Mjesto: Postojna / Slovenija
Datum koncerta: 18.10.2007
Broj posjetitelja: 120
Cijena karte: 11,00€
Postojnski festival bluesa svojevrstan je fenomen, ako hoćeš, i pravi crni labud u monotono izvještačenom događanju slovenske glazbene scene. Ali labud s karakterom kojemu nema ravnog daleko naokolo! Podalpska prijestolnica bluesa, ove godine već u četvrtoj godini rada, iz godine u godinu ponosno nastavlja tradiciju oduševljavajuće i iznimno šarolike glazbene ponude. Ona s godinama očito stječe i ugled u inozemstvu, zbog čega sve više postaje omiljeno utočište za veterane majstorske glazbene retorike svih vrsta. Predstavnik potonje glazbene “struje” je simpatični austrijski mladić Raphael Wressnig, briljantni njegovatelj crno-bijelih tipki svog vintage hammond B3 puhača, koji je prošlog četvrtka ponovno oduševljavao profinjeno lakoćom kojom kontrolira svog drvenog prijatelja (naravno, govorimo o legendarnom setu orgulja, da ne bude slučajno kakve zabune). Raphael je nakon velikog Saxa Gordona ovaj put Postojnu posjetio sa šarolikim triom odlično raspoloženih trubadura, među kojima su uz uobičajenu iznimku organista isticali uglavnom Los Angeleski pretežno swing orijentirani trubač Scott Steen i izgubljena talijanska bluesy duša Enrico Crivellaro. Uz intenzivno pojačano isporučivanje ritmičke osnove u režiji Bečanina Silvija Bergera, kvartet je večer obilježio mamljivom mješavinom od bluesa pa sve do skladne swing inspirirane svirke, kojom je, kako se i očekivalo, cijelo vrijeme dominirala aroma nekontrolirane razigranosti jazza. Izražena i izoštrena komunikacija sastava te savršene i domišljato zaokružene improvizacije, koje na kraju kao naručene uvijek završe u posve neočekivanim vodama, činile su vlastiti, usprkos povremenim nostalgičnim ispadima, privlačno moderan zvuk, koji je postojnska publika dočekala bučnim odobravanjem.
Već je sam pogled na pozornicu rječito svjedočio o večeri u kojoj za kakve potresne vokalne performanse neće biti previše manevarskog prostora, ako ga uopće bude. Čekalo nas je dvosatno neumorno glazbeno agitiranje, nemilosrdna borba za vodeću “dominant male” poziciju, čvrsto zavijena u vrtlog vremenski jako razvučenih improvizacija, u kojoj od svih na kraju po običaju najbolje prolazi upravo naš orguljaški prijatelj Wressnig. Uz gospodinove zapanjujuće tehničke sposobnosti, koje izdržljivost starog B3 testiraju do krajnjih granica, mladić posjeduje pravi gentlemanski osjećaj za pristojnost, pa je ostalim trojici suboraca ovdje-ondje uvijek ostavio kakvu mrvicu ili dvije. Nevjerojatno ljubazan striček, nema šta!
Raphael Wressnig & Enrico Crivellaro Organ Trio krenuli su u hladnu postojnsku večer kako i dolikuje velikim majstorima; s prekomjernom aktivnošću plućnog kapaciteta mladog Scotta, koji je najavio dolazak stare znanice špiljskog dvorca, Cherokee, idealnog igrališta za uvodno provjeravanje izdržljivosti pojedinih članova, a koje se završava u impresivno neumornom tipkanju glavnog junaka večeri, naravno, opet je riječ o Raphaelu. Večer je u uvodu pretjeranog pozicioniranja ubrzo rasteretila gotovo pa boogie rock & roll starica Mc Griff, očito Raphaelovo posvećenje hammond B3 legendi Jimmyju McGriffu, koja je razumljivo nastavila u jazz stilu. Maratonska razmjena improviziranih zamisli, koja s vremenom samo dobiva na intenzitetu, nastavlja sa sužavanjem prirodnog staništa bilo kakvih osnovnih glazbenih okvira. Boom Bello najavljuje dolazak crnačkog “feela”, gdje se odjednom nalazimo usred dinamično obojenog, bezbrižnog New Orleans švrljanja. U osnovi gotovo pa funky stvar, razigranost ponovno duguje svom izrazito jazz obojenom liku, u kojem je ovaj put kraljevao mali princ Enrico. Njegovu srcu, uz jazz, vrlo je blizu i nepredvidiva priroda blues glazbe, kako se moglo naslutiti iz melankolije skladbe Slow, jednostavne blues forme koja ipak nije ponudila nikakve posebno vrijedne spomena vrhunce. Enrico je više nego očito obožavatelj Alberta Collinsa, no do uvjerljivije blues svirke ipak mu nedostaje izraženija osjetljivost za emocionalno doživljavanje. Njegovo inače zavidno sviranje gitare stoga ostaje uglavnom površno, kao i previše uljudno, gdje se manjak osjećajnosti često nadoknađuje korištenjem tradicionalnih bluesy trikova i raznih popularnih akrobatskih štosova. “Neki ljudi kažu da je blues pokvaren! A vi?” glasile su riječi razigranog Enrica, koji je u svoju svirku izlio premalo spomenute pokvarenosti. Večer je nakon dinamične Banana Booggaloo privremeno skrenula u opuštenije vode. Provjereni kontrastni “potegavščina” ubrzo urodi plodom. Enricova Wally’s March, A – Level s impresivnim Scottovim swingiranjem i Bergerovim iskorištavanjem čari ritmike, simpatična Mosquito Bite, koju je zagrijani Enrico nazvao kar funny tune, a najviše ona napeta Speedin’, kojoj ne bi naškodio ni kakav masno podmazani slide, večer su ponovno užarili do krajnosti, a organ trio nas je u nastavku veselo počastio još i sjajnima Ease Back i Vinny’s Blues. Magično i nezaboravno. I povrh svega još za bijednih 11 eura.
Tekst: Daniel Pavlica
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1.Cherokee 2.Mc Griff 3.Boom Bello 4.Slow 5.Banana Boogaloo 6.Wawy’s March 7.Mosquito Bite 8.A-Level 9.Barisone 10.Speedin’ —-dodatak—- 11.Ease Back 12.Vinny’s Blues
Galerija slika
