Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Caravan
Izdavačka kuća: Verve Forecast
Izdanje: 1968
Ocjena: 4/5
Canterbury je u svijesti prosječnog Anglosaksonca poznat prije svega kao mjesto rezidencije vrhovnog poglavara anglikanske crkve, tko god već bio na mjestu te od bogobojaznih ovčica tako štovane funkcije. Sumnjam da je među potonjima puno onih koji bi znali da se ime tog mjesta ujedno odnosi i na jedan od pravaca progresivnog rocka. Takvo se imenovanje s vremenom udomaćilo za sve progresivnorockerske sastave koji su dolazili iz tog mjesta. Od svih legendarnih sastava koji su proizašli iz tzv. canterburyjske scene, po mom mišljenju nijedan nije bio tako originalan i zanimljiv kao Caravan. Njihovi su korijeni sezali u sredinu 60-ih i sastav Wilde Flowers. Nakon kataklizme spomenutog sastava nastala je većina najvažnijih imena canterburyjskog progresivnorockerskog žanra: Caravan, Soft Machine i Gong. Nakon što su pjevač/gitarist Kevin Ayers, pjevač/bubnjar Robert Wyatt, basist Hugh Hopper i gitarist/saksofonist Brian Hopper otišli osnovati Soft Machine, preostali članovi Wilde Flowers, pjevač/gitarist Pye Hatings, bubnjar Richard Coughlan, pjevač/basist Richard Sinclair i klavijaturist David Sinclair, osnovali su Caravan te već na početku počeli graditi posve vlastiti prepoznatljiv stil. Caravan su bili personifikacija progresivnorockerskog sastava s pristnom britanskom dušom, koju je cijelo vrijeme krasio tipičan engleski crni humor s brojnim seksualnim aluzijama, koji im je uvijek bio jedan od zaštitnih znakova, a istodobno su prema van cijelo vrijeme ostavljali dojam uređenih džentlmena kojima su bili strani svi tipični ekscesi karakteristični za većinu rockerskih bendova.
Njihov istoimeni prvijenac mogao bih označiti kao lirski i kompozicijski inteligentno zamišljen psihodelični rock s nizom karakterističnih pjevnih vokalnih harmonija, simfonijskih pasaža na orguljama i sarkastičnih tekstova. Kao što je bilo karakteristično za većinu britanskih psihodelično-rockerskih sastava onog vremena, i na ovom se albumu osjeća neizbježan utjecaj Beatlesa. Uz eksperimentalnije uratke, Caravan su bili sposobni stvoriti i ušima brzo upadljive psihodelične pop skladbe. Unatoč tome, Caravan su bili tek malo previše sarkastični i eksperimentalno usmjereni da bi svojom glazbom mogli osvojiti šire mase. Većinu materijala s njihova prvijenca već su prije izvodili uživo.
“Place Of My Own”, koja nije bila samo njihova prva skladba nego i prvi singl, sadrži karakterističan prijazan i krhak Pyeov vokal te iznimno bogat zvuk Davidovih orgulja, koji joj daje veću simfonijsku širinu i ezoteričnu atmosferu. Legendarni klavijaturist je prema mom mišljenju svojim doprinosom ionako središnji glazbenik ovog albuma i na idućim albumima nije bio ni izbliza više tako dominantan. Iako je to bila prva skladba koju je napisao Pye, tekst i atmosfera već nagovješćuju njihov kasniji sarkastičan, crnohumoran pristup. “Ride” sadrži zasanjanu psihodeličnu melodiju koju čini vrlo dobra interakcija gitare i orgulja. Vokal je obogaćen odjekujućim pratećim melodijama. Na “Policeman”, koja je bila pod više nego očitim psihodeličnim utjecajem Beatlesa, na glavnom se vokalu i gitari predstavlja Davidov bratić Richard, dok ga Pye zamjenjuje na bas-gitari i pratećem vokalu. Richardov vokal i kompozicijski talent kasnije su znatno napredovali jer tu njegov vokal u usporedbi s idućim godinama zvuči još prilično hrapavo. Na “Love Song with Flute”, koja je odlična melodična psihodelično-rockerska stvarčica s prstohvatom folka, kao posebni gost na flauti predstavlja se i Pyeov brat Jimmy Hatings, koji unutar skladbe isprepliće i sanjivu solažu. Davidove dionice na klavijaturama još su jednom odlične, dok glavni i prateći vokal stvaraju vrlo lijepu i sanjivu, mističnu atmosferu. Prema mom mišljenju jedan od dva najbolja uratka na albumu. Na prilično mračnoj “Cecil Rons”, u kojoj se osjeća duh Syda Barretta, pokazuju i svoju neobičnu, mračniju stranu s namjerno disonantnim vokalima i energičnim psihodeličnim izljevima na orguljama koji stvaraju jezovitu atmosferu. Čak i inače krhak i nježan Pyeov vokal ovaj put svojim paranoičnim krikovima zvuči neobično sirovo, gotovo neprepoznatljivo. “Magic Man” je lijepa mistična psihodelična balada s majstorskim teksturama na orguljama i zasanjanim, prepoznatljivim Pyeovim vokalom. Vokalne harmonije u refrenu i ovaj su put iznimno posrećene. “Grandma’s Lawn”, druga od dviju Richardovih kompozicija na albumu, ponovno sadrži njegov vokal i gitaru, dok ga Pye zamjenjuje na bas-gitari. Od svih uradaka na albumu to je prema mom mišljenju najslabiji, iako ponovno sadrži vrlo dobru interakciju orgulja i dobar završetak s melodičnim vokalnim harmonijama. Za kraj slijedi još epski “Where But For Caravan Would I?”, u čijem je nastanku sudjelovao i bivši kolega iz Wilde Flowers Brian Hopper. Ovo remek-djelo, koje je prema mom mišljenju čak i jedno od njihovih najboljih uopće, bio je njihov prvi pokušaj stvaranja dulje i kompleksnije kompozicije te najbliže što su se tada uspjeli približiti progresivnom rocku idućih godina. Pye je skladbu zasnovao na okosnici skladbe koju je Brian Hooper napisao još u vrijeme Wilde Flowers. Prvi dio sadrži sanjivu atmosferu s ezoteričnim pasažama na akustičnoj gitari i klavijaturama te nježnim vokalom. Nakon refrena slijedi energična promjena atmosfere, u kojoj inicijativu preuzimaju Davidove orgulje. Zatim nastupa kraća melodija na akustičnoj gitari koja daje prostor Richardovu vokalu, a to je na ovom mjestu njegov najbolji vokalni nastup na albumu. Pye mu se pridružuje u refrenu i kad se njihovi vokali slijevaju u višeglasje, stvaraju sanjivo zvučno iskustvo. U završnici slijedi još nekoliko nepredvidljivih jazzerski usmjerenih ritmičkih prijelaza, nakon čega se album završava kroz još jednu energičnu dionicu na klavijaturama.
Reizdanje albuma sadrži i bonus skladbu, i to singl verziju skladbe “Hello Hello”, koja je već više u njihovu kasnijem stilu i sadrži više ritmičkih elemenata jazza. Budući da su u ono vrijeme mono i stereo verzije snimaka često zvučale međusobno prilično različito, odlučili su da na ovo reizdanje u cijelosti uključe i mono i stereo inačicu albuma. Koja je od dviju verzija bolja, ovisi o ukusu pojedinca jer neke skladbe zvuče bolje u mono verziji, dok su druge bolje u stereo obliku.
“Caravan” je, iako zvukom i atmosferom prilično tipičan predstavnik svog vremena, odnosno psihodelično-rockerske scene 60-ih, ipak poprilično impresivan prvijenac i jedan od onih temeljnih kamena britanskog psihodeličnog/progresivnog rocka uz ostale prelomne albume kao što su, primjerice, “The Piper At The Gates Of Dawn” (Pink Floyd), “The Thoughts Of Emerlist Davejack” (The Nice), “Days Of Future Passed” (The Moody Blues), “Procol Harum” (Procol Harum), “Music In a Doll’s House” (Family) i “Mr. Fantasy” (Traffic), koje ne bi smio propustiti nijedan ljubitelj i istraživač korijena progresivnog rocka. Za potonje je ovaj album gotovo obveza jer je jedan od najboljih pokazatelja evolucije psihodeličnog rocka u progresivni rock. Caravan su naravno u idućim godinama zvukovno više nego primjetno napredovali i s vremenom se od psihodeličnog zvuka odvojili prema jazzerskijim i simfonijskim utjecajima. Iako nikad nisu postigli komercijalni uspjeh kakav su im mnogi na početku predviđali, Caravan su nakon svog prvijenca snimili još hrpu artistički visokoprofiliranih albuma kojima su postavili nekoliko važnih razvojnih smjernica unutar progresivnog rocka i afirmirali se kao najpopularniji i najdugovječniji sastav razmjerno opskurne canterburyjske scene.
Postava
Pye Hastings – vokal, gitara, bas-gitara
David Sinclair – klavijature, prateći vokal
Richard Sinclair – vokal, bas-gitara, akustična gitara
Richard Coughlan – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Jimmy Hastings – flauta (3)
Produkcija
Tony Cox
Popis skladbi
1. Place Of My Own (4:01)
2. Ride (3:42)
3. Policeman (2:44)
4. Love Song With Flute (4:10)
5. Cecil Rons (4:07)
6. Magic Man (4:03)
7. Grandma’s lawn (3:25)
8. Where But For Caravan Would I? (9:01)
Trajanje albuma: 35:13
