Mjesto: St. Veit a.d. Glan / Austrija
Datum koncerta: 05.09.2008
Broj posjetitelja: 500
Cijena karte: 42,00€
St. Veit, mali grad nedaleko od Klagenfurta, već drugu godinu zaredom ostaje završno odredište RockLine ekipe, koja je u punoj borbenoj formaciji protekli vikend provela umotana u gostoprimstvo naših sjevernih susjeda. Visoka organizacijska razina društva Burgkultur St. Veit, koje već četvrtu godinu zaredom brižno skrbi za bogat program u donjoj Koruškoj, i ove je godine u goste opet namamila hrpu legendarnih glazbenika. Ako vam imena poput Miller Anderson, Ten Years After ili možda Mitch Ryder išta znače, onda vas je u petak navečer zasigurno bilo moguće uloviti kako njuškate po ulicama St. Veita.
MILLER ANDERSON’S BLUES HEART
Uvod u večer blues rocka odradila je postava Miller Anderson’s Blues Heart. Andersonov sastav pokazao se u izvrsnoj formi i odličnom raspoloženju, naoružan još i tipičnim škotskim humorom, koji se u takvim situacijama čini zapravo nezamjenjivim, a svoje je naravno dodao i žmoht sjajnog Millerovog vokala, koji je povremeno “ogorčio” u prilično melankoličnom izričaju. Andersonov sastav zvukovno je izbrušen do u tančine. Riječ je o neprestano rotirajućem glazbenom vrtuljku, snažno oslonjenom na bluesersku tradiciju, koji prije tehničke savršenosti u prvom redu naglasak stavlja na recimo tome “šlamperaj” emotivnog izražavanja. U zvukovnom smislu svoje je kao točku na i zasigurno dodala i izvanredna akustika prostora, gdje je rad svakog instrumenta praktički svaki put dolazio do jasnog izražaja.
Glavni akter Blues Heart ostaje naravno Miller Anderson, a njegova je formula dobro poznata kombinacija kompaktno servirenih motiva i improvizacija, zasnovana na elementima i normama blues-rock renesanse kasnih 60-ih i početka 70-ih godina. Doduše, riječ je o već nebrojeno puta čuvenom koketiranju s navedenim izražajnim elementima, ali čovjek u svoj nastup upliće toliko vatrene iskrenosti osjećaja i strasti da mu nikako ne možeš zamjeriti nikakvo suhoparno recikliranje. Anderson ga usput prebaci iz bluesa, preko tvrdih rockerskih zahvata, gotovo u boogie vode i obratno. Tome su prilagođeni stalno ostajali i nestabilni ritmički uzorci, kao stvoreni za ugodno dizanje razine krvnog tlaka. Ako tome dodamo još razigrano raspoloženi hammond, koji je u neprestanim dvobojima s gitarom ponosno jahao na vatrenoj ritmici, uspjeh naravno ne može izostati. Andersonovi trikovi uvijek su ostajali jednostavni, a gospodin ih je izvlačio iz rukava u pravo vrijeme, kad je trebalo i za utjehu vidljivo razdraženoj publici. Tu i tamo ubačen motiv vrlo srodan Hendrixu vjerojatno je spadao u spomenutu kategoriju “crowd pleasera”.
Jedan od vrhunaca nastupa Blues Hearta zasigurno je bio impresivan prolazak kroz High Tide & High Water. Najveći potencijal skladbe, međutim, krila je izvedba koja zaustavlja dah u virtuoznoj Andersonovoj gitari, koja je vukla sve niti ambijentalne naelektriziranosti sve do dugo očekivanog vrhunca! Anderson posjeduje onu posebnu notu, recimo tome poseban dodir, koji ga razlikuje od većine njegovih blues kamerada, odnosno daruje ga visokim udjelom osebujnosti, na temelju koje majstor smjelo gradi. Dovoljno simpatija pobrale su i obrade klasika Gene Barge Me And My Woman i House Of The Rising Sun. Potonja je zahvaljujući glasovno sinoć odlično raspoloženom Andersonu dosegla čak i dublje od slavnog originala, čime je Miller samo još potvrdio svoje izvanredne interpretativne kvalitete.
TEN YEARS AFTER
Približavanjem 21. sata atmosfera u široj okolici pretpozornice postupno je rasla. Sasvim normalno kad je riječ o nastupu Ten Years After, zar ne? Ekipa je lani slavila 40. obljetnicu postojanja (nakon zahtjevnog matematičkog izračuna zajedno s Leom Lyonsom došli smo čak do zaključka da striče nekim čudnim slučajem iduće godine čeka i 40. obljetnica nastupa na festivalu Woodstock!). Ten Years After tako spadaju upravo u onu zlatnu generaciju blues rocka koja je glazbenom svijetu podarila imena poput Erica Claptona, Mikea Bloomfielda, Petera Greena, Micka Taylora,..te naravno Alvina Leeja. Potonjeg kod naših slavljenika ipak ćeš uzalud tražiti. Ali bez panike. Tu je mladac imenom Joe Gooch, u svakom pogledu fantastična nadgradnja ostavštine eminencije Alvina Leeja.
Da je Joe Gooch više nego dostojna zamjena Alvina Leeja, cvrkuću već vrapci na krovu (pa, zasigurno barem ona tri koso stojeća iza njegovih leđa)! Tehnički izvanredno potkovan mladić uz sposobnost režiranja briljantnih spustova niz vrat svoje gitare posjeduje pun kapacitet upravo onog najvažnijeg elementa pri izvođenju bluesa, dakle karaktera. Dečko je jednostavno nesalomljiv, kao da ga i nakon pet godina od prvog ukrcavanja na brod Ten Years After još uvijek tjera neumorna želja za dokazivanjem da mu nošenje cipela Alvina Leeja ne predstavlja nikakav problem. Njegova je prisutnost TYA kolektivu uliла nove snage, što se može primijetiti na svakom koraku. Mladenačka bezbrižnost sada prati Goochovu četu pri ponovnom otkrivanju čari bisera poput Love Like A Man ili mahnite I’m Going Home. Uzbudljivo suočavanje staroga s novim ipak, unatoč žmohtnosti TYA menija, preferira naginjanje općoj uglađenosti njihove interpretacije bluesa, kako je u novom tisućljeću kod ovakvih arheoloških pothvata već ustaljena praksa. Drugačije rečeno, svježina koju je sa sobom donio Joe Gooch blagotvorno djeluje na predstavljanje željeznog repertoara sastava, koji je pod Leeovom palicom ipak djelovao grubije i neukroćenije.
Ten Years After poslužili su očekivanom specijaliziranom ponudom. Za zagrijavanje nas je prvo dočekala Working On The Road, koja je u paketu s Hear Me Calling brzo nagovijestila tijek glavnih smjernica večeri. Boje novijih tvorevina sastava uspješno su branile snažno adaptirana Big Black 45 i oštro odžagana King Of The Blues. Skladbe su si u, vjerujem, hladnom i neprijaznom društvu čeličnih standarda sastava na sreću ipak uspjele izboriti vlastito mjesto pod suncem, a ako čemu, onda preporođenim Ten Years After manjka upravo toga, to jest većeg ulaganja materijala nastalog pod Goochovim “mentorstvom”. S od kritike odlično primljenim albumom Now to im je u velikoj mjeri već uspjelo, sada gospoda moraju pokazati još samo malo više povjerenja u svoje djelovanje, koje će iz hrpe potencijalnih kandidata za trajno mjesto u vijencu TYA klasika zasigurno izlučiti štogod korisno. Iduću priliku ekipa će imati već krajem rujna, kad se najavljuje studijski nastavak TYA sage.
50.000 Miles Beneath My Brain i Hobbit, potonja s inače prilično zamjetnim bubnjarskim ulogom, još uvijek ostaju nužnost svih TYA nastupa. Kruna večeri bio je nastavak s I Can’t Keep My Self From Crying, Sometimes, koji je donio raspoloženjski spust kroz fantastični svijet gitarskog majstorstva Joea Goocha. Joe je ovdje svirao kao opsjednut, bez kočnica i s preciznošću od koje običnim smrtnicima uvijek zastane dah. Gooch je ovaj put na stol položio sve svoje karte i uvjerio iskrenom i proživljenom interpretacijom. Takva eksplozija emocija čovjeka jednostavno ne može ostaviti ravnodušnim. Slijedio je još “medley” starogradskih rock & rollera, koji je uhvaćen usred orgije briljantnih varijacija hammonda i gitare još posljednji put podsjetio na dane Alvina Leeja. A za sve sumnjičave koji još uvijek tugujete za danima kad je veliki Lee još bio u sedlu, tu su još uvijek Good Morning Little Schoolgirl (s energičnim solom Lea Lyonsa) i Choo Choo Mama, vječiti favoriti večeri, koji nakon 40 godina još uvijek prekipijevaju od čiste energije! Čarobno!
Ten Years After setlista:
1.Working On The Road
2.King Of The Blues
3.Hear Me Calling
4.Big Black 45
5.50.000 Miles Beneath My Brain
6.The Hobbit
7.Love Like A Man
8.I’d love To Change The World
9.Good Morning Little Schoolgirl
10.I Can’t Keep From Crying, Sometimes
11.I’m Going Home
12.Choo Choo Mama
MITCH RYDER
Na koncu je došlo vrijeme i za nastup Mitcha Rydera, koji je u petak navečer ljubazno uskočio umjesto prvotno najavljenih veteranskih emigranata Spooky Tooth. Meni skromnom potpuni nepoznanica, 63-godišnji Amerikanac sa smiješnim ribarskim šeširićem i sunčanim naočalama podsjeća na uvelog Brucea Willisa s malo više stila u odijevanju. Mitch je unatoč godinama vokalno vrlo prepoznatljiv glazbenik, a njegov tipičan glas na svoj je način čak srodan vokalu većini vjerojatno poznatijeg Grahama Bonneta.
Postava Mitcha Rydera bila je uz sve glavne protagoniste petkovog večeri zasigurno pred najtežim zadatkom, nakon čijeg smo završetka St. Veit u ranim jutarnjim satima napuštali s pomiješanim osjećajima. Mitch je karakter kojem bi se teško našao konkurent. Praktički nepomičan, čvrsto usidren u radijusu od 30 cm od svog monitora, uporno je ostavljao dojam jako odsutnog gospodina za kojeg postoji velika vjerojatnost da će uskoro prevagnuti preko ruba u zagrljaj bujne jodlerske prijateljice (ili možda kosmatog jodlerskog prijatelja). Unatoč cijeloj toj fizionomiji tim je iznenađujuće da čovjek u svom glasu posjeduje toliku snagu. Njegovo karakteristično “graktanje” dalo je osebujan pečat skladbama poput Ain’t Nobody White i Red Scar Eyes, koje su u režiji već previše discipliniranog pratećeg sastava tek povremeno naišle na bučno odobravanje publike. Ona je uzalud čekala kakav “šok” u stilu The Devil With A Blue Dress On ili Sock It To Me Baby, koji bi večeri bez sumnje dao prijeko potreban zalet.
Mitch Ryder zasigurno je bio vrijedan gledanja, ali nažalost čovjekov visokooktanski R & B nije nudio uzbudljivost obaju prethodnika. S previše opreznim tipanjem po elementima bluesa, križanim s hrpom naprečac ubačenih zahvata poslušnije naravi, Mitch je u želji da nadmaši dojam Millera Andersona i Ten Years After bio pred misijom nemogućom. Rezultat napisanog bio je vidljiv u jako razrijeđenim redovima, koji su u dobrih dva sata neprestanog masiranja skladbama većinom više nego manje nepoznatog podrijetla tek teško održavali privid oduševljene mase. Mitchevim dečkima ne može se ništa zamjeriti. Zvukovno je njihov nastup bio trijumf u svakom pogledu, a Mitchova je postava i u šou i u samu izvedbu uložila ogroman trud. Vječna demonstracija glazbenog profesionalizma, gdje svaki glazbenik nastoji dati od sebe sve što može.
Galerija slika
