Bang Your Head!!! festival 2018 (prvi dan) – Legendarni Europe za zaključni vrhunac prvog dana!

mjesto: Balingen /Messegelände / Njemačka
datum: 12.07.2018

Počeo je prvi dan novog Bang Your Head!!! festivala. Jubilarnog. Dvadesetog po redu. Stari znanci na starom mjestu. Sve zapravo isto. Sve ostaje isto. Baš kao svake godine. Dvije pozornice, jedna golema, na otvorenom, druga u dvorani Volksbanksmesse, koja se nalazi odmah pored. U pola dvanaest krenulo je ozbiljno. Na pozornici su stajali švicarski hardrockeri Black Diamonds, koji su uskočili u raspored u zadnji čas, i to umjesto grupe Kickin’ Valentina. To je ujedno bila i jedina zamjena u cijelom programu ovogodišnjeg izdanja Bang Your Head!!! festivala. Švicarci su poznati po tome što su kroz povijest isporučili poprilično zanimljivih bendova, od Celtic Frost do Coroner, a ni kad se late hard rocka nije mnogo drugačije. I tu su znali i znaju briljirati (Krokus, Gotthard, China,…). Black Diamonds koračaju istom hard rock ostavštinom, daju na sebe kanap glama, ali ipak je ono što se računa glazba. Kvartet izvrsno funkcionira, možda ih je velika pozornica malo »pojela«, jer je pjevač Mich naoružan i gitarom pa mora cijelo vrijeme paziti na ritam. No kako god. Gitarist Dee i basist Andi doprinijeli su više scenske aktivnosti stalnim trčanjem i podgrijavanjem publike te sanirali statičnu poziciju pjevača. Bend koji ne djeluje dugo ima u džepu dva studijska albuma i, nećete vjerovati, već i koncertni album. Repertoar se tako sastojao od albuma »Perfect Sin« i aktualnog »Once Upon A Time«, a s pozornice su odjeknule We Want to Party, Romeo & Juliet, Judgement Day, I’ll Be Ok, Love, Lies, Loneliness, Pieces of a Broken Dream, Thrillride, Vampires of the Night i Hands of Destiny. Za kraj su Black Diamonds iznimno uvjerljiv i sigurni nastup začinili Chuck Berryjevom Rock N’ Roll Music. Tko je čekao, recimo, Crazy Lixx, s Black Diamonds dobio je vrlo lijepu uvodnu zalihu za put.

Posebno atraktivan ispao je sljedeći bend. Burning Witches iz grada Brugg. Također Švicarke. Isključivo ženski kvintet djeluje od 2015., prošle je godine izdao istoimeni studijski prvijenac, koji je i na veliko predstavljao u svom tričetvrt sata dugom nastupu. Što žene mogu izvući iz sebe kad se prihvate heavy metala, dovoljno je otići na koncert grupe Burning Witches. Spandex, otrovne frizure i naravno sama poza i scenska igra. Pjevačica Seraina Telli svojom je eksplozivnošću doslovno dominirala. Razvija nevjerojatnu vokalnu snagu kojom autoritativno zapovijeda u svakom trenutku nastupa. Pozornica ih je bila puna. Bend se ove godine ojačao gitaristicom Soniom Nusseldwer, koju zbog izgleda i građe ne zovu džabe »Anubis«. Mršava i visoka cura, s prstima kao pauk i nevjerojatnom tehničkom izbrušenošću i dovršenošću. Burning Witches su odsvirale: Metal Demons, We Eat Your Children, Creator of Hell, Creatures of the Night, Bloody Rose, Save Me, Black Widow, Holy Diver (orig. DIO) i zaključile koncert skladbom Burning Witches Izvanredna uigranost, odličan zvuk, izvedba. Sve. Cure se zimi 2019. odlaze na zajedničku turneju s Grave Digger. Nakon ovakvog nastupa kakav smo doživjeli u Balingenu, nije suvišno prognozirati da će im na turneji krasti koncertne nastupe.

Eclipse su stari znanci Bang Your Head!!! festivala. Ovdje su nastupili već prošle godine. Djeluju skoro dvadeset godina, a trebalo im je poprilično vremena za uspješan prodor na međunarodnoj sceni. Njihov prijelomni album »Blead And Scream« ondje ih je 2012. konačno i postavio. Slove kao veliki perfekcionisti, drže se AOR revitalizma, točnije melodičnog rocka po »skandinavski«, ali pritom ne štede decibele. Većina rifova je izrazito tvrdo opasana i bez srama koketira s heavy metalom. Ekipu vodi vrhunski skladatelj, producent, multiinstrumentalist, pjevač i naposljetku aranžer Erik Martensson. S njim je od osnutka grupe izvrsni gitarist Magnus Henrikkson, na bubnjevima je Magnus Ulfstedt, koji je prije u grupi svirao bas, a mjesto basista od 2015. zauzima Phillip Crusner. Prema očekivanju. Izvrstan nastup. Energija, sigurnost, sloga. Sve je konce, očekivano, držao u rukama vokalist Erik Martensson, koji je opet oduševio svojim prodornim karizmom, načinom na koji zna privući publiku k sebi da ga prati. Ukratko, svojom zaraznošću i naravno uvjerljivim vokalnim karakterom. Bend u arsenalu ima izuzetno snažne skladbe s hipnotički ultra-zaraznim refrenima i Eclipse su opet punokrvno planuli. Prihvatili su se izvedbe zadnja tri albuma te redom nanizali sljedeće skladbe: Never Look Back, Blood Enemies, The Storm, Wake Me Up, Stand On Your Feet, Jaded, Black Rain, Battlegrounds, The Downfall of Eden te I Don’t Wanna Say I’m Sorry.

Žur i vedrina posvuda. Suzdržano i pri dolasku sljedeće grupe na pozornicu. Nakon Šveđana došao je red na Fince. Reckless Love. Izvrsni glam metal i glam rock revitalisti iz grada Kuopio. Kao sunarodnjaci Santa Cruz iz Helsinkija. Dobri kolege, iza sebe imaju zajedničku turneju, a Reckless Love su tada izdali svoj četvrti i ujedno posljednji studijski album »InVader«. Kvartet vješto nakinđuren, ali bez šale. Oštro istesan. Naoštren. Dominantna uloga opet je pripala vokalistu. Olli Herman s bujno natapiranom frizurom. Otrovnim kreštanjem, neprestanim koketiranjem. Sprijeda poprilično cvilećih djevojaka, koje su došle uživati u liku vitkih dečkića. I Reckless Love su svom žestinom održali visoku razinu već odrađenih koncertnih nastupa i opravdali svoju poziciju u programu. Revitalizam dotjeran i izbrušen. Dosta zahvala za inspiraciju duguju i Def Leppard, a inače, ako ste ljubitelji sastava CrashDiet, H.E.A.T. itd…, onda ćete brzo posvojiti i Reckless Love. Bend je složio set listu iz sva četiri studijska albuma i odsvirao: Animal Attraction, So Happy I Could Die, We Are the Weekend, Monster, Beautiful Bomb, Edge of Our Dreams, Scandinavian Girls, Badass, Born to Break Your Heart, On the Radio, Night on Fire, a koncert završio više nego vruće, to jest izvedbom hita Hot.

Škotski Alestorm izazvali su pošten preokret na prostoru festivala. Imaju čvrstu bazu pristaša. No stvar nije usporediva s onim što Alestorm izvuku iz publike na nastupima u Tolminu (Metaldays festival). Nešto starija klijentela ipak prednjači na Bang Your Head!!!, zato nije bilo toliko vratolomnih kamikaza, svakako ni napuhanih rekvizita, s izuzetkom nekog mača ili sjekire,.. Iako su upravo Alestorm s napuhanom patkom dio tolminskog folklora prenijeli na svoju aktualnu i novu turneju »No Grave But Sea«. U biti je bend postao poprilično samoparodičan, ali njihova mjestimice već prilično bizarna zafrkancija neprestano pali. I u tome se Alestorm jednostavno ne suzdržavaju, jer im to donosi sve nove i nove pristaše. U pozadini pozornice nalazi se transparent s dvije banane iz kojih proviruju guščje glave. Njihova »pijana« ekspedicija na Balingen ovaj je put isporučila repertoar sa skladbama: Keelhauled, Alestorm, Mexico, The Sunk’n Norwegian, Nancy the Tavern Wench, Rumpelkombo, Hangover, Captain Morgan’s Revenge, Drink in Fucked With an Anchor. Klišejni power metal s povremenim folk ukrasima pojačao je prodaju piva na prostoru festivala. No Alestorm su doista neobuzdani. Vrata su im posvuda otvorena, imaju izuzetnu kilometražu i zato iskustvo. Pogotovo što se tiče vladanja pozornicama. Lik voditelja i pjevača Christophera Bowesa, koji inače svira klavijature u GloryHammer, sam po sebi ostaje prva adresa koja te tjera u bučan smijeh. Čovjek je privlačio pažnju i bijelom majicom na kojoj piše: »I Got Lost in the Gay Dolphin«, a inače je zadirkivao uvijek iznova klavijaturama tipa »Modern Talking«, koje ga ipak povremeno toliko ometaju da tijekom pjevanja rado promaši koji ton, a katkad i sklizne iz idealne vokalne linije. Ali to nije važno. To je naime dio »folklora« grupe i tako mora biti. U 2018. djeluje kao da grupi ne može poći baš ništa po zlu. Jašu na golemim valovima i penju se još više. To su potvrdili deset dana kasnije, kad su nastupili na Metaldays festivalu u slovenskom Tolminu.

Pretežno mekane tonove do pet popodne prvog dana festivala konačno su bez milosti prekinule američke legende San Francisco Bay Area thrash metala Exodus. S povratnikom Zetrom na vokalu, Exodus su konačno opet oni pravi. Pa dobro. Nedostaje naravno Gary Holt, koji kao dio postave Slayer već dulje vrijeme nema vremena za stare drugove. Kako god, gitarski tandem Kragen Lum i Lee Altus (u Scorpions majici – kakvo »skrnavljenje« za pravog thrash metal »die harda«) sam po sebi izaziva slinjenje. Nakon odlično ispaljenog uvoda Call to Arms, bend je djelomično prešao u izvedbu Funeral Hymn, a zatim uvodni dio prelio u novu Blood In, Blood Out s istoimenog i ukupno desetog studijskog albuma, koji je izašao 2014. Brzo prolazi vrijeme, dečki, kad ćete snimiti novi? To uopće nije važno, bend, osnovan davne 1979., ostavio je u osamdesetima neizbrisiv pečat albumom »Bonded By Blood«, a repertoar je opteretio upravo skladbama s tog albuma: A Lesson In Violence, And Then There Were None, Deliver Us To Evil te završnim gelerom Strike of the Beast. Tome dodaj Parasite s albuma »Pleasures of the Flesh« i standard s »Fabulous Disaster« koji nikad ne fali na pravoj Exodus set listi, to jest Toxic Waltz, i svi odgovori leže kao na dlanu. Exodus su nepokolebljiva utvrda najpravovjernije škole thrash metala i njegovi prvi branitelji ostaju i 2018. Zetro je nevjerojatan komičar, a ujedno zna pokazati i svoj pravi »badass« karakter neobuzdanog razbijača. Vokalno stare skladbe savršeno funkcioniraju sa Zetrom. Ljudi su se razbijali i jasno je da je riječ o koncertu na kojem su među posjetiteljima moguće i ozbiljne ozljede. Poprilično je ljudi nakon koncerta tražilo komade odjeće i obuće, a autor ovog teksta ne trzalice, već svoj sat. Mosh pit na mosh pit. Zetro je to zahtijevao. Zahtijevala je to energija izuzetnih rifova, izuzetne agresije koju su, poput kasetnih bombi punih napalma, cijelo vrijeme sipali nad Balingen Exodus. Bend nije zaobišao ni još jednu izvanredno dobru studijsku ploču »Tempo Of The Damned« (2004), kad se prihvatio točke Blacklist. Kako rečeno. Legende koje ostaju velike legende i na pozornici. Otrovni valcer i ekspresna poštanska dostava, ravno u pakao! Beskompromisno. Nadajmo se njihovu što skorijem povratku u Europu. Na klupske svirke naravno!

Više nije novost da je prethodnog dana ovdje održan warm up show. Otvorili su ga svojim koncertom Blood God. No sljedećeg dana, u dvorani Volksbankmesse, isti Bloodgod promijenili su konfekciju (opravu) i glazbeni stil te se tako pretvorili u trio Debauchery. Starošedke AC/DC i Accept rifove zamijenila je nekakva varijanta death metala, naravno s jasnim uporištem u starošedkim ritmovima, ali i rifovima. Death’n’roll. Pozornica puna lubanja, a trio premazan crvenilom koje naravno izaziva dojam potpune okrvavljenosti, nekrofilije, zombilacije, mirisa truleži. Bend u svom kićenju na neki način preuzima i opravu Rammstein. Izazivaju osjećaj bizarnosti. Dakle, stuttgartski trio, koji je isporučio izuzetno osvježenje izvrsnim nastupom, počevši s Warmachines at War, pa nastavivši s Wampire Holocoust, Zombie Blitzkrieg sve do izuzetno uvjerljivog i neumoljivog uništavanja kroz završni dio koncerta, kad su se redom izvrstile Blood for the Blood God, Thunderbeast te Demonslayer. Koncert smo pogledali samo djelomično, jer se preklapao s Fincima Amorphis.

Amorphis su ove godine izdali izvrstan novi studijski album »Queen of Time«, a njihov jednosatni nastup bio je ujedno i izvrsna prilika za njegovu promociju. Tako su s njega odsvirali čak pet skladbi. Doista, ovaj album zaslužuje pošteno predstavljanje. Bend na pozornici održava izvrsnost, profesionalnost i izvedbenu perfekciju. Ništa im ne ide krivo. Sve je točno proučeno i dovršeno. Essa Holopainen privlačio je nemalo pažnje i majicom Rush »2112«, iako je glavnina naravno usmjeravala fokus na vokalista Tomija Joutsena, koji je nosio Grave majicu. Možda je najviše smetala pozerska narav povratnika i basista Oppuja, a inače, bez okolišanja, nad novim izuzetno uvjerljivim nastupom grupe. Joutsen je growlove i čiste vokale odradio potpuno briljantno, bend je isporučio izuzetnu ugođenost, super zvuk i već gotovo rutinsko scensko osjećanje i komunikaciju. Amoprhis su na koncertu odsvirali sljedeći repertoar: The Bee, The Golden Elk, Sacrifice, Silver Bride, Bad Blood, Wrong Direction, Heart of the Giant, Against Widows, The Castaway, Daughter of Hate, Death of a King te House of Sleep.

Uz imena Peter “Peavy” Wagner (vokal, bas gitara), Manni Schmidt (gitara), Christos Efthimiadis (bubnjevi), poznavatelj njemačke heavy metal scene rekao bi da su to Rage u eri djelovanja između 1988. i 1994. Doista, Rage nikad nisu propali. Sviraju cijelo vrijeme, ali Peavy uz sebe u Rage ima posve drugačiju postavu. No sa svojim starim kompanjonima Mannijem Schmidtom i Christosom Efthimiadisom još uvijek zajedno staje na pozornicu. Povremeno, ali ipak. Kao Refuge. I ta ekipa svira ostavštinu grupe Rage, s prijelaza iz osamdesetih u devedesete. No to nije sve. Ista je ekipa ove godine izdala i album s posve novim materijalom »Solitary Men«. Bend je dobio pošteno vrijeme, sat i dvadeset minuta. U dvorani su nastupili. Prije svega je bilo lijepo opet vidjeti na pozornici izvrsnog gitarista Mannija Schmidta, koji je desetljeće karijere proveo i u Grave Digger i uvijek impresionirao domišljatim gitarskim frazama i posebno odličnim solažama. To je ove godine bio jedan od rijetkih koncertnih nastupa grupe i uopće prvi. Zato je riječ bila o ekskluzivi. Da ti odsviraju Rage klasike Shame on You (uvodna), pa Solitary Man, Invisible Horizons Baby, I’m Your Nightmare Power and Greed Mind Over Matte, koju Rage zapravo danas više ne sviraju i ostale Rage komade, kao The Missing Link, Nevermore i naravno najpoznatiju, to jest Don’t Fear the Winter, za pravog Rage fana je naravno prava mini fantastika. Dvorana je bila konkretno popunjena. Možda se malo osjeti kasni sat, da grupa ne nastupa redovito, pa se moglo čuti poneki fuš i kiks, a inače prelijepa avantura u vremena starih Rage. Bend naravno nije škrtario ni s posve novim materijalom te je uključio skladbe: Summer’s Winter, The Man in the Ivory Tower, Hell Freeze Over te From the Ashes, koje ne donose nikakav stilski otklon od klasičnih Rage dana, zato su se briljantno vezale na Rage repertoar željeznog podrijetla.

Nažalost, nastup Refuge preklapao se s Doro, koji su dobili (zanimljivo) čak petnaest minuta kraće vrijeme od Refuge i trebalo je požuriti prema glavnoj pozornici, gdje se nagurala publika. Njemačka kraljica metala Doro Pesch, koja je sa svojom pratećom ekipom prošle godine nastupila na festivalu Metaldays, inače je čest gost. Bang Your Head. Ovaj je put izvela skoro 100{3b444c4401662b81bcc31e7c37f77191607db8c9c69c7ad9c1e637a8af67ed0e} setliste čistokrvnog Warlock materijala, a u nju je negdje na sredini koncerta ugurala dvije autorske skladbe, i to All For Metal (s nadolazećeg novog studijskog albuma) te stariju Burn it Up. Inače Warlock do kosti, od otvaranja s Earthshaker Rock., preko I Rule the Ruins, pa Burning the Witches, True As Steel, East Meets West, Für Immer, Hellbound, obrade Breaking the Law (Judas Priest) te završnog vrhunca s All We Are te Metal Tango. Doro je Doro. Karizma bez premca. Svojom pojavom i posebnim nastupom opet je naišla na izuzetnu podršku publike, koja je cijelo vrijeme surađivala s grupom, pjevala stihove. Ekstatičan osjećaj stvara njemačka publika. Uvijek. Zato vrijedi pravilo da se njemački bendovi gledaju u Njemačkoj. Tamo naime raspoloženje na koncertu doseže najveći domet. Doro je tu naklonost i nevjerojatnu podršku iskoristila dodatno, a bend se prihvatio i skladbe Raise Your Fist in the Air, s autorskog albuma »Raise Your Fist« (2012). Žur! Doro je doma u Balingenu!

U dvorani je sat i pol vremena pripalo izvrsnim death thrash metalcima iz SAD-a Skeletonwitch. Bend koji je na sceni petnaest godina i sa šest studijskih albuma u džepu, upisao se u srca ljubitelja prvorazrednih rifova, odličnih solaža, za koje se brine gitarski dvojac Scott Hendrick i Nate Garnette, kvalitetnih albuma i nastupa. Nedavno su zamijenili pjevača Chancea Garnetta Adamom Clemansom i mnogi su mislili da Skeletonwitch više neće biti oni pravi. Novi album »Devouring Radiant Light« zanimljivo je izašao upravo u međuvremenu. Dakle, u danima nakon nastupa na Bang Your Head!!! festivalu i tik prije nastupa grupe na Metaldays festivalu, gdje smo dakle grupu ovog ljeta uhvatili na pozornicama čak dvaput. Bend je dakle već duboko u predstavljanju novog albuma, prvog s novim pjevačem i što je najvažnije. Vrlo dobrog novog albuma, koji je smislen nastavak EP-a »The Apothic Gloom«, kojim su otvorili koncert (skladba Red Death, White Light). Inače su spomenuta svježa izdanja zastupala glavninu cijelog repertoara, a uz to grupa nije zaobišla ni prethodnika »Serpents Unleashed«, kad je ubrzo na početku odsvirala I Am of Death i tim albumom ujedno zaključila koncert (završni This Evil Embrace, Beneath Dead Leaves). Odlična komunikacija, nevjerojatna nazubljenost, fokus, sigurnost i snaga. Ponosno i baš je godilo da se u programu konačno našla opet američka postava koja se izdašnije oslanja na stare smjernice thrash metala i oplođuje ga zloslutnim death metal strukturama. Bend nije zaobišao ni starije Beyond the Permafrost, The Horryfying Force (Desire to Kill) te Gorge Upon My Soul i Crushed Beyond Dust. Pogubno i do kraja toksično vrenje (i prženje)!

Europe su prošle godine izdali fantastičan novi studijski album »Walk the Earth«, koji piscu ovog članka nikako nije htio i htio izaći iz CD playera. I Europe su već stari znanci Bang Your Head!!! festivala. Ovaj su put na njega stigli u ulozi glavnih nositelja prvog dana festivala. Pripremili su i festivalsku set listu. Samo je uvodni dio pripao posve novim skladbama Walk The Earth te The Siege, a onda preklop na mega hit Rock the Night i senzaciju Scream of Anger, kojoj je, nakon Last Look At Eden, društvo pravila još jedna skladba s »Wings Of Tomorrow«, Wasted Time.

Odlučno dominira Joey Tempest, kojeg je pun cijeli oder. Čak i kad se glavni reflektorski snop popne na Johna Noruma (tijekom solaža), i Tempest se brzo postavi uz bok Norumu. Poskočna figura koja prekipijeva od energije. Zabavan se događaj dogodio već na samom početku, kad je Tempestu crknuo mikrofon, i to baš u trenutku kad je bio na catwalku. Tada je do Tempesta, koji nije ni primijetio da mu mikrofon više ne radi, dotrčao tehničar i doslovno se postavio pred njega. Kad je Tempest shvatio što se događa i s tehničarom zamijenio mikrofone, priuštio si je dobrog čovjeka tako da ga teatralno više nije pustio u backstage i zagradio mu prolaze, tako da tehničar nije mogao proći pored Tempesta. Novi izvrsni nastup ne samo Tempesta, koji kupuje svojom karizmom i zaraznim šarmom, nego cijele ekipe nevjerojatno iskusnih starih mačaka i protagonista najfinije verzije klasičnog skandinavskog hard rocka, koji je krenuo stopama Deep Purple, Thin Lizzy i Rainbow. Norum je kralj hard rock gitare. Opet je zapanjio svojim perfekcionizmom, nevjerojatnom profinjenošću pri izvedbi solaža te ostalih malih detalja koji krase njegovu svirku i među svjetskim gitaristima ga postavljaju na posebno mjesto. Europe su grupa koja te odmah povuče k sebi. Uz izuzetnu scensku karizmu i prezenciju, tu je naravno glazbeni katalog izuzetnih hitova, među koje su ovaj put ugurali i baladu Carrie, a njoj su društvo pravili: Superstitious, Cherokee i naravno nezaboravni i željno očekivani The Final Countwdown, kojim su Europe zaključili koncertni show na Bang Your Head festivalu!!! S razvikanog albuma »The Final Countdown« silno je godila i integracija skladbe »Heart of Stone«. Od novijih, to jest »Bag Of Bones« te »War Of Kings«, redom su se izvrstile još Firebox, pa Hole in My Pocket te War of Kings. Bend je set listu složio sa silno spretnom profinjenošću. Prefrigano. Bila je puna mini vrhunaca i naravno s finalnim krešendom baš na kraju, to jest izvedbom orkanskih hitova. Izuzetan nastup. Odličan show. Grupa za koju se nadajmo da će još dugo kraljevati na pozornicama, a pogotovo uz inspiraciju kakvu pokazuje aktualni »Walk the Earth*, nastaviti i sa snimanjem novih studijskih albuma. Europe su dakle s perolakom lakoćom opravdali ulogu favorita prvog dana festivala.

Večeri pak još nije bilo ni blizu kraja. Rajanje se preselilo u dvoranu. Tamo su na pozornici stajali Amaranthe. Nekakvo ružno pače metala(?), gdje čuješ sve u jednom. Cijeli minestrone. Od metalcorea, do death metala i (ne želite čitati) popa. S tri vokalista i čak hip-hop trikovima. Ženski vokal unosi operetnost, a tu su još dva muška vokala. Jedan je čist, drugi grub. Kao da si u sladoled stavio malo ulja ili u salatu alkohola. Kako rečeno. Poprilično glazbenog kaosa koji je konačno zbunio stvaratelja ovog teksta da je pobjegao iz dvorane. Čovjek se samo čudi kako masa pada na takve jeftine trikove u glazbi.

Poprilično više opipljive glazbene supstance ponudili su u nastavku finski prvaci melodičnog death metala Insomnium, koji su na pozornicu stupili tek u jedan ujutro. Ti su odsvirali cijeli aktualni album »Winter’s Gate«, a u set listu dodali starije točke, i to: The Primeval Dark, Mortal Share, Revelation, Where the Last Wave Broke, The Killjoy, One for Sorrow i While We Sleep. Insomnium su imali slobodne ruke da sviraju do pola tri ujutro. Četvrtak je bio idealan za sve koji vole tu grupu i trenutno su na praznicima. Dakle, školarce i studente. Doista mlada garda metalaca. I ta garda uglavnom podupire grupu. Moj mozgovni procesor u to je vrijeme pokazivao prve greške u radu, zato je bila nužna obnavljajuća kirurgija u smislu okrepljujućeg sna i slušanja ELP albuma »Brain Salad Surgery«. Vjerujem da je na Insomnium bilo vrlo vruće, a grupi ćemo se odužiti prvim mogućim reportažom, čim to bude moguće. Dotad se možete tješiti aktualnom, kad su Insomnium, krajem ovogodišnjeg ožujka, nastupili u Ljubljani.

autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik