Datum intervjua: 14.05.2008
Uoči jednog od samo tri proljetna nastupa California Guitar Trio u Europi, prije opsežnije sjevernoameričke turneje, ukazala mi se prilika da u Milanu napravim intervju s postavom triju akustičnih gitara California Guitar trio. U Teatru Leonardo Da Vinci, gdje je grupa imala najavljen koncert (RockLine reportažu pročitaj OVDJE) našao sam se jako rano, pola sata prije dogovorenog, oko 18.00 sati. Ljubazni organizator me je unatoč tome odveo ravno do dvorane, točnije do parterra. California Guitar Trio su upravo završili sa zvučnom probom. Parterom se šetao član sastava Paul Richards, koji se sjetio mojih molbi iz elektroničkih poruka i oduševljeno me dočekao. Nekoliko metara dalje na jednoj od stolica parterra, inače još posve prazne dvorane, sjedio je i drugi član sastava Hideyo Moriya, zdušno se bavio radom na svom prijenosnom računalu i nije se baš previše obazirao na čavrljanje između Paula i RockLinea. Malo kasnije se raspravi pridružio i treći član sastava, Belgijanac Bert Lams…
RockLine: S obzirom na to da je trenutačna turneja usredotočena na SAD, zanimljivo je da ste uz to uvrstili i tri datuma nastupa u Europi. Kako to?
Paul: U SAD-u puno nastupamo, svake godine odsviramo između 100 i 200 svirki. Već godinama želimo češće nastupati i u Europi. Tako smo došli u kontakt s promotorom ovdje u Italiji. Isprva su bila zamišljena samo dva nastupa, u Milanu i Rimu, a onda smo se dogovorili još za jedan koncert u Parizu. Za nas je vrlo važno da iskoristimo svaku takvu priliku koja se ponudi u Europi. Na taj način proširujemo i našu publiku, jer ovim nastupima približavamo našu glazbu ljudima. Možda ćemo jednoga dana tako moći nastupiti i u Sloveniji.
RockLine: Vani vam je novi album “Echoes”. To je potpuno druga priča u odnosu na prethodnika “White Water” iz 2005. Reci nam nešto o njemu. Kako je nastajao, odakle ste dobili ideje, što ste novo isprobali u glazbenom smislu na njemu?
Paul: CD “Echoes” zapravo je kompilacija skladbi koje su napisali drugi autori. Ime smo albumu dali po skladbi Echoes sastava Pink Floyd, koja se nalazi na albumu i koju ćemo izvesti i večeras na koncertu. Htjeli smo poslužiti izborom skladbi koje se na uobičajenim kompilacijama obično ne pojavljuju zajedno. Zato smo za CD izabrali što “neobičniju” kombinaciju tih skladbi. Tako ćeš među izvođačima naći sastave kao što su Pink Floyd, zatim englesku skupinu Penguin Caffe Orchestra, zatim je tu jedna skladba švicarskog progresivnog rock sastava Krokodil, tu je još jedan komad Ludwiga Van Beethovena… tu je nekoliko neobičnih trikova koje smo sastavili s namjerom da stvorimo neuobičajenu kompilaciju. Svi smo u glavi imali želju da prerađujemo skladbe koje su nam prirasle srcu i da ih preuredimo u nešto posve drugačije. Moj osobni favorit na albumu je skladba Echoes Pink Floyda. Ta mi je skladba posebno draga. Sjećam se kad sam je prvi put čuo sedamdesetih, kad je moj brat donio kući ploču “The Meddle”. Tada je, naravno, kao dijete još nisam razumio, samo me je glazba dirnula. Bio je to poseban izazov za mene, da preradim tu pjesmu u režiji California Guitar Trio.
U međuvremenu se razgovoru pridružio i Bert Lams…
RockLine: Jeste li na svoj novi album “Echoes” pozvali na suradnju i neke posebne goste? Kako je tekao rad s njima?
Bert: Naravno. Poveću hrpu. Davide Rossi, koji je doprinio violektru i inače je član sastava Goldfrapp, Pamelia Kurstin iz Beča, koja je svirala teremin, poseban “don’t touch” instrument koji pokreće radijske valove, naravno, tu je opet naš kolega Tony Levin, pa Tom Griesgraber, koji je svirao bas gitaru i Chapman stick, a za skladbe And I Know i Freebird svoj je vokal dao Bonnie “Prince” Billy.
RockLine: Ima li primjetnih razlika kad se osvrnete na svoju karijeru unatrag u devedesete i usporedite ih s današnjim statusom California Guitar Trio?
Bert: Prijelomna za nas bila je turneja s King Crimson 1996. Prije toga smo nekoliko puta nastupali u Italiji, u manjim klubovima, a gostovanje na turneji s King Crimson dalo nam je mogućnost nastupanja na većim lokacijama, pred većom publikom, u kazalištima… I s te smo strane napredovali iz godine u godinu. Mnogo nam je pomogla i činjenica da je s nama kao poseban gost nastupao Tony Levin.
RockLine: Jeste li ikada očekivali da će California Guitar Trio među ljudima postati tako omiljen i cijenjen sastav?
Bert: To se dogodilo samo od sebe. Kao trio počeli smo svirati isključivo zbog glazbe. S vremenom smo po sve bučnijim reakcijama publike primjećivali da se ljudima naša glazba jako sviđa. Nikad nitko od nas nije pomislio niti namjenski planirao neki određeni komercijalni proboj, ako si imao nešto takvo na umu. I sada kad nastupamo pred većom publikom, glazba na mene djeluje jednako kao prije više od 10 godina. Glazba je prva stvar zbog koje se nađem na pozornici. Sva ta popularizacija dogodila se posve bez ikakvih očekivanja s naše strane.
RockLine: Kako nastaje vaša glazba? Kakav je proces u studiju? Tko od vas donosi glavne ideje? Kako stvari rastu i razvijaju se vaše skladbe? Kako komponirate svoju glazbu?
Paul: Zadnje vrijeme komponiramo skladbe kar u hotelskim sobama na našim turnejama. Doduše, naš je album “Echoes” tek izašao, ali trenutačno već pišemo nove skladbe, naš originalni autorski materijal. Napisanih imamo šest novih skladbi. To se događa pretežno na turnejama po SAD-u, i to tako da je jedna skladba nastala u Kansas Cityju, sljedeća u Portlandu u Oregonu, treća u New Jerseyju… Između turneja svatko radi za sebe. Dakle, svatko od nas bilježi ideje, a onda se nađemo tri dana prije početka turneje i svatko od nas predstavi nove ideje i motive. Ponekad je to prilično težak posao, neki izazov.
Bert: Da, ponekad se stvar može otegnuti kad su aranžmani u pitanju…
RockLine: Treba ti pravi trenutak, pravi nadahnuće, zar ne?
Paul: Oh, to je super kad se dogodi, to je najbolje, ali to se ne događa svaki dan. Kad dođe trenutak nadahnuća, brzo složiš skladbu, a inače neka skladba može nastajati i dosta dugo iz različitih sitnih komadića, koji se spoje tek kad opet nastupi neko nadahnuće, ideja… Na to možeš čekati mjesec ili dva.
RockLine: Kako je biti student škole Roberta Frippa?
Bert: U svakom pogledu doista pozitivno iskustvo. Prvi su tečajevi za mene bili posebno uzbudljivi. Održavali su se u SAD-u, gdje do tada još nisam bio, jer sam kod kuće u Belgiji. To što sam morao u SAD bio je za mene pravi kulturni šok. Prije toga sam studirao klasičnu glazbu. Tečajevi su se održavali na velikom imanju, tamo je bio i veliki bazen, velika kuća na selu, kao neka vila. Tamo smo živjeli u nekakvoj zajednici. Svi smo kuhali, čistili… Tečajevi su bili vrlo intenzivni i nadahnuti, polaznici su neprestano svirali, danju i noću. Razredi su bili više zamišljeni kao neke skupine u kojima članovi međusobno surađuju. Dakle, nije se toliko usredotočivalo na individualnosti. To je za mene bilo posebno iskustvo i posebna čast. Posebna čast da Robert Fripp dijeli svoja iskustva i s drugim ljudima. Tečajevi su bili vrlo praktični. Jedan od tečajeva bio je posvećen učenju nastupanja. Tu nije bilo teorije. Na tom tečaju smo sjeli u autobus na šest tjedana, vozili se uokolo i nastupali na koncertima.
Paul: Praktično bi to u ovom slučaju značilo da je Robert od nas zahtijevao da mu u praksi pokažemo ono što nas je učio. Odredio je, recimo, nekoliko učenika da napišu skladbu i vrate se, svaki sa svojom skladbom, i predstave je.
Bert: I naredio im je da svatko odsvira svoju skladbu za večerom.
Paul: Robert Fripp je posebna persona. Stvari se često laća na prilično neobičan način. Vrlo je dobar u predstavljanju i prenošenju vlastitih iskustava drugima. Za vrijeme obroka vodili smo mnogo rasprava o dijeljenju tih iskustava. O upoznavanju vlastitih iskustava i dijeljenju tih iskustava. Npr. kad bismo nastupali pred ljudima, pitao nas je što je bilo dobro, što loše. U biti te je naučio tražiti odgovore na pitanja u sebi.
RockLine: Meni se osobno čini jako važnim da glazbenici traže u sebi. Danas mi se čini da je previše gitarista koji bi htjeli biti npr. kao Malmsteen…
Bert: Da, ali tako sve počinje. Trebaš nekoga tko te nadahne, tko u tebi probudi neki entuzijazam. Na početku je uvijek tako da nekoga oponašaš.
Paul: Recimo neki “teenage” klinac koji tek uči gitaru,…možda je baš Malmsteen taj faktor oduševljenja za njega i to te na početku tjera naprijed. Kasnije se jednostavno dogodi hoće li takav glazbenik stvoriti nešto svoje ili neće.
RockLine: Kako i gdje ste se vas trojica upoznali, kakve su bile okolnosti?
Paul: Na tečaju Roberta Frippa. I to u Europi. Na tečajevima u Engleskoj, Švicarskoj i Francuskoj. To je bilo 1987.
Bert: S Paulom sam se upoznao na tečaju u Švicarskoj.
Paul: U vrijeme kad smo se Bert i ja upoznali, ja sam tjedan dana stanovao kod Roberta Frippa u Engleskoj. U to je vrijeme Robert vodio tečajeve po raznim dijelovima Europe.
Bert: Prvu si razinu završio vrlo brzo. U pet ili šest dana. Mnogi studenti koji su pohađali tečajeve željeli su se vratiti i nastaviti s tečajevima. Njih je Robert pozvao da nastave i onda su dosegnuli različite razine. Mogao si ostati dva ili tri mjeseca. Nas dvojica smo pohađali tečajeve dvije godine.
Paul: Godinu i pol. Bili smo u Robertovoj kući, cijelo vrijeme zajedno svirali gitaru s Robertom, družili se uz obroke. K tome su spadale razne obvezne kućanske dužnosti, kao što je, recimo, čišćenje zahoda.
RockLine: To je bila teška odgovornost….
Paul: Da, teška odgovornost, ha, ha, ha,…
RockLine: Doista. Sutra je Robertov rođendan.
Paul: Stvarno? Sutra? U tom slučaju moramo mu poslati elektroničku poruku. Vas dvojica samo nastavite razgovor, a ja ću Robertu poslati jedan “happy birthday”!
RockLine: U svojoj glazbi koristite mnogo zanimljivih zvučnih trikova, efekata, unatoč tome što je okosnica vaše glazbe akustika, mnogo eksperimentirate sa zvukom. Tko je glavni pokretač i je li to teško pri nastajanju neke skladbe?
Paul: U biti, svi smo trojica svirali davno prije nego što smo se upoznali na tečajevima Roberta Frippa, svatko je spajao mnogo glazbenih utjecaja. Robertova tehnika bila je svakako inspirativna. Te su nas stvari uvijek privlačile. Na podu za vrijeme nastupa koristimo pedale s efektima i danas ćeš na koncertu moći svjedočiti mnogim zvukovima koji neće zvučati akustično ni izbliza. Za nas trojicu sasvim je normalno da ugrađujemo različite vrste zvuka u naš osnovni zvuk akustičnih gitara. Naravno, postoje i drugi akustični gitaristički kvarteti ili triji koji ne koriste posebne efekte. I za njih je veliki izazov što moraju bez efekata stvarati i izvlačiti iz akustične gitare različit zvuk.
Bert: I za nas je akustični zvuk još uvijek vrlo inspirativan i neprestano ga istražujemo, kako nadograditi tehniku sviranja. Mnogo naglaska stavljamo na način korištenja trzalice, sviranje osnovnih jednoglasja, višeglasnih prepleta melodija, kontrapunkte. Tako imamo i različita ugađanja na svakoj od triju gitara.
Paul: Način na koji svirimo zajedno je u biti slaganje više slojeva, jednoga na drugi, i time stvaranje višeglasnih harmonija.
RockLine: Kamo ciljate u budućnosti, California Guitar Trio?
Bert: Voljeli bismo još proširiti svoje glazbene granice, voljeli bismo pozvati na suradnju još više različitih glazbenika, i pjevača. Ja bih se sam htio usavršiti u pisanju glazbe za film.
Paul: Radimo i na novom CD-u s našim vlastitim autorskim materijalom. Nekoliko komadića toga predstavit ćemo i na večerašnjem koncertu. Pozvat ćemo na suradnju i druge glazbenike. Tu će opet biti Tony Levin, a uz njega i neki prijatelj koji će doprinijeti afrički bubanj “djembe”.
RockLine: Promijenili ste izdavačku kuću. Vaš prethodni album “White Water” još je izašao kod izdavača Inside Out Records.
Paul: Kod izdavača Inside Out trenutačno se događaju neke promjene, pa smo odlučili izdati novi album “Echoes” neovisno, u samozaložbi.
RockLine: Kako primjećujete različite reakcije mase u Europi i npr. u SAD-u?
Bert: Prilično su slične reakcije posvuda, mislim što se tiče samog osjećaja kad si u kontaktu s publikom.
Paul: Ljudi slično reagiraju. Prije nekoliko dana u Parizu su, recimo, bili suzdržaniji nego što smo navikli kad sviramo više prema sjeveru Europe.
Bert: U Japanu su ljudi vrlo suzdržani. Našu glazbu inače jako vole, ali su na koncertima nevjerojatno tiha publika.
Paul: Znaš, zanimljivo je da je svaki put vrlo slično, a istodobno različito. Recimo ljudi koji će večeras doći na naš koncert. Ne znamo jesu li dobre volje ili su tužni. Možda im treba nešto u našoj glazbi što će im pomoći u životu. Ili su jednostavno došli tek tako. Već zato će ovaj koncert večeras biti posve unikatan, upravo zbog unikatne kombinacije ljudi koji će se večeras okupiti na koncertu. S te je strane svaki koncert unikatan. Svaka osoba tome pridonosi. Svatko tko se nađe na koncertu. Recimo, ti si se vozio do Milana cijeli dan, mi smo ovamo doletjeli avionom, prijepodne smo još bili u Parizu. Svi ti detalji odlučuju. Svako stanje duha koje dolazi s posjetiteljem. Možda toga nitko ni nije svjestan, ali to pridonosi posebnosti svakog koncerta.
Bert: Dogodilo se i da smo, recimo, snimili neki naš koncert. Imali smo odličan osjećaj, a onda kad smo poslušali snimku, tog osjećaja više nije bilo, a dogodilo se i obrnuto. Da je koncertna snimka ispala intenzivnije u odnosu na naše iskustvo tijekom nastupa.
Paul: Ponekad se dogodi da dođeš u neki prostor u kojem ćeš svirati i nemaš baš ugodne osjećaje, a onda te ta interakcija, to jedinstveno spajanje s ljudima, podigne na posve drugu razinu i taj osjećaj nestane.
Bert: Jednom sam bio na koncertu Petera Gabriela. Bio je to tako intenzivan koncert da sam dobio osjećaj kao da skladbe izvodi samo meni.
RockLine: Mijenjate li često set liste na turnejama?
Paul: Obično ima barem malih promjena. Ako skladbe međusobno u nizu funkcioniraju, onda se obično set liste tijekom turneje lijepo marljivo držimo, korekcije su male.
Bert: Budući da nam se tijekom turneja u glavama rađaju brojne nove ideje, nekako neprestano isprobavamo novosti i na pozornicama te tako u set listu dodajemo te posve nove ideje, koje su za nas izazov, a i osvježenje, kako će ispasti uživo. Prethodni dan je u Parizu tijekom koncerta bila, recimo, najavljena stanka, pa smo već samo zbog toga morali donekle prilagoditi svoju set listu.
RockLine: Kakva je suradnja između tria i Tonyja Levina, znam da to pitanje cilja i na njega, ali ga nažalost nema uz vas…
Paul: Ha, ha, ha.. on bi bez sumnje bolje odgovorio na to pitanje. Moje je mišljenje da Tony uživa dok svira s nama na pozornici. Svake nam se godine pridruži. Zapravo svaki put kad ga pozovemo. Zajedno sviramo na pozornicama od 2000. Očito kombinacija funkcionira. Osjećaji na pozornici doista su dobri, stvar funkcionira vrlo pozitivno. Tony je i pun velikog iskustva. On je svirao s najboljim glazbenicima svijeta, njegova iskustva i savjeti za nas su iznimno važni.
Bert: Puno smo naučili od njega. Dolazi s drugog kraja svijeta, s drugim iskustvima…
RockLine: Došli smo do kraja. Iskreno bih vam se htio zahvaliti na ovom iscrpnom razgovoru. Želim vama odličnu svirku večeras u Milanu.
Bert: Hvala i tebi
Paul: Hvala, nadam se da ćeš uživati večeras na koncertu.
Galerija slika
