Čarobni večer s čarobnjakom Giuseppeom
Autor: Jernej Vene
Mjesto: Villa Manin / Codroipo (Udine) / Italija
Datum koncerta: 09.06.2008
Broj posjetitelja: 2000
Cijena karte: 30,00€
Kad god je prilika zrela (čitaj: svira blizu naših krajeva), grijeh je propustiti koncert gitarskog umjetnika Joea Satrianija. Ovaj put je u sklopu turneje povodom izlaska novog albuma Professor Sathcafunkilus And The Musterion Of Rock nastupio u blizini talijanskog Vidma (Udine). Vedro vrijeme bez ijednog oblačka na furlanskom nebu povoljno je djelovalo na raspoloženje onih koji su išli na koncert. Njih je, prema informacijama fotografa i vozača Aleša, bilo znatno manje nego nekoliko dana ranije na koncertu Marka Knopflera. Naravno, razlike i paralele neću tražiti, jer je jasno u kakvim glazbenim vodama plove ta dva gospodina. Neki su neposredno pred ulazom na golemu zelenu površinu uživali u čvrstim i tekućim furlanskim dobrotama u lokalnoj osteriji. Na naše veselje, sreli smo još nekoliko Slovenaca, razumljivo, uglavnom s primorskog kraja.
Vila Manin stoji u prekrasnom furlanskom selu Passariano i bila je dom posljednjeg mletačkog dužda Ludovica Manina. Prekrasna zgrada i gospodarsko imanje čine izniman ambijent za ljetne koncerte. U vili je danas muzej suvremene umjetnosti, a jednu od njegovih grana čuli smo i u ponudi američkog gitarskog virtuoza s talijanskim korijenima.
Joe Satriani prkosi svim “modernim” glazbenim zapovijedima. Piše i izvodi za običnog slušatelja zahtjevnu glazbu, punu nevjerojatnih notnih kombinacija i mjestimice iznimno zakrivljenih ritmičkih stanja. Već sredinom osamdesetih osigurao je posebno mjesto u gitarskom svijetu, jer je iznova definirao gitaru kao identifikaciju instrumentalne glazbe. Prije su bili Clapton, Hendrix, Beck, Page, Van Halen i Lukather, a zatim Vai, Malmsteen, Gilbert, MacAlpine i hrpa drugih. Potonji u mnogočemu moraju zahvaliti upravo Satrianiju, koji im je popločio put. Joe Satriani je na ovu turneju poveo dugogodišnje suradnike, bubnjara Jeffa Campitellija i ritam gitarista Galena Hensona, a bas je odradio njegov suborac s početka puta i ožujski znanac iz Ljubljane Stuart Hamm. Kvartet se na velikoj pozornici odlično snašao. Ni čekanje na tamu publiku nije umaralo. Zabava je počela dvadeset do deset. Satrianijeva ekipa udarila je smjelo i kompaktno napjevom I Just Wanna rock s novog albuma. Riječ je o napola vokalnoj skladbi u kojoj Satriani obilato koristi emulator govora, a publika na velikom led zaslonu čita refren i pokušava ga dodavati skladbi. Namjerno pišem pokušava, jer većini to nije najbolje uspjelo. Skladba je inače riffovski mnogo toga dužna nekim Ac/Dc, ali je Satriani njihov miris upotrijebio vrlo profinjeno, stvar začinio još i talk boxom i odmah nas uvjerio. Sljedeća je bila nova, vrlo udarna Overdriver, a slijedilo je prvo iznenađenje večeri u obliku Satch Boogieja. Njegova legendarna tema bila je učinkovito nauljena, iznenadio je njezin plasman odmah na početak programa, jer ju je Joe gotovo uvijek čuvao za vrhunac ili kraj koncerata. Nakon nje predstavio se riječima: “Io sono Giuseppe Satriani (Ja sam Josip Satriani)”. Huronsko odobravanje još se nije stišalo kad su gospoda upalila klasik Ice 9 (Surfing with the alien – 1987). Puna staccata i vratolomno brzih pomaka po vratu gitare ponovno se pojavila kao primjer klasičnog Satrianijevog pristupa fenomenu izražajnosti rock gitare. Slijedila je mistična Musterion, majstorija sastavljena od kromatskih legata i blagog orijentalnog ugođaja. Satrianijev posljednji (Professor Sathcafunkilus And The Musterion Of Rock) i prethodni album (Super Colossal) donijeli su u njegove skladbe ljubazne refrene koje bi lako mogao ubesedit riječima, ali bolje da su takvi kakvi jesu. Joe zna da mu je najjače oružje gitara, koju svladava do savršenstva. Teško je reći što bi još mogao izmisliti, jer se čini da je otkrio sve moguće trikove i zna iz instrumenta izvući svaki ton koji zamisli. Iza Satrianija je dug i težak rad, riječ je o čovjeku koji se za turneje priprema kod kuće, i prije nego što vježba s grupom. Navečer odsvira cijeli program baš kao što će ga svirati na koncertu. I to ne jednom. Možda netko misli da je njegovo sviranje zbog toga robotsko, ali me neprestano iznova iznenađuje predanost i ekstaza u koju pada tijekom nastupa. Među skladbama nije škrtario s komplimentima grupi i publici. Ritam gitarist Galen Henson pružao je čvrst oslonac cijelom melodičnom dijelu koncerta, bas Stuarta Hamma je naravno jedinstven, a Campitelli je nevjerojatno točan, među hrpom udaraca vjerojatno nije udario niti jedan previše ili premalo. Magična Flying In A Blue Dream ugrijala je starije znalce, a Satriani je fokus koncerta usmjerio na aktualni album. Svaku turneju naravno opremi novim skladbama, ali ih je ove godine bilo najviše. Pritom su mišljenja uvijek podijeljena, no ja zagovaram neki zdrav omjer između provjerenih i novih skladbi. Možda je Joe doista odsvirao koju novu previše, ali time je barem pokazao neusahli izvor nadahnuća. U taj paket spadale su sjajno odsvirane Ghosts, Out Of The Sunrise i Revelation. Slijedila je filmska tema One Big Rush, opremljena izrazito nadahnutim solom. Još jedno od iznenađenja bilo je ponovno oživljavanje naslovne teme albuma Time Machine (1993), koju na koncertima dugo nije izvodio. Ovaj put dobila je epsku razmjernost, jer su u njoj kratke solističke dijelove dobili Campitelli i Hamm. Potonji je okupljene oduševio još i solističkom točkom u kojoj je pokazao majstorsko vladanje i golemo znanje bas gitare. U potpourriju je nanizao nekoliko tema sa svojih solo albuma, naravno nije mogao bez obaveznog countryja, a iskoristio je i aktualno nogometno prvenstvo pa se sjetio teme Ole, Ole, Ole We Are The Champions (The Fans – 1986). Vrhunac redovnog dijela koncerta bile su zasigurno proživljene balade Cryin’ te Always With Me, Always With You, gdje je Satriani pokazao koliko je osjećajna i dinamički osjetljiva funkcija gitare u mirnijim skladbama. Nakostriješena svemirska Surfing With The Alien dovela nas je do kratke stanke. Bend je vrhunce pokazao u sjajnoj izvedbi tijekom cijelog koncerta, a Satriani neke skladbe svaki put iznova prearanžira u završetcima, tako da slušatelja neprestano drži u napetosti. U bisu se za suradnju s publikom pobrinula Crowd Chant (Super Colossal, 2006), u kojoj smo hvatali njegove solaže i oponašali ih najbolje što smo mogli. Satriani je brzo postao prebrz i Summer song bila je logičan završetak više nego dvosatnog koncerta. Čistu peticu zaslužili su izvedba, zvuk, svjetlosni park i pano s animacijama koje su se izmjenjivale tijekom cijelog nastupa. Napokon je imao barem u našoj blizini na raspolaganju pozornicu koja priliči njegovoj veličini. Nekome ili nečemu moramo zahvaliti da postoje dobročinitelji poput Joea Satrianija, koji se nesebično daju za naše bijegove iz mračne svakodnevice. Kada i gdje će magija opet biti na dohvat vaših želja, piše na internetu.
P.s: Giuseppe je nosio iste tenisice kakve ima na omotu posljednjeg albuma.
Setlista
I Just Wanna Rock
Overdriver
Satch Boogie
Ice 9
Musterion
Flying In A Blue Dream
Ghosts
Out Of The Sunrise
Revelation
One Big Rush
Diddle -Y A -Doo – Dat
Time Machine
Bas solo – Stuart Hamm
Andalusia
Cryin’
Always with Me, Always With You
Surfing With The Alien
dodatak
Crowd Chant
Summer Song
Galerija slika
















