Mjesto: Cirkus Krone / München / Njemačka
Datum koncerta: 11.10.2008
Broj posjetitelja: 3500
Cijena karte: 30.00€ (sjedala), 47.00€ (stajanje)
Napokon smo nakon 10 godina dočekali novi studijski album Uriah Heep. Zove se “Wake The Sleeper” (2008) – RockLine recenzija OVDJE. I napokon su Uriah Heep opet krenuli na turneju u prilog nekom studijskom albumu. Gdje je tek 2000. i 2001., kad su zadnji put predstavljali Sonic Origami (1998)? Naravno, groznica u srcu pravog Heep fana rasla je i rasla. Unatoč praktičnijoj lokaciji što se samog posjeta Uriah Heep na ovoj turneji tiče, koja se zove Beč i “zabukirana” je za 06.11.2008., njemački dio turneje kad su u pitanju Uriah Heep ipak je uvijek poglavlje za sebe. Uriah Heep su za ovaj dio turneje pozvali kao predgrupu posebne goste. Thin Lizzy. Njih je RockLine ekipa pogledala četiri dana prije u Beču (RockLine reportaža OVDJE) odakle se vratila kući uvelike poparena i sa slijeganjem ramenima.
Cirkus Krone je jedinstven ambijent. U njemu se naravno odvijaju cirkuske predstave, no pritom je riječ o pravoj zgradi, a ne o nikakvom šatoru, koja se povrh toga može pohvaliti odličnom akustikom. Nakon adrenalinske utrke s vremenom i ozbiljnog gubljenja po bavarskoj metropoli, stigao sam pred blagajnu nekoliko minuta nakon osam navečer. Nevjerojatno. Točno u tom trenutku čuju se dobro poznati topot i tutnjava koji ispunjavaju unutrašnjost dvorane.
THIN LIZZY: 20.15-21.06
Jailbreak. Thin Lizzy već sviraju. Karata za stajanje nije bilo, ali sjedala su još bila na raspolaganju. I to za više od 15,00€ jeftinije. Zaštitar me ipak nije pustio u parter, ali dobro. Udobno sam se zavalio u stolac na tribinama, pomiješao s njemačkim narodom i prepustio rock spektaklu. Udaljen kojih 35 metara od pozornice, premišljao sam hoće li Thin Lizzy u Njemačkoj ovaj put izvesti predstavu na višoj razini s obzirom na bečko iskustvo od prije četiri dana. Sve je bilo spremno. Za klasu bolja scenska rasvjeta, kao i dvorana, veća pozornica i naravno veći broj prisutnih koji su dočekali bend ispod pozornice. Osjećalo se da je četvorac Sykes, Gorham, Aldridge i DeCosmo djelovao zainteresiranije. Svi nabrojeni faktori išli su im jako na ruku, a ipak je iznenađujuća činjenica da momci očito više ne posvećuju mnogo pažnje ugađanju instrumentarija. Očito su vrlo površni na tonskim probama, ako ih uopće obavljaju prije koncerata. Zvuk je bio potpuno očajan. Kao u Beču. Sykes slabo čujan, Aldridge je opet prebučno lupao. Uz to su gitare bile odlučno preglasne. Tercne harmonije zvučale su oštro, kreštavo i nerazgovjetno, bez potrebne mekoće koju “na vrhovima” glavnih motiva zahtijeva čeznutljivo melankolični melos kojim su gradili ime. Slično je vrijedilo za solaže obojice gitarista. Već sama neuvjerljivost ugođenosti Sykesova vokala smanjila je zanimljivost nastupa, a nejasne terce zabile su dodatni čavao u lijes. Nijemci su doduše pristojno pljeskali, bučno nagradili (inače posve nepotrebnu) Aldridgeovu solažu, bili jako glasni na Sykesovu zapovijed tijekom Boys Are Back In Town, no općeg osjećaja da Thin Lizzy na pozornici uživo “nešto nedostaje” nikako se nisam mogao riješiti. Najbolje je ispala Dancing In The Moonlight, jednostavno zbog zvuka, a ne izvedbe. Naime, zahtijeva manje gitarskog sijekanja, što je s obzirom na snažno navijen zvuk obiju gitara u ovoj skladbi bilo više nego dobrodošlo.
Koncert benda potvrdio je pretpostavku, nakon koncertnog iskustva u Beču, da se Thin Lizzy ne isplati gledati drukčije nego iz moralnog zadovoljstva što na pozornici vidiš Scotta Gorhama i Johna Sykesa, dakle legende. Možda bi stvar bila posve drukčija da su se Thin Lizzy nakon Lynottove smrti razvijali dalje i snimali albume. Ovako pak danas djeluju zakržljalo i jadno. Čak bliže “tribute to Thin Lizzy” bendu nego stvarnom Thin Lizzy bendu.
URIAH HEEP: 21.30-23.15
Uriah Heep se previše dobro zavjedaju koliko im je njemačka publika dragocjena, jer pitanje je bi li Uriah Heep ikad doživjeli polja slave i uspjeha u karijeri da ih početkom sedamdesetih nisu otkrili upravo Nijemci. Uriah Heep s punim poštovanjem pristupaju stvari kad se late koncerata u Njemačkoj. To je poznata činjenica i zato je koncert Uriah Heep u Njemačkoj događaj koji se zaista isplati doživjeti barem jednom u životu.
Pozornicu je krasila gromadna “Wake The Sleeper” zavjesa i u znaku nove ploče odvijao se i koncert benda. Tijekom prve tri skladbe imali su nekih problema s ozvučenjem. Prije svega, Trevor Bolder na bas gitari bio je nečujan, Mickov wah-wah doslovno je pregazio sve aktere na pozornici, a posebno je skladba Wake The Sleeper patila od blage nepovezanosti vokalnih harmonija, inače jednog od najznačajnijih zaštitnih znakova kojim Uriah Heep grade svoju scensku magiju.
Kao da su uslišili moje gunđanje. S prvom klasikom večeri, Stealin’, stvari su se u trenu postavile na pravo mjesto. Melodija je narasla za stepenicu više, Bolderov bas oživio je, vokalne harmonije uhvatile su pravi ritam. U toj je točki cijeli koncert dobio na atmosferi, jer je Stealin’ potaknuo ljude u dvorani. Na kraju Stealin’ novi bubnjar benda Russell Gillbrook izborio je manevarski prostor i solo umetkom zaključio klasik. To je nešto novo u repertoaru Uriah Heep. Slijedi nepobjedivi i uvijek veličanstveni pozdrav suncu. Sunrise. Bend je zadržao izgrađenu magiju, gdje su opet blistale višedijelne vokalne harmonije. Na ovom mjestu klavijaturist Phil Lanzon izborio je još vidljiviju ulogu u bendu. Unatoč tome što su Uriah Heep odlaskom Leea Kerslakea ostali bez važnog pratećeg vokala, koji je bio gradivni element te magije, u zvuku ga je na čudo bilo nikakvo pogrešati. Hoće li nastaviti u tom obliku i sad kad se u nastavku laćaju trojca Heaven’s Rain, Book Of Lies i Light Of A Thousand Stars? Da. Novi materijal je naučen. Blage je probleme imao samo Bernie s vokalom u završnim dijelovima Light Of A Thousand Stars, zapravo u zadnjem refrenu. Zato mu je tim više godila kraća stanka kad su njegovi kompanjoni upali u Gypsy. Ona je od klasika opet odsvirana vrhunski i u repertoaru je među svim materijalom predstavljala svojevrsni vrhunac koncerta, unatoč žestokoj konkurenciji materijala s albuma “Wake The Sleeper”. Nismo se još ni dobro odahnuli, a već je slijedio novi klasik. Look At Yourself, koji nije izbjegao razvučeni “jam”, gdje su pozornost privlačili osobito Mick Box i Phil Lanzon dok je Bernie iza pozornice hladio svoje glasnice.
Drugi vrhunac uslijedio je uz izvedbu jedne od najljepših skladbi s nove ploče “Wake The Sleeper”. Bernie ju je najavio kao pjesmu o egzodusu i genocidu nad indijanskim narodom te dodao da inspiracija potječe iz bitke kod Wounded Kneea, gdje su američki vojnici krajem prosinca 1890. izvršili pokolj nad plemenom Oglala Siouxa. Skladba ima dva dijela, jasne atmosferske granice. U prvom dijelu možemo uživati u pletenju drame, gdje su u protuteži postavljena dva glavna nosioca, Bernieov vokal s jedne strane i Bolderov bas s druge. U drugom dijelu skladba se kroz rockerski intenzitet prelama u atmosferu koja podsjeća na pravi plač, vrisku, agoniju nemoćnih, kakvu dočarava Mick Box na svom karakteristično cvileći wah-wah gitarskom cviljenju. Koncert s tako odabranim repertoarom opet je vratio Hammond orguljama vidljiviju ulogu, što zadržava ili čak nadograđuje težak, bučan zvuk benda na novoj turneji. Orgulje su na “Wake The Sleeper” jedan od glavnih nosilaca zvuka, a u izlaznom dijelu koncertne izvedbe What Kind Of A God posebno su savršeno ležale u korelaciji s Boxovim wah-wahanjem.
U nastavku se osjetilo da je masa ipak došla na koncert slušati klasike Uriah Heep i općenito, kad je Bernie s entuzijazmom najavio da je bend odlučio odsvirati cijeli novi album, jer smo svi morali čekati 10 godina na njega pa se dolikuje da ga se konkretno obradi na koncertu, mnogi su s tribina pograbili odjeću, smuknuli sa stolca i očito pobjegli s prostora. Obamrlost publike u život je vratio neosporni klasik July Morning, u kojem su Uriah Heep opet potvrdili svu grandioznost, a Bernie se za nekoliko spoticanja pri izvedbi novih pjesama potpuno iskupio izvanrednim melodičnim “screamovima” u završetku te, jednog od najljepših Uriah Heep klasika. Završetak je bio očekivan i logičan. Easy Livin’!
Slijedi povratak na pozornicu s obraćanjem Micka Boxa njemačkoj publici, kojoj se zahvalio što su početkom sedamdesetih otkrili Uriah Heep i tako presudno utjecali na tokove koji su Uriah Heep ponijeli među elitu najvećih rock bendova svih vremena. “Ova skladba ne pripada ništa manje vama nego što pripada i nama. Na koncertima je sviramo neprestano od 1971.”, zaključio je Box, a onda se prihvatio brenkanja po akustičnoj gitari. I gluh i slijep bi pogodio. Lady In Black. Uz zajedničku suradnju publike i benda.
Uriah Heep se u Njemačkoj osjećaju kao kod kuće. Koncert je još jednom dočarao izuzetan karizmu, samopouzdanje i rockersku nepopustljivost. A uskoro će se navršiti 40 godina od početka. Uriah Heep iznenadili su izvedbom cijelog albuma “Wake The Sleeper” i time potvrdili koliko snažno vjeruju njemačkoj publici, kao i sebi. Inače starija, uglađena gospoda koja su pratila nastup zajedno su disala s bendom i tako pokazala nevjerojatnu vjernost sastavu. Osim početnih problema, zvuk je bio odličan, Uriah Heep potvrdili su da novi album uživo odlično funkcionira i da su još uvijek u fenomenalnoj koncertnoj formi. Osjeća se veliki entuzijazam oko novog albuma te vrlo dobra spremnost na njegovu promociju. Štand sa suvenirima naime je bio vrlo bogato opskrbljen zanimljivom robom, a najbolji potez, ne samo u prilog promociji novog albuma, već i vlastitoj, nezvjezdanoj dostupnosti, bend je napravio kad je nakon koncerta najavio potpisivanje. Tako je masa nakon koncerta nahrupila na štand sa službenim suvenirima i posebno se bacila na knjižicu sa “službenim programom Wake The Sleeper” turneje, koja je bila kao stvorena za skupljanje dragocjenih autograma sastava. Uskoro je u hodniku narasao pravi red čekača na potpise. Nakon desetak minuta Box, Bolder, Shaw, Lanzon i Gillbrook posjeli su za stolić i dali se na posao. Pritom fanove nisu rutinski preskakali, nego su si uzeli poneku minutu za razgovor s njima. Kao i uvijek, i nakon trećeg doživljaja Uriah Heep koncerta u Njemačkoj mogu zaključiti da su ovdje Uriah Heep uvijek najjači. Vjerojatno se s ovim nastupima benda mogu mjeriti samo još nastupi u Velikoj Britaniji.
Uriah Heep ostaju i uz gotovo ispunjeno četvrto desetljeće na pozornici još uvijek svježi i energični, a takvo prozračivanje definitivno ne bi doživjeli bez izdavanja odličnog novog albuma. Magija ostaje i dalje neokaljana!
Setlista
THIN LIZZY:
1. Jailbreak
2. Waiting For An Alibi
3. Are You Ready
4. Dancing In The Moonlight
5. Still In Love With You
6. Sha-La-La
7. Drum Solo
8. Emerald
9. Cowboy Song
10. Boys Are Back In Town
—dodatak—
11. Cold Sweat
12. Black Rose
URIAH HEEP:
1. Intro
2. Wake the Sleeper
3. Overload
4. Tears of the World
5. Stealin’
6. Sunrise
7. Heavens Rain
8. Book of Lies
9. Light of a Thousand Stars
10. Gypsy
11. Look at Yourself
12. What Kind of God
13. Ghost of the Ocean
14. War Child
15. Shadow
16. Angels Walk With You
17. July Morning
18. Easy Livin’
—dodatak—
19. Lady in Black
Galerija slika
