Mjesto: Hotel Jama / Postojna / Slovenija
Datum koncerta: 24.01.2008
Broj posjetitelja: 400
Cijena karte: 13,00€
Četvrtkom navečer, provedene u sigurnom i, prije svega, od nevolja primorskih zračnih strujanja oslobođenom ambijentu Postojna Blues Festivala, sve više postaju stalnica u rasporedu svakog poštenog glazbenog zaljubljenika. Ovaj put ga, dakako, nije smjelo izostati ni na posjetu, kako sam voli reći, posljednjoj još živućoj legendi teksaškog bluesa koja sluša na ime Sonny Rhodes. Danas šezdesetšestogodišnji gospodin je i glasom i, naravno, “stasom” potpuno opravdao navedeno. Sve visoke nade, tako naivno uložene u gitaristov šaljivi nastup, u cijelosti su se pokazale opravdanima. Karizmatični Rhodes je u nastupu koji je trajao dobra dva sata iz rukava istresao desetak odličnih bluesovskih skladbi koje su nas, vezanih očiju, cijelo vrijeme vodile opasno blizu iskonske blues tradicije. Razveseljujuća činjenica, koju je, uz inače pomalo iznenađujuće otkriće da se na parkiralištu ispred postojnskog hotela Jama nakon dugo vremena doslovno gurao automobil do automobila, moguće shvatiti kao optimizmom prožet dokaz podalpske osjetljivosti za blues glazbu.
Čovjek se brzo navikne na to da se tata Rhodes u godinama dostojnima zavisti ne odriče oduševljavanja veselim promoviranjem umirujućih učinaka svakodnevnih mesnih radosti. Što dakako nimalo ne iznenađuje. Svaka odsutnost opjevavanja spomenutih aktivnosti bila bi prije ili poslije blasfemična, pa barem što se iskvarenog morala tipičnog blues melosa tiče. Intenzitet potonjeg bilo je u četvrtak navečer moguće osjetiti na svim frontama, gdje su naša uha još bila sposobna jasno razlikovati neukroćeno slide špikanje od njemu poprilično sličnog parnog poziva kakve od krajnje egzotičnih ptica! Sonny Rhodes je svakako uočljiva figura. Njegova glazba je prije svega instinktivna blues propovijed, a ne šablonsko tehničko čaranje, koja u kombinaciji s osobnom impozantnošću tvori izniman tandem, sposoban zagrijati i slovensku publiku prežderanu govedine i žlikrofa. Uz bok tim superiornim glazbenim dispozicijama stoji jasna poruka koja je zapravo dobro poznata kombinacija izravnog analiziranja različitih životnih situacija, aranžiranih s tipičnim crnačkim karakterom i dakako humorom, u kojoj ne manjka oštre retorike, melankolije i naposljetku ni čari ljubavi.
Sonny Rhodes je četvrtkovu večer podijelio na dva snažno razvučena dijela, svaki posebno obdaren vlastitim karakternim prizvukom. Ali prije nego se bacimo na detaljno seciranje obaju, dopustite mi najprije riječ-dvije o izbrušenim bojama koje su resile iscrpljeni torzo legendarnog glazbenika. Odjeven u krpe sinjeplave večernje toalete, šašavo zaokružene još i kompletom nebeskobijelih cipelica i šešira kričavožute boje, Sonny je na pozornicu pristupio pretežno lakog koraka i hladnoj postojnskoj večeri odmah dobacio sjajnu I Wonder Why, jednostavnu skladbu kratkih i oštro začinjenih gitarskih škakljanja, koja su na svoju netolerantnu narav stalnim oglašavanjem upozoravala kroz cijelu večer! Tijek večeri bio je, unatoč prisutnosti odlične session postave, razumljivo u cijelosti domena Sonnyja Rhodesa. Prije iskričava i izrazito emotivna nego pedantna gitarska igra čarolija je kojom Sonny uspješno nadograđuje norme tradicionalnog bluesa, posuđuje impulzivne motive blues velikana poput T – Bone Walkera i BB Kinga te ih prilagođava vremenu, no ipak snažno naoštrenim aranžmanom. Svoj dio toj, uvjetno rečeno, adaptaciji imao je čast pridonijeti i dobro poznato lice postojnske publike Tiziano Galli. Gospodinovo hrabro hvatanje u koštac s uočljivo agresivnijim Sonnyjevim izvođenjem večer je ljubazno rasteretilo jednostrane demonstracije bluesovske igre. Tako smo u nastavku uz 10 Pan Alley i Personal Manager svjedočili i nešto lakšem instrumentalnom prebiranju, čiji je emotivni vrhunac bila sentimentalna blues balada Since I Met You.
Druga polovica večeri odzvonila je u znaku dominacije lap steel gitare. Sonny Rhodes je vrlo vjerojatno čak jedan od rijetkih blues gitarista koji se ikad poslužio tim zanimljivim instrumentom, ukrotio ga i prilagodio vlastitom načinu glazbenog izražavanja. Sada savjesno služi pod taktirkom gitaristova nepopustljivog blues tutorstva i gotovo se čini kao da mu je od samog početka bio namijenjen. Rivers Invitation pokazala se kao najveći trijumf kombinacije vatrene slide igre i bezobrazno grgoljećeg vokala. Novu dimenziju večeri dodala je i Please love Me, dakako opet uz izraženu pomoć raspoloženog Tiziana. U finalu se Sonny okrenuo još starom funk standardu Shakey Ground. Malo za šalu, malo zaozbiljno, razvnetost ga je već posljednji put odnijela među publiku, gdje je gospodinovo neobično koračanje još posljednji put na sebe prikovalo cijeli orkestar očiju hotelske dvorane. Nije ni čudo, jer Sunny Rhodes u svojoj pojavi slavi barem koliko i u svojoj svirci. Legenda koja i u novom tisućljeću nepokolebljivo ostaje ono što jest. Čisti unikat!
Tekst: Daniel Pavlica
Fotografija: Mojca Perdih
Setlista
1.I Wonder Why 2.Put The Foot 3.10 Pan Alley 4.Think 5.Personal Manager 6.Please Love Me 7.River’s Invitation 8.10 St. Inn 9.Since I Met You 10.Shakey Ground
Galerija slika
