Janez Bončina – Benč na svoj način razbio predrasude o starim prdežima!

Bila je to noć za ljude s posebnim glazbenim ukusom. Doživljaj za glazbene gurmane, ljubitelje trajno pakiranih vintage rokerskih napjeva, a svakako i za ekstremiste čija je izlizana kosica nakon desetljeća intenzivnog tropskog rasta sada samo još poligon za predolimpijsko razgibavanje insekata. Dobro da godine nisu bitne. Ovaj put računaju se samo srce i duša, ta nezamjenjiva kombinacija jednostavnog rokerskog mentaliteta koja je kroz topao svibanjski večer nekih tristo posjetitelja ljubljanske Cvetličarne dva sata držala u čvrstom stisku bluesa, soula, funka i jazza.

 
Riječ je naravno o četvrtkovu plesu velikog Janeza Bončine – Benča, legende slovenske, a bez sumnje i jugoslavenske glazbene scene, koji je nakon hrpe nastupa na više-manje nezavidnim lokacijama napokon skupio dovoljno petlje za desant na bijelu Ljubljanu. A ona ga je dočekala raširenih ruku! Na našu sreću, jer smo nakon poplave raznih tribute to eksperimenata napokon dobili i pravu rokersku feštu koja će zacijelo još dugo ostati u sjećanju svakog posjetitelja. I iako Bončinin koncert nipošto nije spadao u kategoriju njegovih najboljih nastupa, a još manje u obitelj spektakularnih reunionova kojima svjedočimo posljednjih nekoliko godina, starina rock & rolla uspio je u nama ponovno probuditi onaj duh uzbudljive nepredvidljivosti i vagabundstva, tako stran monotoniji suvremene glazbene scene. U takvim okolnostima čovjeka vrlo brzo spopadne neki deja vu, kad kao grom iz vedra neba udari zastrašujuća spoznaja koliko je svenarodna s godinama postala ostavština Benčeva životnog djela. Dovoljno je spomenuti bučno skandiranje napjeva Ta noč je moja, koje je još dobrih desetak minuta nakon Janezova silaska s pozornice Cvetličarne glasno odzvanjalo iz grla oduševljene publike, ili iskreno simpatiziranje sa svakim pjevačevim gestom, obraćanjem ili vokalnom linijom nekog benčologijskog evergreena.

Janez Bončina je za veliki događaj okupio zapravo već uobičajenu družinu protagonista, prave rokerske starosjedioce koji su kroz godine na ovaj ili onaj način bili usko povezani s njegovim umjetničkim lutanjem. Od obaveznih Marijana Malikoviča i Jadrana Ogrina, preko Nelfija Depangera i Zdenka Cotića, pa sve do malo svježije djelujućih gardista, saksofonistice Tjaše i poznatog raperskog dvojca Murat i Jose. Ova dvojica hvalila su se statusom posebnih gostiju večeri, što je nakon nedavnog trijumfa skladbe Nazaj napokon i posve razumljivo. Sasvim druga priča vrtjela se oko odlične saksofonistice Tjaše Perigoj (čije nam prezime isprva iz nerazumljivog Janezova mumljanja ni nakon pola tuceta pokušaja nikako nije uspjelo odgonetnuti). Cura je ponosnim razmetanjem vlastitim plućnim kapacitetima zapanjila sve prisutne. Njezini puhački izleti bi uz bolju uigranost i malo konkretniju zvučnu postavu skladbama poput, recimo, otrovnog funky favorita Mr. Soul zacijelo dodali još kapljicu više seksualnosti, što ipak spada u kategoriju posve zanemarivih nijansi.

Spomenutim novačenjem mlade krvi tzv. prozračivanje glazbenog repertoara Janeza Bončine ujedno i završava. I to u fantastičnom stilu koji je Benča i prijatelje u četvrtak navečer proslavio na svim frontama. Postava je uz rijetke kikseve, koji su većinom bili plod naelektriziranosti atmosfere, oduševila izuzetno raspoloženom izvedbom, punom razigranih improvizacija u starom rokerskom maniru, to jest nimalo pikolovski zategnutih nego prije svega neopterećenih i opuštenih. Izvedbom su oduševili baš svi iz stare garde, možda u smislu vitalnosti uz iznimku krajnje predvidljivog Nelfija, na čijem bih mjestu osobno radije vidio “izolskog” Tulia. Malikovič i Cotić pokazali su se kao odličan tandem. Jazzovska profinjenost prvog i bluesy interpretacija drugog stvaraju uzbudljivu glazbenu ravnotežu. Kombinacija koja, uz pratnju raspoloženog Jadrana i naoružana još uvijek prekipjelim Benčevim šarmom i karizmom, naravno ne može razočarati.

 
Ostatak, ili bolje rečeno većina Benčeva menija naravno ostaje dobro poznata. Tu su srčana Gvendolina, proljetno aranžirana Na noge, uvijek iznova odličnim radom prateće vokalne sekcije potkrijepljena sanjivost Zlate obale, koja je zajedno s biserima gospođice Maje dovela i do očekivanog izljeva nostalgičnih emocija, a za ljubitelje težih ritmova stari September biseri Kolo i Domovino moja, uz čiju je izvedbu Janez već polako počeo pretjerivati s izlaganjem detalja iz svoje, ne sumnjam, bogate čitanke anegdota i priča. One ovaj put srećom nisu iskušavale strpljivost okupljenog slušateljstva, što ipak ne znači da se Janez primjerice nije prihvatio karakteristične vokalno-instrumentalne diskusije, ovaj put razumljivo upućene mladoj štićenici Tjaši. Nju takvo emotivno upetljavanje u beskonačno duga nagovaranja nije uvjerilo, što Benčevu zagnanost naravno nije poljuljalo. Starog psa pač ne učiš novim trikovima. Odnosno, kako bi rekao gospodin Benč: “Dijete ili tampon nisu prepreka!”

 
Tekst: Daniel Pavlica
Fotografije: Mojca Perdih