Bernard Fowler’s Bad Dog u dupkom punoj Bluesiani (2008)

Mjesto: Bluesiana Rock Cafe / Velden Am Woerthersee / Austrija
Datum koncerta: 03.02.2008
Broj posjetitelja: 160
Cijena karte: 27,00€ / 30,00€

Kako brzo leti vrijeme. Početkom prošlogodišnjeg ožujka Bernard Fowler, taj odlični pjevač i izvođač (scenska gluma mu je skrojena po mjeri) s suptilno nježnim dodirom soul ekstravagancije, koju su s uspjehom koristili u svojim akcijama The Rolling Stones, Living Colour, Duran Duran, Herb Alpert, Paul Carrack ili Yoko Ono, da navedemo samo neke, doveo je Bluesianu do vrelišta, a već se odvrtjela godina dana i Fowler nas je počastio novim posjetom, koji smo mu ovaj put uzvratili u zanimljivom društvu, i to u četvrtinskom udjelu izdavačke kuće Menart (na auto), polovičnom udjelu grupe Da Phenomena (na auto) i naravno četvrtinskom udjelu našeg presvijetlog i dragog RockLine časopisa (na auto). Ukratko, “budno” uvježbani kvartet s visokom razinom znatiželje i zahtjeva prema izvedbi izvođača.

Naravno, Bernard Fowler je sa sobom doveo sastav Bad Dog. Dakle, potpuno ista postava ovog kvarteta nastupala je kao i prije godinu dana. Fowler i prateći trojac Doug Wimbish (Living Colour, Seal, Madona), mali vragolan Skip “Little Axe” McDonald (Africa Bambaata, James Brown) i Keith LeBlanc (Peter Gabriel). Ako gledaš samo imena u postavi, već je sam Doug Wimbish sasvim dovoljan razlog za novi izlet do, tek nekoliko koraka udaljenog, Velden na Koruškom u Austriji.

S obzirom na ono što smo vidjeli na koncertima prošlog studenoga i prosinca, kada je posjećenost niza odličnih koncerata u Bluesiani bila naprosto očajna, ovaj put je slika bila posve drukčija. Prvi put se dogodilo da jednostavno nismo mogli parkirati na parkingu kod Bluesiane. Parkirali smo tek ispred obližnjeg samoposlužnog dućana, čiji parking na sreću nije imao spuštene rampe.

U prostoru je ovaj put ljudi kuljalo na sve strane pa si posljedično čak i na pivo čekao između 5 i 10 minuta, što je velika rijetkost kod uvijek visoko uvježbano pretinčanih sjevernih susjeda. Sat otkucava 21.40 kad se na pozornicu kroz veliku gužvu probije prvi Keith LeBlanc i počne zagrijavati publiku na bubnjevima. Ovaj put je bila radost pogledati prostor uz pozornicu. Bio je pun i ovaj put se trebalo potruditi oko dobrog mjesta za fotografiranje koncerta. Dečki su odmah naoštrili uši prisutnima potentnom mješavinom funka, soula i R&B glazbe. U tu se smjesu Fowlerov vokal bez problema skladno uklopio. Kad pogledaš tog diva, dobiješ osjećaj da ćemo svjedočiti podivljalom razvlačenju kroz raspon pjevačkog dometa samog načina pjevanja, žestokim vokalnim improvizacijama i svemu ostalom što spada u scensku akrobatiku glasnica. No Fowler je cijelo vrijeme djelovao silno lakoćno i za uši osvajajuće, a bez obzira na to što McDonald s rifovima i Wimbish sa stjenovito urlajućim linijama na bas-gitari većinu koncerta donose prilično oštar “skoro metalski” zvuk, Fowler ga je cijelo vrijeme učinkovito ublažavao. To je naravno kao magnet privuklo mnoštvo u Bluesiani, koje je odašiljalo prave salve energije, uživljeno se ljuljalo i cijelo vrijeme surađivalo s grupom na pozornici. Barem nekoliko podivljalih ženica i ženskih u prednjim redovima.

A tko je od četvorke najviše isticao? Unatoč karizmi, iskričavosti i izvrsnosti scenske igre te vrućem pjevanju Bernarda Fowlera, pravu je atrakciju na pozornici naravno bio Doug Wimbish sa svojim već dobro poznatim arsenalom najrazličitijih efekata i ostalih zgodnih naprava za krivljenje zvuka u najluđe oblike. Njegov bas je znao prdjeti, pištati ili cvrkutati, preuzimao je McDonaldu apsolutni primat kad je solirao, kao da u grupi nosi ulogu još jednog gitarista, što je zapravo, uz sviranje basa, Doug i bio. McDonald je osobito u solističkoj blues točki instrumentala s lijepo usmjerenim i odmjerenim tonovima dokazao koliko znade biti osjetljiv, a inače je cijelo vrijeme brundao zametaliziranim, ali zvučno uravnoteženim rifanjem, kroz svoje karakteristično cupkanje i kreaciju ponekad doista nenormalnih grimasa na licu. Dečko je jednom za promjenu bio i obrijan. Možda najmanje zanimljiv među svima, Keith LeBlanc, nikako nije priredio kdozna kako zanimljiv solo broj. Djelovao je kao čisto mašilo koje nam je krало minute, a ostatku trojca je koristilo da su u međuvremenu mogli uhvatiti malo daha. Vrlo blizu masama zvuče Fowlerovi Bad Dog. Jednostavan funk s adrenalinskim groove beatom velike debljine, u koji bez problema upadaju uši i tijelo. Fowler nije zaboravio pokazati rolingstonesovsku reputaciju, kad je grupa smjelo ugradila refren skladbe Wild Horses u jednu od skladbi na način da si jedva shvatio, toliko se spontano dogodilo. Zaista lijepa kemija i međusobno osjećanje glazbenika koje ovaj kvartet ima urođeno u krvi. Osobito Wimbish, koji je briljirao u svojoj slobodnjačkoj misaonosti i rušenju svih glazbenih barijera. Ta njegova eksperimentalna strana uvijek omreži slušatelja i zaokupi ga. Nevjerojatna duševna hrana je promatranje Dougove scenske dinamike. Često ta eksperimentalna strana djeluje po postignuću, tako spretno i perasto lakoćno da se jedva osvijestiš. To je upravo ta jedinstvenost koja izdvaja Wimbisha i stavlja ga na posebno mjesto u glazbi. Nije ni čudo da je Fowler čak dvaput laskao na taj račun: “U ovoj grupi sviram puno radije nego ikad s Rolling Stonesima!” I kad je predstavljao ekipu osobito u: “Dopustite da vam predstavim mog velikog prijatelja i u ovom trenutku vjerojatno najboljeg basista na ovom planetu, Douga Wimbisha!”

Sat i 50 minuta fenomenalne funk n’ soul kompaktnosti prošlo je u tren oka. Mješavina spontanosti u showu, scenskih vragolija, izvanredne uigranosti i udarne stvarnosti bezbrižno je vladala među njima. Od svih prisutnih, daleko je najviše nakon koncerta naravno blistala organizatorica Gudrun, koja je napokon doživjela posjet svoje Bluesiane kakav Bluesiana svaki put zaslužuje.

Pa na Douga Wimbisha nećemo dugo čekati. Sastav Headfake dolazi u Bluesianu 14.03.2008., a to su Doug Wimbish sa svojim Living Colour buddyjem Willom Calhounom (bubnjevi), koji je samo prošlog prosinca nastupom dvaput posjetio Bluesianu. Dakle? Ima li među vama uopće još kakvog “headfakea” koji bi mogao odbiti posjet takvoj mega ponudi?

tekst i fotografije: Aleš Podbrežnik

Galerija slika