Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Faak Am See / Austrija
Datum koncerta: 07.09.2018
Broj posjetitelja: 1000
Cijena karte: 0,00€
Ovogodišnji tradicionalni Harley Davidson Biker’s Weekend donio je u blizinu austrijskog Villacha, preciznije na jezero Faaker See i obližnje selo Faak Am See, među ostalim i raznoliku ponudu izvođača, raspoređenih kroz tjedan u sam festivalski program. Tako su u petak, 07.09.028, na glavnoj pozornici nastupili zloglasni britanski glam i hard rock revitalisti The Darkness, koji su svjetsku slavu stekli već samim prvijencem »Permission to Land«, objavljenim davne 2003. Bend je prošle godine objavio svoj ukupno peti studijski album naslovljen »Pinewood Smile«. Taj još uvijek vrući album ove je godine dobio i koncertnu dokumentaciju, jer je grupa nedavno objavila koncertni album »Live At Hammersmith«, a svoju koncertnu aktivnost produljila je i na kasno ljeto 2018., gdje smo ih tako uhvatili na jednom od najvećih svjetskih bajkerskih festivala.
Tamo se uvijek isplati otići. Koncerti su naime besplatni i svake godine na taj festival dođe barem jedan izvođač koji je podebljanim slovima ispisan na svjetskoj karti rock ‘n’ rolla. Ove je godine ta pozicija pripala The Darkness, a mi se baš nismo previše premišljali oko posjeta. Ako si barem malo rocker i skoro ti pred kućnim pragom svira takva postava kao što su The Darkness, a povrh svega još i besplatno, ignoriranje takvog događaja svakako je grešan čin, za koji nema nikakvog opravdanja.
Bend je stao na pozornicu u pola jedanaest navečer. Pred njim su publiku zagrijavale i druge postave (Lucifer, itd..), ali bez vrijednih spomena »opće rock’n’roll estetike«, pa smo ih preskočili. The Darkness su, očekivano, otvorili koncert novom skladbom Solid Gold. Bili su dobro primljeni. Kojih 1200 posjetitelja dočekalo ih je u hirovitim vremenskim uvjetima. Tijekom koncerta je naime i blago kišilo. Zapravo su se prvi redovi zgusnuli ponajviše od poznavatelja i fanova grupe, tako da družinu Justina Hawkinsa nije dočekala posve apatična i većinom bajkerska publika, što smo doživljavali na ovom festivalu prethodnih godina, kad su nastupali među ostalim takvi rock velikani kao što su Uriah Heep, 10CC, Alvin Lee ili/i Asia.
Bend je ponudio izvrstan zvuk. Set lista donijela je pravo malo iznenađenje, jer se grupa u repertoaru pretežno oslonila na studijski prvijenac »Permission to Land« s kojeg je odsvirala ukupno čak devet komada. To je zapravo polovica cijelog repertoara. Komadi koji su danas klasici i favoriti I Believe In A Thing Called Love, Friday Night (odličan naslov za petkovo druženje s grupom), Get Your Hands Off My Woman, Growing On Me, Black Shuck, Love Is Only A Feeling, Stuck In A Rut, Givin’ Up i u dodatku Love on the Rocks With No Ice. Što ljepše? Tome pribroji obvezni One Way Ticket, izvrsni Open Fire i nadnaravno zabavni The Barbarian (obje s albuma »Last Of Our Kind«) te krajnje podrugljivi Every Inch Of You (album »Hot Cakes«, 2012.) i mjera je puna. Nad svime time publiku je uz sebe cijelo vrijeme držao fantomski Justin Hawkins, s golemim karizmom i neslućenim nastupnim talentom, koji je taman toliko dosadan da nije dosadan, ako razumiješ što hoću reći? Taman toliko slatkast da nije prešećeren, taman toliko drzak, da ne govorimo o nekim scenskim ekscesima i mogućoj neukusnosti. Taman toliko podrugljiv, neotesan, razuzdan, razmetljiv, a sve to Justin kruni briljantnim smislom za crni humor, kojem nema ni kraja ni konca. Uz to posjeduje izniman vokal, koji je kroz godine zadržao ekstremnu visinu i snagu. Svakako je tu nešto dobrodošle pomoći s mikserice, ali ipak. Klavir Justin već niz godina ostavlja kod kuće, u posljednje se vrijeme uz pjevanje usredotočuje na sviranje gitare i soliranje, pri čemu u solažama preuzima čak i inicijativu pred bratom Danom, što znači da je Dan tu zapravo gurnut u podređeni položaj, iako važi za izvrsnog gitarskog solista. Postavu kvarteta upotpunjuju još basist Frankie Poullain i Rufus Tiger Taylor, inače sin razvikanog Rogera Taylora (Queen).
Sat i tri četvrt koncerta proletjelo je u tren oka. Ponajviše zahvaljujući ludim ispadima Justina Hawkinsa. Cijela pozornica bila je njegova. Lik svojim solo teatrom preuzima primat čak i nad samom scenskom izvedbom materijala. Od neprestane zabavne komunikacije s publikom u stilu: »We were up to play Born to be Wild, because we respect the listening habits of Harley Davidson community, but than we changed our minds and… do zafrkavanja s vodom marke Römmerquelle, kojoj je među ostalim nalijepio oznaku »It’s Austrian style«. Takvi i slični komentari su, usprkos neugodnim vremenskim uvjetima, cijelo vrijeme skrbili za dobru energiju i vedro raspoloženje. Justin je posudio i bajkersku jaknu, navukao je na sebe za tri komada, a onda u njezin džep zataknuo tri trzalice i vratio je vlasniku, koji ju je u međuvremenu čekao u prvim redovima.
Da ne duljim. Ovo je bio četvrti »službeni» susret Rocklinea s The Darkness na pozornicama, a treći s autorom ovih redaka. Dvaput prije susreo se s The Darkness u Beču, a sada još i treći put. Među tri susreta, ovaj posljednji na Faak Am Seeju zasigurno odnosi prvo mjesto. Spakirati toliko zabave na jedno mjesto u sat i tri četvrt svirke koja je nabijena pravovjernom rockerskom energijom, za većinu takvih postava zahtijeva pravi znanstveni doktorat. No s tom vještinom The Darkness barataju izuzetno spretno i s perjanom lakoćom. U teatru ostaju pravi majstori, koji uz sve što jesu nose i blagi element »parodije«, što dodaje još točku na »i« inače izvanrednom zabavnom parku, iza kojeg stoji bezgranično lucidan, a nevjerojatno složan i uigran karakter ove nevjerojatno karizmatične rock’n’roll postave.
Setlista
1. Solid Gold
2. Growing on Me
3. Open Fire
4. Love Is Only a Feeling
5. Japanese Prisoner of Love
6. Black Shuck
7. Southern Trains
8. One Way Ticket
9. Barbarian
10. Friday Night
11. Every Inch of You
12. Buccaneers of Hispaniola
13. Stuck in a Rut
14. Givin’ Up
15. Get Your Hands Off My Woman
16. I Believe in a Thing Called Love
—dodatak—
17. Love on the Rocks With No Ice
Galerija slika
