Izvođač: Univers Zero
Izdavačka kuća: Cuneiform
Izdanje: 1986
Ocjena: 4.8/5
Što uopće može slijediti nakon albuma kao što je UZED. Savršenstvo koje su pokazali tamo čini se gotovo nenadmašnim. No Univers Zero nisu ni pokušali ponoviti ono što su napravili s prethodnim izdanjem. S Heatwave su ponovno otišli u neke druge sfere, koje su i dalje poznate, ali istodobno i drugačije.
Kao što je kod ove postave već tradicija, nakon UZED-a opet je došlo do nekih promjena u sastavu. Vratio se Andy Kirk, a Jean-Luc Plouvier nije otišao. Tako su za novi album bila određena čak dva klavijaturista. Već i samo kad pomisliš koliko savršeno Denis zna komponirati melodije za klavijature i da ima na raspolaganju čak dva vrhunska glazbenika za taj zadatak, cure ti slina. Andy Kirk se ne samo vratio, nego je odgovoran i za većinu glazbe na Heatwave. Napisao je uvodnu naslovnu kompoziciju i epsku The Funeral Plain, dok su ostale dvije skladbe djelo Daniela Denisa. Jedini koji je otišao iz postave je violončelist, kojeg je zamijenio Patrick Hanappier, koji je violinu i violu odsvirao već na prve tri ploče. Tako su dobili još dodatnu sonornu mogućnost s visoko zvučećim gudačima. Uz ta dva nova stara člana, na gitari se pridružio još i Michel Delory. Dakle, za Heatwave bi se moglo reći da je riječ o kombinaciji Univers Zero iz vremena Ceux Du Dehors (zbog Kirka i Hanappiera) te iz vremena UZED-a (svi ostali članovi). I kako se ta kombinacija pokazala?
Već odmah na prvoj skladbi čuje se da nema nikakvog razloga za brigu. Heatwave je neka vrsta nastavka skladbe Presage. Izrazito je usredotočen uradak bez ikakvog suvišnog dijela. Sve je detaljno strukturirano i uređeno, a unatoč tome još uvijek ima dovoljno atmosfere. Isto tako se tu izmjenjuju tihi sporiji dijelovi i brzi glasniji dijelovi, gdje nekoliko puta zagrmi i gitara.
Slijedi jednostavnija Chinavox, koju je skladao Daniel Denis. Doduše, temelji se na samo nekoliko melodija, no te su melodije tako dotjerane i tijekom pjesme raščlanjene i nadopunjene da se na kraju ne čini nimalo jednostavnom. Jako podsjeća na La Corne du Bois des Pendus s Ceux du Dehors.
Pred veliki finale još Bruit dans Les Murs. Opet je riječ o jednostavnijoj stvari, ali se skladba tako postupno i dramatično razvija da nekoliko minuta prije kraja dođe do izvanrednog vrhunca. Zadnjih nekoliko minuta atmosfera se smiri i samo još možeš čekati završni napad na bubnjiće i mentalno zdravlje.
Na kraju najbolje – monumentalna epska tvorevina The Funeral Plain. O toj skladbi njezin autor Andy Kirk kaže da govori o svim tjeskobama koje na kraju vode do samospoznaje. I doista se tako čini. U glazbi se osjećaju muke i patnja, ali uz sve to ipak postoji i neki osjećaj oslobođenja. Počinje polako s klavirom i sintesajzerom. S vremenom se pridružuju i drugi instrumenti, a kad gitara najglasnije zaškripi, svjedoci smo prvog vrhunca. No vrlo brzo je toga kraj, jer se glazba opet posve uspori. Čuje se samo zvuk nekog sjeckanja i već se naslućuje da će uslijediti nešto veličanstveno. I doista, kad nastupe gudači i puhači, kompozicija ponovno udahne i nema više povratka. Kao nezaustavljivi vlak emocija koje samo dobivaju na intenzitetu. Kad se uključi i gitara, atmosfera je već toliko naelektrizirana da nema više izlaza. Sve do kraja glazba je fantastična i ne znaš kamo su nestale dvadeset minute. The Funeral Plain ne spada među najzahtjevnije kompozicije, ali sa svojom dramatičnošću i stupnjevanjem napetosti ne treba ništa drugo. Pretjerana tehničnost samo bi pokvarila atmosferu kakvu znaju stvoriti samo Univers Zero.
Glazbeno je album odsviran na najvišoj mogućoj razini. Dva klavijaturista iskorištena su koliko god se može i njihova je prisutnost stalno primjetna. Puno je veći naglasak na sintesajzerima, koji album neprestano preplavljuju. U osamdesetima je često bio problem s efektima na klavijaturama, ali kod Univers Zero to nikad nije bilo ograničenje. Uvijek su znali pronaći najprikladnije zvukove koji bi dočarali pravo ozračje. Uz sintesajzer tu je i klavir, koji glazbi daje neku organsku dimenziju i podsjeća na starija, komorna vremena prva tri albuma. Budući da su ponovno dobili gitarista kao stalnog člana, nakon odlaska Rogera Trigauxa na albumu Heatwave opet se osjeti rockerskiji pristup. Delory nekoliko puta doista snažno udari po žicama. Iako su Univers Zero oduvijek bili dinamični i puni naboja, ovako rockerski još nisu zvučali. I dalje znaju biti komorni, ali je ovdje više istaknut i rockerski vidik. Puno mi znače violina i viola, koje, kao što sam već rekao, dodaju neku dimenziju više. Patrick Hanappier zna stvoriti ono pravo srhljivo ozračje, koje je kod ove grupe iznimno važno. Prvi put smo i svjedoci kombinacije visokozvučećih gudača i klarineta, odnosno saksofona. Na Ceux Du Dehors čuli smo tandem violine (odnosno viole) i fagota (odnosno oboe), a na UZED-u violončela i saksofona (te klarineta). I ta mješavina solističkih instrumenata djeluje vrlo uvjerljivo, jer se Descheemaeker i Hanappier međusobno suvereno dopunjuju. Bas nije toliko primjetan kao na UZED-u, ali se vidi da je Christian Genet izvrstan basist i dobar nasljednik legendarnog Guya Segersa. Daniel Denis se na bubnjevima iskazuje kao nikad prije. Kao da je jazz bubnjar. Kod njega gotovo nikoja dva segmenta nisu odsvirana na isti način, na raspolaganju ima toliko varijacija da je naprosto nevjerojatno. Ne svira samo ritam, nego je on taj koji na bubnjevima neprestano solira, iako su njegove solaže vrlo profinjene i ponekad čak i ne tako primjetne. I po tome se vidi da je pravi vođa.
Kod Univers Zero i efekti, koji su kod mnogih grupa čisto ukrasnog karaktera, imaju neko posebno značenje. Moguće je da bi se nekome učinili smetajućima i suvišnima, ali meni dočaravaju jedinstvene metaforične slike. Na primjer sjeckanje koje se čuje u The Funeral Plain čini mi se simboličnim za neku vrstu uništenja života koje vodi prema novoj svijesti.
Nakon ovakvog albuma kao što je bio UZED, Univers Zero su mogli napraviti korak unatrag i uslijedilo bi veliko razočaranje, no dečki su tada bili u naletu, ništa ih nije moglo zaustaviti. Snimili su album koji je prilično drugačiji od UZED-a i svih prethodnih ploča, a istodobno su zadržali neke elemente koje nije moguće čuti nigdje drugdje. Mračnost, bijes i izuzetna intenzivnost – sve je to itekako prisutno. Gotovo svaki put kad album slušam, stegne me u želucu. Glazba je jednostavno tako moćna i estetski izvedena. Možda se ne radi o njihovom najkompleksnijem albumu, ali u smislu stupnjevanja napetosti za mene je nedvojbeno najuzbudljiviji. Nije stalno tako uredan kao UZED, ali su dramatični razvoji i vrhunci toliko vrhunski da mi se pri gotovo svakom slušanju naježi koža.
UZED je ipak moj najdraži album, ali Heatwave ne zaostaje puno. Većina se kune u Heresie ili u Ceux du Dehors, ali od UZED-a nadalje Univers Zero postali su još usredotočeniji, a da pritom nisu izgubili ni djelić svoje srhljivosti. To je sastav koji bi se mogao nazvati glazbenom inačicom Salvadora Dalíja, jer slušatelju može u glavu posaditi takve slike i predodžbe kao nijedan drugi, a kod Heatwave je taj nadrealistični osjećaj najočitiji. Njihova se glazba ponekad doista čini kao da je prikladna za neku drugu dimenziju, gdje je svijet preokrenut naglavce. Strašno, a istodobno lijepo, starinski i istodobno maštovito.
Postava
Michel Delory: gitara
Daniel Denis: bubnjevi, udaraljke, glas
Dirk Descheemaeker: klarinet, bas klarinet, sopran saksofon
Christian Genet: bas
Patrick Hanappier: violina, viola
Andy Kirk: klavir, sintesajzer, glas
Jean-Luc Plouvier: klavir, sintesajzer, glas
Produkcija
Univers Zero
Popis skladbi
1. Heatwave 8:34
2. Chinavox 4:49
3. Bruit dans les murs 8:25
4. The Funeral Plain 20:24
Trajanje albuma: 42:12
