Arena na sanjskom nastupu nisu zaboravili baš ništa, čak ni izvedbu skladbe Moviedrome (2008)

Autor: Peter Podbrežnik

Mjesto: Thunder Road / Codevilla (Pavia) / Italija
Datum koncerta: 08.04.2008
Broj posjetitelja: 150
Cijena karte: 15,00€

Gotovo odmah nakon dramatičnog povratka iz Portugala, gdje su na dvodnevnom art rock festivalu besmrtni pioniri progresivnog rocka Van Der Graaf Generator priredili jedan od onih nezaboravnih nastupa na kojima je oživjela magija zlatnog doba tog žanra, u Milanu nas je već čekalo druženje s još jednim od najimenitijih predstavnika artistički visokoprofilirane glazbe. Kultni britanski neo progresivci Arena unatoč sramotno niskom profilu koji više-manje još uvijek imaju u masovnim medijima (o distribuciji njihovih izdanja u našim krajevima šteta je i gubiti riječi) danas su jedan od najcjenjenijih progresivnih sastava među onim glazbenim gurmanima koji znaju cijeniti njihovu unikatnu glazbenu mješavinu nepredvidljivosti, dramatičnih simfonijskih aranžmana, udarnih gitarskih pasaža, odličnih tekstova i moćnog vokala, koji je obično nabijen prepunom mjerom melodramatičnog žara. Njihove nastupe ne odlikuju samo odlične izvedbe, izvanredna harmonija među pojedinim instrumentalistima i izuzetna tehnička potkovanost, nego i teatralnost njihova karizmatičnog pjevača Roba Sowdena te nevjerojatna energija koju su u stanju iskriti između pozornice i publike.

Arena su se na svojim posljednjim izdanjima snažno odmaknuli od uobičajenih neo prog koncepata 80-ih i stvorili posve specifičan zvuk koji uz elemente klasičnog proga sadrži i mnogo gitarskih i ritmičkih ukrasa kakve inače nalazimo u progresivnom metalu. Čak ih i njihova prilično mračna, često psihološka i društveno osviještena poezija čini poprilično drugačijima od uobičajenih lirskih neo-prog standarda vedra duha tipa Pendragon ili The Flower Kings. Glavne zasluge za to da su Arena doživjeli evoluciju u ono što su danas i napredovali iz sporednog projekta s prijelaza na 90-e, koji je pripomogao preporodu i obnovi zanimanja za novi val progresivnog rocka, imaju klavijaturistički čarobnjak Clive Nolan, koji povremeno zarađuje kruh i u Pendragonu, te bubnjar Mick Pointer, koji ni danas nije preboljeo svoje otpuštanje iz originalne verzije Marillion, sastava za koji mnogi ne znaju da ga je upravo on osnovao. Od albuma “The Visitor” (1998) nadalje, koji u očima brojnih ljubitelja sastava važi za njihov najbolji, važan faktor njihova zvuka je i neumorni glazbeni radoholičar, gitarist i povremeni pjevač John Mitchell, koji u “slobodno vrijeme” svira i u It Bites, gdje je zamijenio Francisa Dunnerya, a u prošlosti je bio član sastava poput John Wetton, Frost, Kino, The Urbane, Blind Ego itd. Nakon stalnih izmjena članova u 90-ima Arena su od albuma “Immortal” (2000) stabilni i djeluju u istoj postavi, među kojom je s vremenom procvjetala doista nevjerojatna studijska i koncertna magija, u koju smo se mogli (ponovno) uvjeriti i na njihovu nastupu u milanskoj dvorani Thunder Road.

Čim se pojavila prva prilika za ponovni susret (prvi se dogodio prije tri godine u Beču, kad su nastupili u sklopu svoje desete obljetnice i predstavljali album “Pepper’s Ghost” (2005)), odlučili smo da ovaj događaj ne smijemo propustiti. Unatoč poprilično dugoj i napornoj vožnji do Milana i prilično čudnoj činjenici da je nastup bio najavljen tek za 11 navečer. S obzirom na to da je prije početka turneje bilo najavljeno samo osam datuma, s iznimkom Milana svi na krajnje nedostupnim lokacijama, ovo je doista bila jedinstvena prilika za ponovni pogled na sastav, koji bih osobno rado pratio kroz cijelu turneju, kad bi to bilo moguće vremenski i financijski. Ključna kapljica koja je prevagnula za naš odlazak u Milano bila je nedvojbeno odobrenje intervjua s članovima sastava.

Sve zasluge za to idu gospodinu Pointeru, koji se pokazao kao pravi profesionalac i usto nas je sve troje oduševio svojom ljubaznošću i dostupnošću. Kad smo u otprilike dogovoreni sat intervjua stigli na “mjesto zločina”, sve je djelovalo prilično tužno, kao što je to inače u tradiciji talijanskih koncertnih prostora, koji izdaleka više podsjećaju na napuštena skladišta građevinskog otpada. Naše strahove, koje je izazivala atmosfera potpune napuštenosti, razbio je parkirani autobus s velškim registarskim tablicama. John Mitchell i basist Ian Salmon, po Mickovim sarkastičnim riječima sportski blizanci postave, bili su upravo usred popodnevnog razgibavanja, koje je bilo jako otežano zbog obilne kiše i sveopće zabačenosti prostora. Nakon što smo se s Mickom dogovorili o satu intervjua, s oduševljenjem smo pogledali tonske probe i ponudu njihovih izdanja. U zraku je s vremenom zavladala izuzetna atmosfera domaćinske ugode. To se potvrdilo i tijekom intervjua, na kojem su bili na raspolaganju baš svi članovi sastava, iako je bio usredotočen na oba šefa grupe. Nakon intervjua ostalo je dovoljno vremena da si priuštimo prave talijanske špagete, vegetarijanske naravno. Kad smo se vratili, događanje u dvorani već je bilo živahno, no još uvijek daleko od Mickovih želja što se tiče broja posjetitelja. Na pozornici je tada već neko vrijeme bila VIII Strada, lokalni predbend, većinom sastavljen od mladih “bikića”, koji je svirao tehnicistički usmjeren prog metal, nekako u duhu Dream Theater. Svirali su isključivo instrumentale i pritom demonstrirali ponajprije dobru tehničku potkovanost, ali nas samo time naravno nisu mogli baš oduševiti. Ipak su ostavili znatno bolji dojam od očajnog austrijskog predbenda koji je prije tri godine u Beču nastupio pred Arenu i prošle godine pred IQ.

Dolazak Arene dočekali smo pred zatvorenim zavjesama uz uvodne snimljene zvukove omiljene konjaničke klasike “William Tell Overture”, koju nije bilo nužno puštati u cijelosti, iako je važno doprinijela rastu napetog iščekivanja publike. Tada je počelo ozbiljno. Arena doista nisu mogli odabrati prikladniju izvedbu za izlazak na pozornicu od još uvijek izuzetno omiljenog i naelektriziranog “Welcome To The Cage” s albuma “Pride” (1996), koji je već od prve “zapalio” sve koji su stajali u prvim redovima. Za nastupe Arene posljednjih je godina karakteristično da popis izvedbi prilagođavaju svojim dvama najomiljenijim (konceptualnim) albumima, to jest “The Visitor” i “Contagion” (2003), s kojih obično odsviraju više skladbi zaredom. Ovaj su put oba albuma po broju izvedbi prilično dobro uravnotežili, uz nešto veći naglasak na “Contagion”. Za malo mračniju atmosferu i suočavanje s tajanstvenim “posjetiteljem” pobrinuli su se uvijek odlični “Crack in the Ice” i “Double Vision”. Nakon početne suzdržanosti sastav se polako razgibao i našao pravu međusobnu frekvenciju. Nakon izvrsne izvedbe mistične klasike “Midas Vision” Clive je već mogao pohvaliti publiku kao “poprilično bolju nego prošle večeri”. Album “Contaigon” uveo je odlični instrumental “This Way Madness Lies”, gdje smo, među ostalim, mogli diviti se nevjerojatnim sposobnostima pojedinih instrumentalista. Osobito Cliveovu brzoprstom prebrojavanju tipki na sintisajzerima, u pravom duhu Wakemanove klavijaturističke škole, te uvijek prepoznatljivim Mitchellovim, većinom “plačnim” solažama.

Nastup se malo smirio izvedbom “On The Edge Of Despair”, izvorno s EP-ja “Contagium”, koji je sadržavao i akustičnu gitaru. Clive je izvedbu najavio sarkastičnim riječima da “život se ponekad zna okrutno našaliti i dovesti ljude na rub očaja. Kao na primjer publiku gubitnika na nogometnoj utakmici između Rome i Manchestera”. Nije se činilo da je to bilo kome od Talijana smiješno. Nakon postupnog smirivanja atmosfere odmah je uslijedila vatrena bomba usred čela u fenomenalnoj izvedbi klasike “Witch Hunt”, koja je svojom uzburkanom strukturom na izuzetno dramatičan način otvorila seriju izvedbi s albuma “Contagion”. Baš nitko tko je stajao u prednjim redovima nije više mogao ostati posve statičan. “Lovu na vještice” slijedile su ništa manje potentne i visokodramatične “Skin Game”, “City Of Lanterns” i “Riding The Tide”.

Nakon “Tears In The Rain”, kojom su se ponovno vratili na album “The Visitor”, uslijedio je prvi vrhunac večeri u izvedbi “The Hanging Tree”, jedne od najljepših i najdramatičnijih kompozicija u povijesti sastava. Zvučni perfekcionist Mitchell gotovo je prije svake izvedbe imao posla s ugađanjem gitare, ali se ipak i on s vremenom izuzetno opustio te pred kraj nastupa demonstrirao sve veću energičnost pa čak i poneki atletski obojen potez, kakve vjerojatno češće pokaže na nastupima It Bites nego s Arenom. Središnja pozornička figura bio je pak nitko drugi nego uvijek karizmatični pjevač Rob Sowden, koji nije zaboravio ni na svoju, kao i uvijek bogatu, kostimografiju uz pojedine skladbe (teatralna navika koju je u mnogočemu preuzeo od Petera Gabriela i Fisha). Tako je u svojim kostimima u pojedinim trenucima podsjećao na grofa Drakulu u izvedbi Garyja Oldmana (s kojim su si inače doista pomalo slični), grofa Monte Christa te na neki futuristički lik, recimo iz Matrixa, kad je usred izvedbe “Moviedrome” nosio fluorescentne naočale. Rob se između pojedinih izvedbi pokazao i kao vrlo solidan akustični gitarist, što uostalom nije nikakva tajna za one koji prate i njegovu samostalnu karijeru i čuli su album “Dark Places”, koji je izdao pod imenom svog alternativnorockovskog sastava Solar.

Mračna i prilično melodramatična atmosfera nastavila se izvedbom “Don’t Forget To Breathe”, kojom su za tu večer zaključili s oba koncepta. Uvodno dramatično stupnjevani “Chosen”, u kojem se Rob prvi put pojavio u futurističkom odijelu i u kojem je Mitchell ponovno poslužio nekoliko metalski posoljenih pasaža, u stilu “The Witch Hunt” ponovno je dobro naelektrizirao atmosferu u dvorani te prisutne podsjetio na “Immortal”, još jedan imenitan album Arene, koji u svojoj poeziji odražava glavne anomalije modernog društva. Clive se usput nekoliko puta našalio i na račun standardne “prog publike”, kao i obično većinom sastavljene od starijih muškaraca i muškaraca srednjih godina, koja je ignorirala šank i pića. Naravno, ni ovaj put nije mogao bez svojih mirisnih štapića kojima je tjerao “zle mirise”. Pred kraj redovnog dijela došlo je vrijeme za izvedbu dvaju novijih djela, “Bedlam Fayre” i “Smoke and Mirrors”, s najnovijeg albuma Arene “Pepper’s Ghost”. Obje su prisutne podsjetile da se i ovaj album, unatoč svojoj naglašeno metalskoj naravi, posve ravnopravno može nositi uz bok njihovim najboljim izdanjima.

Tada je nastupio onaj trenutak večeri na koji je nestrpljivo čekala većina prisutnih – izvedba gotovo 20-minutnog epa “Moviedrome”, jedne od najdovršenijih, najkompleksnijih i najdubljih kompozicija u njihovoj karijeri, koju zacijelo nije lako izvesti u svoj njezinoj veličanstvenoj cjelovitosti. “Moviedrome” je sa svojim brojnim dramatičnim vremenskim prijelazima, kompleksnim instrumentalnim sekcijama i izmjenama atmosfera zacijelo bio vrhunac večeri i trenutak kad je cijela dvorana posve disala sa sastavom. Članovi Arene već su se prije početka turneje dobro našalili na račun novinara i sljedbenika, koji ih u anketama gotovo neprestano pitaju hoće li svirati tu fantastičnu, ali izuzetno zahtjevnu skladbu. Tako su turneju i novinarske propusnice podnaslovili rečenicom “yes, we are playing Moviedrome”. Praktično, nema se što dodati.

Naravno, nije išlo bez obaveznog dodatka, koji nije bio ništa manje nego izvrsni “Solomon”, izvorno s njihova prvijenca “Songs From The Lions Cage” (1995), još jedan od onih njihovih imenitnih mističnih epova koji ne prestaju oduševljavati. Rob je usred izvedbe, tijekom instrumentalne sekcije, odkorakao s pozornice ravno među publiku i pridružio se dvama “ludim” Slovencima i pošteno nacvrcanom sunarodnjaku (vrlo vjerojatno jedinom nacvrcanom primjerku u dvorani), koji je inače bio zadužen za prodaju ploča, u njihovu divljem plesu. Svaki nastup Arene ne bi bio potpun bez završetka s “Crying For Help VII”, koja je najomiljeniji dio epske serije skladbi naslova “Crying For Help”. To je onaj završni trenutak kad publika od članova sastava dobije poticaj da pomogne u pjevanju refrena. Ovaj put nije bilo nikakvih problema u poticanju publike na veću glasnoću, a posebno su se istaknula tri manijaka iz Slovenije.

Nastup Arene u Milanu mogu bez ikakva pretjerivanja označiti kao demonstraciju čiste perfekcije, kakvu su u stanju začarati samo najbolji glazbenici i pravi majstori svog zanata, s tri vrhunca večeri kroz izvedbe “The Hanging Tree”, “Moviedrome” i “Solomon”. Ovaj popis izvedbi bio je prilično drugačiji od onog prije tri godine u Beču, što je također bilo vrlo razveseljavajuće. Ozvučenje je bilo gotovo besprijekorno. Isto vrijedi i za tehničku razinu pojedinih izvedbi, iako je Mitchell jednom ili dvaput na gitari promašio za pola tona, ali to su već cjepidlačke sitnice koje su primijetila samo najoštrija uha. Neki su također govorili da je Mick za bubnjevima pred kraj nastupa djelovao prilično namrgođeno, kao da mu se nešto ne sviđa, iako ja to osobno nisam primijetio. Njegov poziv na piće nakon nastupa nažalost je odgođen za neki drugi put, jer ga još dugo nakon nastupa nije bilo na vidiku i očito je doista bio malo neraspoložen.

Sat je tada već bio vrlo kasan i čekao nas je još dug put kući, iako bi se većina najradije pridružila autobusu sastava na njihovu putu u njemački Aschaffenburg. Odlazak na Arenu više nego se isplatio, bilo je to još jedno svojevrsno koncertno doživljaj, i svatko tko u svojoj kolekciji posjeduje njihove albume, a odrekao se dolaska na nastup ponajprije zbog prevelike udaljenosti, može zbilja požaliti što te večeri nije bio na susretu s ovim divnim sastavom, koji i dalje ostaje dobro čuvana tajna pojedinih glazbenih gurmana. To je, unatoč Mickovim snovima o nastupima u velikim arenama i na stadionima, u njihovu slučaju puno bolje. Na kraju krajeva, sastavu imena Arena uopće ne treba nikakva arena da bi bio doista velik, jer ga njegov prehodani glazbeni put već sad svrstava među najveće prog rockovske sastave današnjice, komercijalni uspjeh gore-dolje.

Tekst: Peter Podbrežnik 
Fotografije: Aleš Podbrežnik 

Setlista

1. William Tell Overture (intro)
2. Welcome to the Cage
3. Crack in the Ice
4. Double Vision
5. Midas Vision
6. This Way Madness Lies
7. On the Edge of Despair
8. Witch Hunt
9. Skin Game
10. City of Lanterns
11. Riding the Tide
12. Tears in the Rain
13. Hanging Tree
14. Don’t Forget to Breathe
15. Chosen
16. Bedlam Fayre
17. Smoke and Mirrors
18. Moviedrome
—dodatak—
19. Solomon
20. Crying for Help VII.

Galerija slika