Autor: Rok Klemše
Mjesto: Pordenone, Palasport
Datum koncerta: 04.03.2008
Broj posjetitelja: 3000
Cijena karte: 34€
Dave Mustaine i njegovo dijete, sastav Megadeth, smatraju se jednim od najvažnijih poglavlja povijesti metala. Legendarni Mustaine je bez sumnje jedan od pionira thrash/speed metala i još i danas jedna od najvećih osobnosti metala, a Megadeth su sastav koji je u 25 godina djelovanja ostavio neizbrisiv trag u glazbenom svijetu. Iako su se s posljednjih nekoliko albuma pomalo odmaknuli od thrash/speed korijena prvijenca Killing is My Business… and Business is Good! i zaplivali prema vodama heavy metala s primjesama thrasha, može se reći da su trenutno prvi među velikom četvorkom thrasha (Metallica, Slayer, Megadeth, Anthrax). Barem što se tiče i dalje izuzetno kvalitetnih izdanja, što se za ostale tri teško može reći. Napokon, Mustaineova se priča čita kao meksička sapunica. Davea zbog nekontrolirane zlouporabe droga i alkohola izbace iz Metallice, iz osvete osniva Megadeth s kojima želi nadmašiti Metallicu, članove mijenja kao na pokretnoj traci, u karijeri čak 15 puta (!!!) posjeti centar za odvikavanje od droga, razvede se, na neko vrijeme raspusti Megadeth, zadobije ozljedu ruke, posvađa se (ponekad i pomiri) s mnogim imenima metala, ponovno sretne Boga… a unatoč svemu prošle godine, nakon 25 turbulentnih godina, Megadeth izdaju jedanaesti studijski album, United Abominations. Početkom ove godine Megadeth kreću na europsku turneju kako bi predstavili novi album, a najbliže nam se zaustavljaju u talijanskom gradiću Pordenone, u dvorani Palasport. Da smo mogli bezbrižno uništavati six-packove ponovno se pobrinuo Tadejev Concert Freak i sigurno i brzo nas dovezao do Palasporta.
Megadeth su za predgrupu izabrali žanrovski vrlo prikladan sastav, jer ih na europskoj turneji prate mladi thrasheri s Otoka, Evile. Dečki iz Huddersfielda nastali su baš u pravo vrijeme, uz ponovni revival thrash metala, a svoj debitantski album Enter the Grave izdali su prošle godine kod izdavača Earache. Svakako lijep uspjeh za sastav koji je nastao tek 2004. godine i nakon tako kratkog postojanja već dobio priliku svirati pred velikanima poput Megadeth. No možda su Evile takvu priliku ipak dobili samo zbog činjenice da je thrash metal ponovno “in”, jer sviraju solidan, ali prilično prosječan thrash. Uživo su doduše prilično uspješno dočarali pravi “eighties” feeling, no smatram da bi takvu pozornost zaslužio još poneki mladi thrash metal sastav, poput Warbringera ili još bolje, Negligencea! Unatoč tome, Evile su solidno predstavili materijal s Enter the Grave i uspješno zagrijali talijansku publiku među kojom su bili pomiješani ludi slovenski fanovi. Za predgrupu su Evile imali zadovoljavajuće dobro ozvučenje, a na pozornici su se iskazali prije svega poskočni basist Mike Alexander i energični solo gitarist Ol Drake, koji na prvi pogled izgleda kao basist Exodusa Jack Gibson. Frontman Matt Drake uspješno je povezivao stanke između komada i otpjevao ih solidnim old-school thrash vokalom, a najslabijom se kariku pokazao prosječni bubnjar Ben Carter. Ako ništa drugo, Evile su barem bili žanrovski prikladna predgrupa koja je uspjela zagrijati publiku, no ionako se čekalo jedine i neponovljive Megadeth.
Pozornicu za Megadeth roadie su pripremili uz upaljena svjetla i tako samo pojačali napetost prije početka. Pažnju su privlačili prije svega bubnjevi Shawna Droverа, odjeveni u boje zahrđalih bačvi, a bas bubnjeve su krasila dva crteža primjerena naslovu novog albuma – logotip Ujedinjenih naroda, samo što su kontinenti bili izmiješani u oblik lubanje. Jednostavno, ali učinkovito! Spustila se još i zastava, a velikani thrasha izašli su na pozornicu bez pompoznih uvoda ili sličnih cirkuskih umetaka te nas “openerom” posljednjeg albuma, Sleepwalker, odveli na sat i pol dugu šetnju kroz diskografiju ovog velikog benda. Nažalost, već se s prvim komadom pokazala najveća mana koncerta, ozvučenje je naime bilo naprosto očajno. Previše puta je Mustaineov vokal nestajao nepoznato kamo, pa nije važno na kojoj si poziciji u dvorani stajao. Naprijed, pozadi, na sredini ili na lijevoj ili desnoj tribini, posvuda je zvučna slika bila jedno veliko razočaranje. Istina je da Palasport nije najakustičnija dvorana, rekao bih da je negdje na razini Hale Tivoli, ali ako su prije nekoliko mjeseci Dream Theater mogli namjestiti optimalno ozvučenje, ni bend kova Megadeth nikako ne bi smio dopustiti takvu površnost. Unatoč tome, vidjeti Megadeth pravi je užitak i uz najveće hitove benda i loš je zvuk brzo potonuo među mosh pit i čupave glave u zraku. Dave je odmah nakon odsviranog Sleepwalkera rekao da će govorenja biti malo, a zato toliko više sviranja, i već su zapalili riffovi legendarne Take No Prisoners s kultnog thrash majstorskog djela Rust in Peace. “Take No Prisoners/Take No Shit!” Megadeth nisu zaista ništa srali i nanizali su još hitove Wake Up Dead i Skin O’ My Teeth. Nova postava sastava na pozornici radi kao podmazana; Drover u pozadini muči opne, basist James Lomenzo mu izdašno pomaže ritmom i izgrađenim nastupom (vidi se da ima talijanske korijene), Dave Mustaine u sredini djeluje kao veliki diktator, a nevjerojatno se u ekipu uklopio novopečeni gitarist Chris Broderick (ex- Jag Panzer, Nevermore). Da je Chris gitarist izuzetnog kova dokazuje već činjenica da se Megadeth priključio tek prije dva mjeseca, a na pozornici izgleda kao da je član još od Killing is My Business, štoviše, i najzahtjevnije solaže Friedman ere odsvirao je besprijekorno. Nažalost, i gitarsko je ozvučenje više puta posustajalo pa je poneka linija otplivala u nepoznato. Washington is Next! dokazao je da novi album uživo zvuči još za nekoliko stepenica više nego inače, isto vrijedi i za Gears of War, jedan od prosječnijih komada s United Abominations, koji je uživo ispao iznenađujuće dobro i prokleto udarno. Nema čudno jer ga je Dave najavio kao komad koji govori o istoimenoj igri, u kojoj nizašto sluteće protivnike masakriraš čekićima i motornim pilama. Thrash ’till Death doslovno! Jedan od ljepših trenutaka koncerta doživjeli smo uz melankoličnu In My Darkest Hour, koju je Mustaine napisao u trenutku kada je saznao za smrt legendarnog basista Metallice, Cliffa Burtona, te uz još jednu baladu, A Tout Le Monde. Pri izvedbi te skladbe bendu se dan prije u Milanu pridružila Cristina Scabbia (Lacuna Coil), koja je u duetu s Mustaineom inače otpjeva i na novom albumu. Šteta što je nismo imali čast vidjeti i u Palasportu, ako ništa drugo ispalo bi barem zanimljivo (iako mi se osobno puno više sviđa originalna izvedba s Youthanasie). S tribine je pri pogledu na pjevajuću masu fenomenalno ispala odlična Trust, a zatim još vječne thrash klasike – od Hangar 18, Ashes in Your Mouth, Symphony of Destruction, Peace Sells i nažalost prebrzog završetka s nezaboravnom izvedbom kultnog komada Holy Wars… The Punishment Due. Ako zanemarimo očajno ozvučenje, bio je to izniman koncert iznimnog benda kojem se godine ne poznaju. Pogotovo ne Mustaineu, kojemu ih je već lijepih 47. Ja već odbrojavam dane do ponovnog gledanja Megadeth, a kako bi bilo lijepo da ih konačno jednom vidimo i kod nas. Zapravo su jedini iz velike četvorke koji svojim posjetom još nisu počastili Sloveniju. “Choose Deth!” Jedan od mnogih sukoba s Mustaineom dogodio se i između njega i Rikkija Rachtmana s MTV-ja. Spor su s vremenom riješili, a Rachtman se u nekoj emisiji na VH1 pojavio u majici s natpisom kojim zaključujem ovu reportažu – “Mustaine For President!”
Setlista:
01. Sleepwalker
02. Take No Prisoners
03. Wake Up Dead
04. Skin O’ My Teeth
05. Washington Is Next!
06. Kick The Chair
07. In My Darkest Hour
08. Hangar 18
09. Gears Of War
10. A Tout Le Monde
11. Tornado Of Souls
12. Ashes In Your Mouth
13. Burnt Ice
14. Symphony Of Destruction
15. Trust
16. Peace Sells
———————
17. Holy Wars…
Fotografije: Barbara Milharčič
Tekst: Rok Klemše
Galerija slika
