjesto: Piazza Unita D'Italia / Trst / Italija
Datum koncerta: 21.07.2007
Broj posjetitelja: 600
Cijena karte: slobodan ulaz

Ovaj put se naš trio nadobudnih ljubitelja seoskih idila, rubova šuma i seljačkih soba zaputio k našim susjedima u Trst, gdje se u sklopu ljetnog folk festivala obećavao besplatan nastup legendarnih Fairport Convention, izumitelja engleskog folk rocka, koji ove godine slave već 40. obljetnicu djelovanja. Grupa koja je svijetu rock glazbe podarila takvo remek-djelo kao što je “Liege & Lief” (1969), proglašeno najutjecajnijim folk rock albumom svih vremena, i koja je 2002. od BBC-ja dobila nagradu za životno djelo na području popularne glazbe, iza sebe ima vrlo šaroliku i burnu povijest. Od svog postojanja preživjeli su sve i svašta; od stalnog mijenjanja članova do raspada 1979. i ponovnog uskrsnuća sredinom 80-ih. Od originalnih članova u grupi je trenutno prisutan samo još gitarist Simon Nicol, a posljednjih godina društvo mu prave Chris Leslie na mandolini/violini, Ric Sanders na violini/viole te dva bivša člana Jethro Tull; Dave Pegg na basu i Gerry Conway na bubnjevima. Riječ je dakle o grupi samih prekaljenih mačaka svog zanata, čiji nastup nikako ne smije proći nezamijećeno, bez obzira na to što je kod nas za njihovu glazbu puno manje zanimanja nego što bi to pripadalo takvim veličinama, koje su među ostalim bitno utjecale na razvoj glazbene scene kraja 60-ih, a njihov se utjecaj kod mnogih grupa osjeća i danas.

Budući da je prosječnom Slovencu obično puno bliža domaća i balkanska turbo folk čevapčičerija nego tradicionalna britanska glazba, koja potječe iz nasljeđa Kelta i Pikta, nije bilo nikakvog iznenađenja što ispod pozornice nismo uočili ni traga prisutnosti naših sunarodnjaka. Za to se, iskreno rečeno, nismo ni previše brinuli jer smo došli prije svega uživati u akustično obojenim melodijama zajamčene kvalitete. Dalo se očekivati posve opušteno i vedro ozračje, tik uz morsku obalu, čija je blizina u ovim danima donosila jako potrebnu svježinu. Za te riječi bio je dovoljan već prvi pogled na gradski trg, gdje se nad gomilom stolaca dizala raskošna pozornica i gdje se mogao smjestiti i fan i svaki slučajni posjetitelj. Postava pozornice nagovijestila je da nas čeka akustičan nastup jer nigdje nije bilo vidjeti bubnjeve, osim bongosa, nekoliko činela, manjih bubnjeva i raznih udaraljki. Isto tako je krajnje sumnjivo djelovala odsutnost bas gitare te činjenica da je na pozornici bio jedan stolac manje nego što je uobičajeno za petoricu. Zašto je tome tako saznali smo tek nakon gotovo 15 minuta krajnje dosadnog brbljanja lokalne voditeljice, nakon čega je uslijedilo osobno ispričavanje organizatora, koji nam je priopćio da je Dave Pegg odsutan jer se u bolnici oporavlja nakon teške operacije. Hoće li preostala četvorica članova grupe biti dorasla očekivanjima publike gladne dobrog folk rocka i repertoaru koji je obuhvaćao presjek njihove cijele karijere? Nakon što se na pozornici pojave sva četvorica dobričina (između pojedinih izvedbi sipali su hrpu duhovitih anegdota) i posjedaju na svoje stoliće, tršćanski trg u tren oka obavije keltska magija.

“Over The Next Hill” s istoimenog albuma odabrana je za uvodno zagrijavanje. Očekivao sam da će im trebati dosta vremena dok se uigraju, zagriju i otpuste napetost koja je općenito vladala u zraku zbog Peggove odsutnosti, no i kao kvartet su prilično brzo uspjeli stvoriti dobro raspoloženje. Momci su se posjedali sasvim zbijeno; Ric Sanders s violinom na lijevoj strani, desno njegov “blizanac” Chris Leslie, između njih Simon Nicol, a straga iza bongosa Gerry Conway, koji je ispod bongosa imao pospremljenu čak cijelu zbirku najraznovrsnijih udaraljki. Na vokalu su se skladno izmjenjivali Nicol i Leslie te tako davali posve različit prizvuk pojedinim izvedbama (pri čemu je Chris brinuo za više note i povremeno mi je u ušima čak podsjetio na Geddyja Leeja iz Rush). Na “Woodworm’ Swing” se na vokalu predstavio i Chris, koji je inače najviše oduševljavao svojim virtuoznim sviranjem mandoline. Kad bi prihvatio violinu, s Rickom je tvorio krajnje skladan duet. U međuvremenu je Simon pokušavao koliko-toliko pokrivati i neke bas dionice za koje je inače zadužen njegov odsutni kamerad. “Keep On Turnin’ The Wheel”, prva skladba s novog albuma Sense Of Occasion” (2007), nastavila je niz keltskih poskočica kojih je te večeri bilo napretek. I ostala manje poznata djela, poput instrumentala “The Sheriff’s Dance” i “Canny Capers” (Over The Next Hill, 2002), publika je jako lijepo prihvatila. No, naravno, klasici poput “Genesis Hall” (Unhalfbricking, 1969) bili su ono zbog čega se okupila većina njihovih fanova. Prvi vrhunac večeri bila je izuzetno lijepa “Spring Song” s aktualnog albuma, jedna od skladbi koje potvrđuju činjenicu da Fairporti i u novom tisućljeću još uvijek mogu zvučati izuzetno svježe. Iz 80-ih sjetili su se izvrsnog instrumentala “Portmerion” (Expletive Delighted, 1987), koji je predstavio i njihovu melankoličnu stranu.

Nakon toga je Simon ispričao priču o tome kako je kao klinac želio kupiti gitaru koju je jednom ugledao u izlogu dok je bio na putu u školu. Svoju želju da kupi ono što je ugledao s vremenom je uspio ostvariti, ali je ta gitara tada već postala zastarjela, što mu ipak nije zadavalo brige. Priča o njegovoj prvoj gitari oživjela je na “The Wood And The Wire”, koju je i otpjevao i koju bih mogao označiti i kao pub rock. Sljedeću skladbu “I’m Already There” (Over The Next Hill), koja je pokazala i njihov smisao za stvaranje dužih i složenijih (mogu reći i progresivnijih) djela, Simon je predstavio kao priču o dvojici braće koja odlaze u Kanadu i tamo krenu posve različitim životnim putovima. Sve zajedno je barem po ozračju pomalo vuklo na Rush (ironično, i oni su iz Kanade), ponajviše zahvaljujući vokalu. Naravno, Rush kojem bi isključio struju te uklonio bas i bubnjeve. Po mom mišljenju još jedan od vrhunaca večeri. Iznenađenja pak još ni izdaleka nije bilo kraj. Nakon što su odsvirali izvrsni “The Hiring Fair” (Glady’s Leap, 1980), bez stanke su prešli na “Summertime”, klasično djelo Georgea Gershwina, gdje su do kraja pokazali kako su izvrsni glazbenici i da ni izdaleka nisu bend čija bi glazba pripadala samo u irske pubove i lovačke kolibe. U mojim ušima i očima ta je interpretacija klasičnog djela i izvrstan Rickov solo na violini bila vrhunac koncerta. Fairporti općenito važe za veseljake i pozitivce, ali u njihovoj se povijesti nakupilo i mnogo melankoličnih balada. Jedna od njih je i “John Gaudie”, koja je publiku odvela u svijet one keltske tuge koja je tako karakteristična za većinu glazbe s britanskog otočja. Nakon vrlo kratke stanke i burnih ovacija grupa se vratila na pozornicu te poslužila pjesmom koja po Simonovim riječima predstavlja važan dio njihova nasljeđa. Došlo je vrijeme za njihovu omiljenu klasiku “Meet On The Ledge” (What We Did At Our Holidays, 1968), uz koju je u refrenima aktivno zapjevala i inače cijelu večer izuzetno mirna publika. Osim toga što se u nekom trenutku ispod pozornice s čašom u ruci pojavio lokalni seljačina, koji je svojom prisutnošću ozbiljno tjerao na smijeh, bio je to jedan od najkulturnijih i najviše “nakuliranih” rock koncerata kojih se sjećam.

Grupa je bila vrlo dobro uigrana, svi su vidljivo uživali na koncertu i više puta izjavili da na tako lijepom mjestu još nikad nisu svirali (vrlo vjerojatno ustaljena fraza, no ipak prilično iskreno izrečena), ponudili su uravnotežen izbor djela iz cijele karijere, koja su znala očarati i u akustičnom obliku. Za akustični nastup ozvučenje je bilo iznad svih očekivanja. Vidjeli smo dakle vrhunsku demonstraciju izvrsnog britanskog folk rocka u izvedbi starih boraca, koji su čak i u “oslabljenoj” postavi stvorili izuzetno razigrano ozračje, a oduševili su i izuzetnom pristupačnošću i susretljivošću, u koju smo se mogli uvjeriti i nakon koncerta, kad smo na brzinu izmijenili nekoliko riječi s violinistom Rickom. Fairport Convention potvrdili su da su grupa s izuzetno velikim srcem i da su unatoč prividnoj jednostavnosti većine njihovih djela te zavidnoj starosti većine članova i kao instrumentalisti posve opravdali slavu najveće folk rock grupe svih vremena. I tko nije bio njihov fan mogao je uživati u ovom posve narodnom i besplatnom nastupu uz morsku obalu. Kad bi se još više grupa prihvatilo sličnog pristupa i isprelo tako širok most između pozornice i publike kao što je te večeri uspjelo ovim legendarnim didama.

Setlista

1. On the Next Hill
2. Woodworm Swing
3. Keep on Turning the Wheel
4. Sheriff’s Ride
5. Genesis Hall
6. Canny Capers
7. Spring Song
8. From Cropredy To Portmeirion
9. The Wood and the Wire
10. I’m Already There
11. The Hiring Fair
12. Summertime
13. John Gaudie
—dodatak—
14. Meet on the Ledge

Galerija slika