Mjesto: Bluesiana Rock Caffe / Velden am Woerthersee / Austrija
Datum koncerta: 30.10.2007
Broj posjetitelja: 150
Cijena karte: 26,00€ (u pretprodaji), 29,00€ (na dan koncerta)
Veldenska Bluesiana, austrijska meka neizlječivih glazbenih entuzijasta, predugo skrivenih po brojnim zabačenim kutcima tromeđe, s vremenom stječe status sve češće traženog alternativnog izbora svakog podalpskog ljubitelja kvalitetne svirke, kojemu se provođenje teško izborenog slobodnog vremena u bezglavom švrljanju po ljubljanskim kvazirokerskim beznicama sve više gadi. Sićušna, ali utoliko ljubaznija pozornica ove jeseni ne škrtari s eminentnim glazbenim događajima, a u listopadu se nakon dugo vremena treslo i od nepredvidivih vibracija tradicionalnog bluesa. Vrući listopad je pak, u skladu sa starom slavenskom tradicijom, konačno pocrvenio upravo uz nastup darežljivog gitarskog virtuoza, Richie Kotzen, još jednog u nizu velikana glazbenog svijeta koji je u ljubaznom okruženju malenog jezerskog gradića ostavio neizbrisiv pečat.
Richie Kotzen je legenda gitarske svirke, bez posebnih zadrški rekao bih čak i jedan od rijetkih još živućih, odnosno danas intenzivno aktivnih gitarskih heroja glam rokerske škole osamdesetih. Prava anomalija u našminkano neukusno navučenoj ekstravaganciji davno zaboravljene američke rokerske scene, čija glazbena raznolikost snažno odskače od poslovične uskogrudnosti gore spomenutog maskenbalskog paradiranja. Istina, velika većina nas običnih smrtnika ime Richie Kotzen zauvijek će povezivati upravo sa zategnutim korzetima i u pozor postavljenim frizurama legendarnih šminkera Poison, ali kod takvih stigmatizacija gitaristova glazbenog lika treba paziti na svakom koraku. Napokon, Richie je jedan od rijetkih pojedinaca kojeg je pred bijesnim i krvožednim vrtlogom apokaliptično obojenog završetka bajke o veselim rokerima spasila upravo šarolika žetva izražajne osebujnosti, karizme, a ponajviše jaja (na pretjeranu aktivnost potonjih Richie je upozorio i uspješno postavljenim ili ne, ovisi o gledištu, oplođivanjem Rockettove zaručnice)! Kako god, Kotzen je s neba servirane darove slobodnog glazbenog izražavanja prihvatio otvorenih ruku i na sebi svojstven način iskoristio do kraja: šesnaest odličnih albuma, kolaboracije koje se nižu kao na traci s nekim od najeminentnijih imena glazbenog svijeta, kao što su Stanley Clarke i Greg Howe, a ponajviše vražja blues rokerska svirka kojoj, osim možda zbog nijansu pretjeranog oduševljenja uskosrdačnim isprobavanjem brzinskog dometa gitaristovih prstiju, čovjek zaista nema što zamjeriti.
Kotzenov glazbeni govor skup je oštro bluesovski nakostriješenih elemenata, često obogaćenih šarenom funky ritmikom, kojom je kroz cijelu večer neprestano kraljevala vrlo ukusna vokalna interpretacija. Iskreno, tako samouvjereno koračanje između soul i blues inspiriranih vokalnih linija nisam očekivao ni u snu. Richie se nije trudio gubiti riječi. Na malenoj pozornici Bluesiane eksplodirao je nabojem u sebe uvjerenog adolescenta, što se nedvojbeno može shvatiti kao posljedica glazbenog sazrijevanja u zlatno doba MTV-ovske stilske indoktrinacije. U potpunoj suprotnosti s njezinim nazorima, Kotzenova poruka ostaje izvorna, nepatvorena bluesy agitacija, u kojoj pojedinačno oglašavanje raznobojnih lapsusa spontanosti cijele večeri samo koristi. Richie nam ju je za početak zapalio odrezavom Go Faster, uvodnom skladbom njegova zadnjeg istoimenog albuma, nakon koje je slijedila hrpa Into The Black orijentiranih napjeva, kojima je kilometraža prijeđene trase velikog gitarista postajala sve očitija. Iako ni sam nisam posve siguran što se Richieju sve motalo po glavi dok je demonstrirao raznorazne gimnastičke elemente, silovitost gitaristova emocionalnog doživljaja ostajala je zapanjujuća. Kako je večer odmicala, postajala je sve očitija i izvanredna forma našeg oduševljenog mladca, koji je sa zbijenom i izravno isporučenom ritam sekcijom, u kojoj su svirali Johnny i Pat, kroz Sacred Ground, Living In Bliss i neotesani Doin What The Devil odvihorao stamenim korakom i nevjerojatnom lakoćom. Iznenađenja je shodno tome bilo malo, možda baš Shapes Of Things (drsko izvedena Yardbirds klasika) i poslastica večeri, najveći Native Tongue trijumf Stand, obje izvedene s pravom mjerom srčanosti i samouvjerenosti, dvaju bitnih elemenata glazbe Richieja Kotzena, koji danas djeluje dominantnije nego ikad prije. Činjenica koja nakon viđenog uopće ne iznenađuje.
Tekst: Daniel Pavlica
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1.Go Faster 2.Misunderstood 3.Fear 4.The Shadow 5.Doin’ What The Devil Says To Do 6.Till You Put Me Down 7.Sacred Ground 8.Your Lies 9.Living In Bliss 10.Shapes Of Things 11.You Can’t Save Me 12.Stand 13.My Angel 14.Reach Out I’ll Be There
Galerija slika
