Druženje uz Paul Di’Anno & Lady’s First, za sve koji nemaju love u džepu za ulaznicu za Iron

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Mjesto: Baredi (Izola) / Slovenija
Datum koncerta: 03.08.2007
Broj posjetitelja: 2000
Cijena ulaznice: 5.00€

Sat je 19.00. Nalazim se na mjestu zbivanja drugog dana sedmog jubilarnog MK Red Eye Biker’s festivala, na brdovitim prostranstvima zemlje Refoška, točnije u zaseoku Baredi iznad Izole. Pogled je jako obećavajući u usporedbi s ocrtima sjećanja na prošli crni dan za rock and roll. Čeličnih konjića se skupilo na pretek i odmah sam napasao oči na nekim izvanrednim unikatima koji su bez srama razmetali svojim razvikanim izgledom.

Odlično. Dečki iz grupe Lady’s First već su u punom zamahu! Yoldi i Buco – o njima ovisi cijeli glazbeni spektakl – već užurbano trče amo-tamo, dok se ja zadubim u razgovor s pjevačem Domnom – Guzyjem i bubnjarom Simonom – Čaretom. Minute brzo bježe, pa odlučim obaviti kraću kružnu turu, namijenjenu pažljivom očnom “skeniranju”, napose šanka.

BLEEDING FIST:
Dok se divim zalasku sunca, iza leđa mi udari tuča rezgetavih rafala kao grom iz vedra neba. Okrenem se, a na pozornici stoje samo trojica klinaca. Uhvatili su me na krivoj nozi. Ono što je uzbudljivo treštalo, čovjek navikao na staromodnu melodičnost rock klasicizma, u koji ubrajam i sebe, vjerojatno bi mogao strpati u ladicu otprilike ovako: oštri kao oštrica sudnjeg dana, poluton zavijeni rifovi, malo tonova, naizmjenično otrovno brzo drndanje po jednoj žici (trzanje), salve riffinga prigušenog dlanom (palm-muting) i agresivan vokal koji vrišti. Nije ni death, ni core, ni black vokal. Zamislite Slayer, Sepulturu… negdje tamo. Ludnica! Nisam još ni posve zaboravio kako su me rasturili Fosgen, a evo nove thrash grupe. Ali u potpuno drugačijem izdanju. Ako su sjajni Jeseničani Negligence retro Bay Area, a Krašovci Fosgen retro Metallica, onda su Bleeding Fist nešto što je konkretnije usmjereno prema devedesetima. Minimaliziranost melodija! Začinjeno salvama i lavinama masivnog poluton riffinga, praktički bez solaža, sve je podređeno manifestaciji iskonske zemljane erupcije iz koje dolazi bijes najmračnijeg uma, rođenog na sudnji dan utjelovljenja zafurane ere čovječanstva. Patnja, nepodnošljiva bol, neizbježna propast i potop! Bleeding Fist su prvi put krvarili u mojim ušima! Fascinirala me odlučnost i samopouzdanje gitarista/pjevača. Klinac je mislio baš na sve! Na pozornici je djelovao kao pobješnjeli vojnik. I izgledom, što slovenskim grupama izrazito nedostaje. Odijelo čini čovjeka, a taj dečko to savršeno razumije! Bleeding Fist su odsvirali cijeli svoj autorski materijal. Uskočili su na pozornicu u zadnji čas, preporučili su ih Lady’s First – izvanredna gesta koja pokazuje da se slovenske grupe znaju međusobno i pomagati, što povećava šanse da se metal glazba učinkovitije približi slovenskim masama i prestane se ukočeno spoticati na mjestu.

Predanost izvedbi autorskog materijala pokazala je da Bleeding Fist nisu došli iskazati poslušnost općoj rock’n’roll atmosferi kojom se obično zaraze biker’s festivali, pa zato nisu ubacili nijednu “žur obradu” u svoj repertoar. Gledalo ih je pet ljudi, zajedno sa mnom šest. I tih pet je izgledalo kao rodbina koja je došla bodriti svoje hrabre dečke. Jednostavno, osjetio sam ponos i poštovanje prema glazbi koju su dečki gladno odsvirali s velikim zaletom, u koji su bili utkani iskreno srce i jaja, koja će s takvim pristupom samo rasti i rasti! Bleeding Fist – izvanredna thrash akvizicija ne samo za primorski dio našeg kokošinjca, nego i za cjelokupni slovenski metal pokret! Thrash oluja se u pola sata smirila, ali pečat koji su ostavili u mojim prijemnicima više nisam mogao izbrisati.

LOST 4 FOUND:
Talijani su s nastupom počeli u 21.30. Kvintet je ponudio mješavinu modernih groove zahvata koji su se oslanjali na očuvanje grunge naslijeđa. Bilo je puno mljevenja vokala kroz efekte, gitarskog down-tuninga koji je grupi omogućio ispunjavanje zvučne slike, a ona je uspostavljala (u želji za modnim) razmazan groove. Dečki su predstavili svoj autorski materijal, koji su začinili dodatkom dviju obrada Metallice. Ubrzo na početku odvalili su Master Of Puppets, a nastup su završili s One. Zvuk nisu mijenjali, nego su obje klasike propustili kroz zvuk svoje osobne iskaznice. Vokali tupi, orijentirani na niže – muške registre, tekstovi u potpunosti na engleskom. Prvijenac još nisu izdali, ali se možete iznenaditi njihovim materijalom na njihovoj web stranici, u sekciji mp3-jeva. Mislim da dalje od Italije ne mogu stići. Nude izmišljeno i preživjelo, naravno, trude se to zamotati u ukrasni celofan posebnih efekata (računalnih uzoraka) i već spomenutog spajanja “dana i noći”, ili po domaće rečeno, uspostavljanja hrapavo razuglašenog štimanja.

Ljudi su i dalje pokazivali izrazit nezainteresiranost za to što grupa radi na pozornici, ali su ih Lost 4 Found iznenadili kad su se odlučili za izvedbu One (Metallica). Odjednom su izvabili povike oduševljenja i privukli pod pozornicu nekoliko dugokosih koji nisu oklijevali u vrtoglavom mikastenju. Nastup koji je brzo potonuo u zaborav.

LADY’S FIRST:
Blejski korenjaci, proživljavaju deveту godinu postojanja, prošle godine su izdali jako zanimljiv prvijenac “911” (2006), koji je najavio pomlađenu grupu koja je našla pravu radnu kemiju, u kojoj se osjeća izniman entuzijazam i usklađenost kreativnog zamaha pojedinih članova grupe, koja tako već ustrajno kuje novi album. Skladbe s albuma “911” u tom su se razdoblju učinkovito primile i postale među simpatizerima grupe prave mini himne.

Lady’s First sam u Postojni, 28.07.2007., prespavao u autu, tamo se za njih pobrinuo naš metal stručnjak Rok, a ovaj put? Scena posve drugačija. Pozornica velika, manevarskog prostora na pretek! Grupa bez koje ne bi bilo ničega na festivalu, jer je priskrbila glavninu sve opreme koja je uopće omogućila izvedbu koncertnog dijela festivala, zasluženo je razvjesila veliki transparent sa svojim logom u punoj erekciji, koji je tijekom subotnjeg dana visio u pozadini nastupajućih. Isto tako su ponudili najbolji zvuk i osvjetljenje od četvorke nastupajućih. I to su si za garanje zaslužili. Najmanje to. Da Lady’s First više nisu nepoznanica potvrdila je gomila koja je dojurila pod pozornicu navijati za grupu. Bio je to trenutak kakvih bi čovjek na ovakvim festivalima poželio više. Trenutak kad se pod pozornicom napokon skupilo ljudi u pravom broju i kad je šank na drugoj strani prostora izgubio primat. Dečki raspale ljude ubrzanim uvodnim upaljačem već na prvu loptu s High Machine. S promišljenom dozom udarnosti i melodije (tercete). Sljedeći Criminal samo je nadogradio to spajanje na pozornici u uhvaćenoj atmosferi. Lady’s First je naravno izrazito godila velika pozornica i divljali su s nevjerojatnim užitkom. Njihov pristup, scenska igra bila je izvanredna, energična, uživljena i imala je pravu mjeru duhovitosti. U listopadu prošle godine posjetio sam ih u KUD-u i tada je slika bila posve druga. Koliko je važna pozornica i masa. Dečki su narasli u samopouzdanju! Kad se uz tu spontanu igru zbroji još i odličan zvuk, odlična uigranost, pravi odziv mase je trenutačan. Energija vraćena i jednostavno je to fluktuiranje u oba smjera funkcioniralo. Dečki su brzo uvodno uspostavljeno visoko koncertno raspoloženje i dalje stupnjevali i “pojeli” masu obradom The Trooper (Iron Maiden), izrazito lijepo zvučećim tercama Yoldija i Buca, Guzy se odlično osjećao i u vokalu držao cijelo vrijeme optimum, koji je uglavnom zadovoljio izazove odabranog repertoara. Dečku bih poželio samo to da što prije savlada stihove skladbi The Trooper i Fear Of The Dark, jer bavljenje bilješkama na komadićima papira koji ti u koncertnoj euforiji frcaju amo-tamo po pozornici ubija kontakt s publikom i protok energije. No, i veći izvođači to zabrljaju. Tko se sjeća Roba Halforda, tom će sve odmah biti jasno, ni Phil Mogg (UFO) nije posve nevin, jer sa sobom na pozornicu nosi “privatnu pjesmaricu”. U autorskom materijalu otrovno se isticala izvedba skladbe LF, rođene za pozornicu – refren je ubijao!

Inače, kao što rekoh. Izvanredna suradnja petorke međusobno, energično uvjerljivo, s obzirom na Bleeding Fist i Lost 4 Found, prvi bend koji je žanrovski posve na mjestu na svakom Biker’s festivalu i i po toj su strani privukli više ljudi pod pozornicu nego što bi inače. Za solaže je većinom brinuo Yoldi, što je bilo osobito zanimljivo promatrati tijekom Fear Of The Dark, koja nosi dvije posve različite solaže. Klinac je morao odsvirati obje. Prvu je odvezao posve blizu Gersova originala (s gaženjem wah-wah pedale), a onda se vrlo posrećeno pretvorio i u Murraya (osobito prvi dio solaže i zvuk efekta, koji je uhvatio blizu originala), čijoj je solaži u drugom dijelu dodao i nekoliko svojih autorskih ideja. Fear Of The Dark je u vrhunskoj instrumentalnoj izvedbi potvrdio visoku razinu usklađenog djelovanja članova grupe.

Dečki su pripremili vrhunac u završnici kad su se prihvatili izvedbe klasike Motori (Divlje Jagode), koju je Domen vokalom doista briljantno izveo! Ljudima se slinilo! Dečki su tome dodali točku na i kad se našlo još komadić vremena pa su nagradili oduševljenje publike s Sweet Child O’ Mine (Guns N’ Roses). Koncertić koji je uspio u svakom pogledu i posve ozbiljno izazvao sve domete kojima raspolaže časni gospodin Di’Anno!

PAUL DI’ANNO & CHILDREN OF THE DAMNED:
O stričeku Di’Annu već je puno rečeno. Koncert u Baredima bio je njegov treći, zadnji u tjednoj slovenskoj turneji (koncert u Žalcu dan prije je otkazan, neslužbeni podatak da je prodano 16 karata očito je organizatoru natjerao strah u kosti). S obzirom na jadno postojnsko raspoloženje, što se posjeta tiče, 28.07.2007., slika je ovaj put bila posve drugačija! I Di’Anno opet nije skrivao odlično raspoloženje, kao što ga nije skrivao ni u Postojni. Čovjek ima specifičan smisao za humor koji uključuje zasipanje ljubaznim doskočicama poput “sucker”, “puta madre”, “cojones”, dok je ovaj put za koncert u Baredima zadnju i najsvježiju podvalu “softich”, koju je naučio od svoje, kako sam rado kaže, braće Lady’s First, izbrisao iz repertoara svog nepredvidljivo sočnog rječnika. Children of the Damned, talijanska verzija “Iron Maiden cover banda”, bili su usred Ides Of March, intra na Iron Maiden albumu Killers (1981), kad se legendarni pjevač prikotrljao na pozornicu. Pod pozornicom je bio lijep broj natiskanih koji su ga bučno pozdravili. Naravno, s prostrijeljenom nogom više ne može dopskakutati kao poskočni zeko, pa se pojavi što ranije na pozornici, inače bi morao početi pjevati Wrathchilda još dok se kreće iz backstagea na pozornicu, što ne bi djelovalo baš najuobičajenije. Gutljaj Jacka Danielsa u pozdrav publici, osmijeh i idemo u Wrathchild. Naravno da uspjeh ne može izostati ako sviraš Iron Maiden. I dodaš im izvorni pečat prvih dvaju albuma. Nećemo glumiti puriste, ali “Iron Maiden” i “Killers” su naprosto Di’Anno albumi. I po autorskim doprinosima. Imaju najviše buntovništva i drske arogancije. Tu je Di’Anno doma, zato se u zadnji tren i maknuo iz Iron Maiden, koji su tako bez njega zadahnuli u prilično drugačije nadograđenom svjetlu. Di’Anno, koji na izgled ne djeluje baš krotko, ipak je jako simpatično i u svakom pogledu zanimljivo biće, čije se pojave očima jednostavno ne možeš nauživati. Taj zabavni karizmatični šaljivac pobrinuo se da u prvim redovima tijekom koncerta ne nestane Jacka Danielsa, kojeg je širokogrudno dijelio s najosušenijim grlima pod pozornicom. Tu je bezobrazni Prowler i još više bučnog rajanja pod pozornicom. Slijedi srednji dio nastupa, pomiješan s autorskim materijalom. Emotivan trenutak uslijedio je uz najavu Maiden klasike Remember Tomorrow, čija je izvedba posvećena bivšem Maiden bubnjaru Cliveu Burru, koji boluje od teškog oblika neumoljivo napredujuće multiple skleroze. Ljudi se ohlade tijekom redoslijeda Impaler, Faith Healer, A Song For You, ali Paul “Di’Anniels” (viski je tekao u potocima) to je brzo shvatio i nahuškao dečke da napadnu s Killers. Poslastica večeri bila je naravno epski Phanthom Of The Opera, gdje su Chidlren Of The Damned potvrdili veliko ovladavanje Maiden figurama! Najprikladniji izbor za završetak u visokoj predstavi dogodio se uz najrock’n’rollerskiji komad svih komada drugog dana festivala. Running Free. Pravi pravcati Di’Anno komad. Potiho sam se nadao da će Di’Anno sve iznenaditi s Women In Uniform. S tim uključkom bi definitivno pobijedio
Di’Anno je pokazao duboku naklonost punku izvedbom obrade The Ramones Blitzkrieg Bop, prije toga su Children Of The Damned odlično spalili instrumental Transylvania – najljepši približak studijskom originalu, vjerojatno upravo zbog nedostajućeg Di’Annova vokala, a sa Sanctuary se, nakon vidljivog negodovanja dijela publike zbog simpatiziranja s The Ramones, kad je na pozornicu doletjela puna čaša piva, mali Paul u ponovnom duhu oživljavanja nasljeđa Iron Maiden oprostio od nas.

Di’Anno je danas po izgledu jako promijenjen, ako za usporedbu prizoveš pred oči fotografije čovjeka s početka osamdesetih. Danas podsjeća na završnu zamašćenu fazu Marlona Branda i bio bi stvoren za ulogu Dona Corleonea u filmu Kum. Hedonist! Falila je samo još cigara u ustima. Unatoč tome Di’Anno danas pjeva bolje nego ikad. Vrišti kao pseto! Visoko? Nije problem. Growlovi? Nije problem. Zloslutno? Opet nije problema. Uz to ga spašava spomenuta karizma. Homo simpaticus na cijeloj liniji! Što se više trudi naizgled zastrašivati, to stvara veći efekt simpatičnosti. Krotki terijerčić. Tko je tražio identičnu kopiju Iron Maiden, prevario se. Di’Anno izvodi sve Maiden komade u dahu punkovštine. Tu dobivamo i odgovor kako bi cijela stvar izgledala da se Di’Anno nije bio prisiljen pokoravati Harrisovoj diktaturi. Dobivamo gotovo odgovor na to kako bi izgledali Maiden da je 1981. umjesto Di’Anna njih napustio Steve Harris. Ukratko, užitak izvorne energije albuma “Iron Maiden” i “Killers” bio je stvoren i ponudio je obilje zabave svima koji nisu došli budno bdjeti nad ispravnošću kopije studijskom originalu vokalne izvedbe. Ne da bih pao u nesvijest od burnih orgazama, daleko od toga, ali visoko zabavnih osamdeset minuta druženja s unikatnom glazbenom esencijom, koja nije baš neznano glazbeno kreativna koliko je učinkovita u pružanju užitaka, bilo je vrijedno svakog posjeta.

Setlista

BLEEDING FIST:
1. Intro
2. Conquering Apocalypse
3. Death War Carnage
4. Funeral Smell
5. Evil Dead
6. Primordial Need

LOST 4 FOUND:
1. Psycho
2. Sorry
3. Master Of Puppets
4. Dance Like No One See You
5. Zero
6. Figure
7. Fire It Up
8. Six Feet Under
9. Simple Man
10. No One Can See
11. Trust
12. 24 Years Old
13. Hunger
14. One

LADY’S FIRST:
1. Intro
2. High Machine
3. Criminal
4. The Trooper
5. The Game
6. LF
7. Creeping Death
8. One Way
9. Lady
10. Fear Of The Dark
—bis 1.—
11. 911
12. Motori
—bis 2.—
13. Sweet Child O’Mine

PAUL DI’ANNO & CHILDREN OF THE DAMNED:
1.Ides of March
2.Wrathchild
3.Prowler
4.Marshall Lokjaw
5.Murders in the Rue Morgue
6.The Beast Arises
7.Children of Madness
8.Remember Tomorrow
9.Impaler
10.Faith Healer
11.A Song For You
12.Killers
13.Phantom of the Opera
14.Running Free
—bis—
15.Transylvania
16.Blitzkrieg Bop
17.Sanctuary