Mjesto: Postojna / Jamski dvorec / Slovenija
Datum koncerta: 20.09.2007
Broj posjetitelja: 300
Cijena ulaznice: 13,00€
Ne znam kako je s vama, ali ja sam se sinoć postojnskom predjamskom dvorcu približavao s grozničavim iščekivanjem poletnog blues entuzijasta. Što je naravno razumljivo, jer je ipak bila riječ o otvorenju željno iščekivane četvrte sezone sada već jako uvaženog Postojna Blues festivala. Ovaj je prošao u ugodno naelektriziranoj atmosferi prekrasnog predjamskog dvorca, gdje je nama, ljubiteljima bluesa, ponovno bila data prilika da se razmazimo uz prljave zvukove ovog krajnje nepredvidivog, a upravo zato tim primamljivijeg načina glazbenog izražavanja. Za uvodno zagrijavanje životno važnih vitalnih organa, kako onih ponosno uzdignutih muških, tako i malo manje sumnjivih ženskih, pobrinuli su se bombastičnim prikazom energije i snage tradicionalne bluesovske škole Ian Siegal i njegova banda od troje izvrsnih talijanskih glazbenika, koja sluša na ime Mike Sponza Band. Posebno su ovi potonji svojim nadahnutim i dominantnim nastupom na pozornici pomogli razbiti nejedan predrasuda o talijanskoj poslovičnoj nekompatibilnosti s karakterno snažnom glazbom, a pogotovo s bluesom.
Mike i Ian karakterno su vrlo različiti tipovi. Dok se prvi uz prepoznatljivo impresivan minimalistički pristup ne ustručava flertovati s brzoprstim gitarističkim zahvatima, Ian najradije obitava u opuštenijim atmosferama, u kojima čulnost njegova izraza dolazi do punog raspona. Što se tiče intenziteta odavanja strasti, tvrdnjom da u svojoj bisagi potonjeg Ian posjeduje više, učinili bismo našem talijanskom prijatelju veliku nepravdu. Ovdje je prije svega riječ o dva posve različita pristupa koja su se kroz sinoćnju hladnu postojnsku večer krasno nadopunjavala.
Mike Sponza otvorio je večer kompaktnim, dobro izbrušenim blues/funkom KK Blues i 19 Years, kojima je već na početku najavio prisutnost svog impresivno mekanog glasa, punog emotivnog naboja, koji je podsjećao na neobičnu kombinaciju Guyeve i Crayeve vokalne škole. Mike je, barem što se vokala tiče, očito temeljito proučio ostavštinu obaju velikana bluesa, između kojih sada njegov glas bira srednji put. Slično je impresivna i gospodinova gitarska igra, koju Sponza isporučuje s zapanjujućom lakoćom i kontrolom. Sjajni Mike u potpunosti je iskoristio danu priliku za pokazivanje svojih interpretativnih kvaliteta, koje su pri kasnijem Ianovu usponu na vodeće mjesto ove šašave čorde bluesovskih skitnica, u poplavi Britančevih jenkijevski razmetljivih provala, odjednom potonule. Slijedi Sugar Rush, Siegalova dinamična skladba. Biser moderne bluesovske škole pokazuje Ianove svestrane vokalne “imitacije” bluesovskih interpreta, od Alberta Collinsa do razmetljivog grgljanja Howlin’ Wolfa. Ian u osnovi cijelo vrijeme ostaje vjeran toj jedinstvenoj ostavštini Mississippijeve delte. Gledano iz slušateljeve perspektive, druženju Sponzine mekane, rekao bih gotovo pop bluesovske retorike s neukroćenom Ianovom južnjačkom lirikom uspijeva uhvatiti neku nenadanu čarolivost, iz koje se postupno razvija uzbudljiva blues branša. Poskočnija ritmika Little By Little pravi je eksponat spomenutog vokalnog preplitanja, koji ubrzo zatim skreće još i u eruptivnu i duhovito razrađenu gitarsku međuigru. Svaka čast momku.
Uz tako dominantno glazbeno izražavanje lako se može zaboraviti na dvojicu preostalih protagonista, koji su ipak itekako važni članovi. Superiornom gitarističkom isticanju uspješno se suprotstavlja hammond Michelea Bonivente, koji uz povremene sramežljivije solističke napade brine i za konstantno opskrbljivanje za blues prijeko potrebnim odsječenim basovskim linijama. Njih je cijelo vrijeme odlično nadograđivao Moreno Buttinari. Zanimljiv ritmički dvojac pružao je objojici gitarista trajno kvalitetan oslonac, na kojem se gradila slika Elmore Jamesovske She Got The Devil, sjajne Big Boss Man, I’ll Play The Blues Alberta Kinga i prelijepe balade Fallin’ On Down. Jednostavno zamišljen motiv potonje, zahvaljujući svojoj slušljivijoj naravi, opravdano žanje bučno odobravanje publike, koju je melankolično ljuljanje potpuno preuzelo. Za izvođača koji se do zadnjeg detalja trudi preuzeti imidž neposlušnog južnjačkog seljačića, sposobnost uglađenijeg, izrazito čulnog poimanja, za razliku od širokogrudnog namještanja, bila je više nego dobrodošla. Trenutak za blues s primjesom funka nastupa sa sjajnom Butter, gdje se Michele nakon dugo vremena ponovno baca u trk po crno-bijelim tipkama. Smiješna stvarčica postaje još zabavnija uz Ianovo izravno isticanje tipa žene iz snova. “I don’t want no skiny woman, I want a woman with some meat” glase gitaristove riječi.
Fantastična blues rock ekskurzija završava impresivnom You Cant’ Always Get What You Want, velikim finalom, kao nostalgičnom uspomenom na vremena kad se “kauboj” Ian Siegal znojio otvarajući koncert pred Billom Wymanom. Doista, puno bolje od ovoga ne ide!
Tekst i fotografija: Daniel Pavlica
Setlista
1.KK Blues
2.19 Years
3.Sugar Rush
4.Revelator
5.Little By Little
6.I’ll Play The Blues
7.She Got The Devil
8.Big Boss Man
9.Fallin’ On Down
10.Butter
11.You Can’t Always Get What You Want
Galerija slika
