Mjesto: Bluesiana Rock Cafe / Velden am Woerthersee / Austrija
Datum koncerta: 23.09.2008
Broj posjetitelja: 20
Cijena karte: 24 €
Paul Lamb and the King Snakes lukava su kombinacija iskustva i mladosti. Postava se gradi oko punokrvnih “umirovljenika”, harmonikaša Paula Lamba i basista Roda Demicka, dvojice izvanrednih glazbenika, starih majstora bluesa, oko kojih frcaju trojica na prvi pogled ekscentričnih mladića: gitarist Ryan Lamb, prateći gitarist i čovjek zadužen za većinu vokala Chad Sternitz te bubnjar Sonny Below. Ne baš introvertirana skupina likova jučer je navečer na pozornici Bluesiane šokirala na svim frontama, od izvedbe do samog šova, te je u očima RockLinea nedvojbeno priredila jedinstvenu glazbenu večer, obilježenu sirovom demonstracijom temelja bluesovske retorike.
Velika Britanija (s rijetkim prekidima) već od početka 60-ih godina vrijedi za leglo talenata bijelog bluesa, dakle generacije glazbenika čiji je potomak upravo Paul Lamb. To znači da je spomenuti sretan čovjek, jer mu je dopušteno raspolagati neprocjenjivim kulturno-umjetničkim zaleđem davno zaboravljene scenske zbilje koja je iz temelja preoblikovala evolucijske tokove rock & rolla. Što se samog Paula tiče, njegovu majstorstvu u rukovanju harmonikom nema se što prigovoriti. Paul Lamb je tip glazbenika koji, za razliku od mlađih kolega, ne pretjeruje s razmetanjem vlastitih sklonosti puhaškoj aerobici. Na sreću i veliku radost okupljenih, uzgred, svega nas se u Bluesiani jedva skupilo za dva tuceta ljudi, njegovi su se korijeni već prije desetljeća duboko zarasli u bluesovsku tradiciju. Zvukovno gledano, Lamb nedvojbeno ostaje veliki dužnik Little Waltera, što je s obzirom na šaren žanrovski kolaž kojim barataju njegovi ljuškavi suborci prilično iznenađujuće. Jednako je dojmljiva i cjelokupna slika postave. Lamb na prvi pogled djeluje kao perverzni stričak koji u slobodno vrijeme u parku razigranoj djeci nudi “darove sumnjivog podrijetla” po posebno povoljnim cijenama! Uzoru cjenovne pristupačnosti ovaj raspaljivač bez srama slijedio je i posve nezahtjevnim ukusom za odijevanje. Obučen kao Franz Beckenbauer u razdoblju kad je legenda nogometne lopte vlasništvo nad kosom još ponosno prihvaćala kao obvezan element izbrušenog imidža pravog muškarca, ne štedi se u opipavanju najplemenitijih dijelova tijela, čime je sigurno oduševio gotovo isključivo mušku publiku, uz izuzetak Gurdrun i njezine vjerne Tigrice.
Paul Lamb and the King Snakes poslužuju crni blues ovjenčan svom otrovnom autentičnoću na posve jedinstven način, dakle kako se usude samo Britanci! Praktički sve čega su se jučer navečer u Bluesiani prihvatili, usprkos općoj ispjevanosti blues-rock postava, oduševljavalo je osvježavajućim efektom. U tom smo pogledu jučer navečer dobili (prijeko potrebnu) dozu tipične britanske škole bluesa, i to na krajnjem kraju Austrije, povrh svega još cijelih 40 godina nakon uskrsnuća Johna Mayalla. Paul Lamb and the King Snakes u večer su krenuli prilično oprezno, s lako probavljivim improviziranjem, koje je kao prvog od brojnih aduta postave istaknulo najmlađu od zmijica, Paulova sina Ryana. Ryan se proslavio kao izvrstan gitarist, s iznimno kontroliranim dodirom i prepoznatljivim tonom koji bez upotrebe efekta po uzoru na Freedieja Kinga oštro zareže u uho. U kategoriju iskustava posebne vrste zasigurno je spadao i susret s izvanrednim vokalom ritam gitarista Chada Strentza. Sve to bilo je samo zagrijavanje, simpatično, ali prilično nesavršeno razgibavanje prije oluje emocija koja je uslijedila! Na pozornicu je naime ubrzo stupio Paul. Postariji čovječuljak opasan ručnikom i bez ijednog trzaja na licu odmah je zgrabio svoju “gospođicu” i nakon kraćeg reprezentativnog obraćanja uslijedio je, s odlučnošću krda pohotnih antilopa, spust kroz seriju snažno distorziranih puhaških manevara.
Prva polovica večeri odvijala se odavde nadalje jedva shvatljivom brzinom, kao nekakav hiperaktivni blues medley, uz koji je temperatura večeri čvrsto koračala prema vrelištu. I to u prostoru “nabijenom” sa svega 20 ljudi. Baby Please Don’t Go uslijedila je kao potvrda gore napisanog, ovaj put sa spektakularnim Paulom u punom naletu! Besmrtna klasika Big Joea Williamsa, koja je doživjela nebrojene interpretacije, odavno nije odisala tako svježim aromama kao upravo na jučerašnjoj briljantnoj izvedbi Paula Lamba. Gospodinu se 30 i više godina potucanja po koncertnim pozornicama poznaje u neobičnoj sočnosti interpretacije, koja se nudi kao simbioza ostavštine velikana usne harmonike i Paulova neprocjenjivog talenta, građena na najintimnijoj razini. Srčanost izvedbe ovdje naravno nije izuzeta. Kao značajno posvećenje potonjoj odmah je uslijedila Adopted Child, dinamički izbrušena do detalja, s izuzetno lijepo suzdržanim vokalom Chada Strentza, ukratko sa svim potrebnim atributima za ulogu glavnog favorita večeri.
Uzbudljivih trenutaka ovdje naravno još nije bilo kraj. Paul je za daljnju masažu ukočenih austrijskih udova pripremio zabavan vijenac motiva, nabranih iz različitih stvaralačkih razdoblja, od poskočnih boogie ritmova Sweet Sweet Woman, kojom je na trenutak dao priliku posljednjem albumu, do adrenalinskog spusta kroz Come To The Conclusion, koja je već opasno koketirala s ZZ Top rifovima. Pritom se polako počelo nametati pitanje kojeg žanrovskog zahvata Paul Lamb ne zna pretopiti u poligon za harmonikaško iživljavanje. U inače prilično razvučenom, recimo radije opuštenom bisu, gospodin si je dopustio čak i zagristi u blues klasike najvećeg kalibra, koje s usnom harmonikom u osnovi nemaju baš nikakve veze. Jedna od njih bila je Key To The Highway, čija je intenzivna izvedba, puna oštrih dijaloga gitare i harmonike, posve zasjenila puhaškim zaljubljenicima mnogo domaću I Got My Mojo Workin’ besmrtnog Muddyja Watersa!
Paul Lamb and the King Snakes zasigurno su predstavili jedan od najuvjerljivijih nastupa koje smo im dosad u Bluesiani svjedočili. Njihova je poruka posve jednostavna, začinjena još dobrom mjerom sarkazma, koji ipak za sebe bira publiku posebnog karaktera. Paul je do kraja izlučio bit bluesa i sada sa sastavom izvan serijskih glazbenika postavlja nove međaše suvremenog bluesa, što ga stavlja uz bok najatraktivnijim blues-rock kolektivima, ako ne i korak ispred konkurencije. Posve prazna Bluesiana nije mu oduzela hrabrost, upravo suprotno, čovjek u srcu njeguje toliko ljubavi prema glazbi da mu za prepuštanje njezinim čarima publika čak ni ne treba. Sve čega se Paul Lamb late napravljeno je iz srca! Legendarni glazbenik bio je nakon koncerta naravno na raspolaganju za stisak ruke, kojem je obvezno uslijedila još riječ-dvije. Nema što, Paul Lamb je uz izvanrednog glazbenika, autora i izvođača i širokogrudan čovjek, koji uzima vrijeme za svaku naizgled još tako nevažnu sitnicu, što je naposljetku najvidljivije upravo u njegovu odnosu prema glazbi. Anomalija modernog glazbenog cirkusa, pravi dragulj u davno opustjelom i od poplave instant sadržaja neizlječivo bolesnom suvremenom glazbenom mehanizmu.
Tekst: Daniel Pavlica
Fotografije: Mojca Perdih
Setlista
1.Blues In C
2.She’s Crazy
3.Money World
4.Baby Please Don’t Go
5.Adopted Child
6.Hey Now
7.Blues Had a Baby
8.More Than Alright
9.Come To The Conclusion
10.Black Jack
11.Ya Ya
12.Ain’t It a Pity
13.Things I Used To Do
14.Boogie
15.Sweet Sweet Woman
16.I Got My Mojo Workin’
17.Key To The Highway
Galerija slika
