Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pink Floyd
Izdavač: EMI Records
Izlazak: 1973
Ocjena: 5/5
Što bi se uopće moglo napisati novo o “tamnoj strani mjeseca”, tom izvanrednom albumu koji i više od tri desetljeća nakon izlaska još uvijek vrijedi kao svojevrstan svjetski glazbeni fenomen, koji je revolucionarno utjecao na razvoj popularne kao i eksperimentalne glazbe i koji je postigao basnoslovnu prodanu nakladu od više od 40 milijuna primjeraka? S “Dark Side Of The Moon”, vječnozelenom konceptualnom eksplozijom kompozicijskog perfekcionizma, legendarni progresivni rockeri Pink Floyd odjednom su se iz kultne, ali opskurne psihodelične atrakcije preobrazili u glazbene zvijezde svjetskog formata s jasnim glazbenim usmjerenjem, kojima je postao pretijesan svaki stadion. O tome da su od tog albuma nadalje postali i tržišno najuspješniji sastav u povijesti progresivnog rocka uopće ne treba raspravljati. Puno je važnije to što su s “Dark Side Of The Moon” napokon sazreli i kao izvrsni skladatelji zaokruženih djela s glavom i repom, tako da je svijet napokon bio spreman raširenih ruku prihvatiti nekadašnje majstore psihodelično-avangardnih eksperimentalnih čudaštava, koji se nikako nisu mogli riješiti duge sjene svog tragičnog osnivača Syda Barretta.
Odgovora na pitanje gdje se krije glavni izvor nevjerojatnog uspjeha “Dark Side Of The Moon”, nedvojbeno jednog od najboljih i najutjecajnijih albuma u povijesti rock glazbe, ima više. Na prvom mjestu je zasigurno nevjerojatna harmonija između pojedinih zvučnih tema, veličanstvenih atmosfera i izuzetno inteligentnog koncepta, koji sadrži brojne životne poruke i tako se lako dotiče najdubljih strana ljudske duše. Temelji za “Dark Side Of The Moon” bili su doduše postavljeni već na nekim zvučnim temama s prethodnog albuma “Meddle” (1971), koji je barem djelomično ponudio odgovor kamo će ih odvesti daljnja evolucija njihova zvuka. Taj zaokret prema većoj dostupnosti ovdje je konačno doživio svoj procvat u brojnim kompozicijskim vrhuncima njihove karijere kao što su nezaboravni majstorski komadi “Breathe”, “Time”, “The Great Gig In The Sky”, “Money” te “Us And Them”, sve redom skladbe dalekosežnog utjecaja na čitave generacije budućih glazbenih izvođača.
Prijašnji psihodelično-improvizacijski eksperimenti, koji su često bili neprobavljivi za širi krug glazbene publike, ustupili su mjesto pažljivo građenim kompozicijama s glavom i repom, puno punijem i suptilnijem zvuku te znatno melodičnijim aranžmanima. Unos saksofona vanjskog suradnika Dicka Parryja na “Money” i “Us And Them” odnio je njihov zvuk osjetno prema jazzovskim vodama, dok gostujući ženski vokal Clare Torry na “The Great Gig In The Sky” u sanjivu atmosferu tog remek-djela unosi očaravajuću dozu iskonskog soula i pobrine se za jedan od najveličanstvenijih trenutaka u povijesti sastava. Velike zasluge za uspjeh albuma ima i tada još mladi zvučni inženjer Alan Parsons (kasnije je postao šef vlastitog, izuzetno uspješnog sastava The Alan Parsons Project), koji je upotrebom nekih za ono vrijeme revolucionarnih snimateljskih tehnika osigurao izuzetno tečan zvuk albuma, iako su članovi sastava kroz godine željeli po svaku cijenu umanjiti njegovu važnost.
Roger Waters, basist/pjevač, lirski genij i glavni tvorac njihovih društveno značajnih, filozofskih koncepata, koji svojom naprednošću još i danas bude duhove, pogodio je u sridu s odličnim konceptom koji odražava sve ljepote i tegobe prosječnog ljudskog svakodnevlja. Središnje teme albuma su pohlepa, međusobni sukobi, starenje i ludilo (potonje je nedvojbeno bilo nadahnuto iskustvom s razorenim mentalnim stanjem nekadašnjeg druga Syda Barretta i ostala je tema kojoj su se Pink Floyd na svojim sljedećim albumima uvijek iznova vraćali). Pritom je Waters upotrijebio zavidnu mjeru empatije prema određenim društvenim pojavama i emocionalnim stanjima, što ovaj album sa svojim porukama čini aktualnim za sva vremena. Uz Watersa, koji se tada već afirmirao kao autor svih njihovih tekstova, ravnopravnu su riječ pri pisanju glazbe tada (još uvijek) imali i ostali članovi sastava. Ponajprije gitarist i pjevač David Gilmour, manekenski miljenik publike, koji je svojim gitarskim umijećem i baršunastim glasom dotaknuo najsuptilnije sfere njihove glazbe, na ovom je albumu i kompozicijski prvi put doista posegnuo za zvijezdama te je svojim doprinosom odigrao lavovski dio kad je riječ o emocionalnoj besmrtnosti pojedinih skladbi, što bi vječnom cinikuj poput samog Watersa vrlo teško uspjelo. U međuvremenu je klavijaturist Rick Wright odigrao ključnu ulogu u dvjema od triju najboljih kompozicija na albumu (“The Great Gig In The Sky” te “Us And Them”) i oduševio višeslojnom upotrebom nekih za ono vrijeme revolucionarnih sintesajzera. Čak je i bubnjar Nick Mason na početku albuma pridonio svoj sitan, ali važan kompozicijski udio.
Nezaboravnu pustolovinu kroz različita emocionalna stanja ljudskog društva otvara kratki uvod “Speak To Me”, koji predstavlja jedan od krajnje rijetkih solističkih kompozicijskih doprinosa bubnjarskog dobričine Masona (Waters je jednom u svom tipičnom stilu izjavio da je to bio njegov dar ništa ne slutećem bubnjaru, što je kasnije, nakon svog odlaska, sve više požalio). Riječ je o kolažu različitih, međusobno povezanih, kratkih govorenih uzoraka i zvučnih efekata. Svaki od njih predstavlja po jedan od ključnih motiva s albuma i tako naznačuje što slušatelja čeka u nastavku albuma.
“Speak To Me” se potom neposredno preljeva u melankoličnu klasiku “Breathe” (puni naslov skladbe zapravo je “Breathe In The Air”), gdje svojim toplim, baršunastim glasom i izuzetnom profinjenošću na slide gitari zablista ljepotan Dave. Smiren tempo diktira i bogata paleta Wrightovih tekstura. Watersov tekst, koji Gilmour prenosi s neobičnom srčanošću, dirljiva je poruka svima onima koji svaki dan marljivo obavljaju svoje dužnosti prema našem društvenom sustavu da barem na trenutak predahnu, duboko udahnu, uspore tempo, stalnu jurnjavu za većom zaradom te pokušaju pronaći smisao svog postojanja u važnijim stvarima.
Slijedi eksperimentalni “On The Run”, koji je rijedak primjerak njihove psihodelično-avangardne prošlosti na ovom albumu i odličan kontrast u odnosu na inače melankoličnu ljepotu i dirljivost većine skladbi na albumu. Wright, Gilmour i Waters ovdje do vrhunca stupnjuju svojevrstan elektronički minimalizam upotrebom različitih psihodeličnih efekata na VCS3 sintesajzerima i eksperimentiranjem s multidimenzionalnim analognim sekvencerima. Ti su elektronički efekti nedvojbeno bili ispred svog vremena. Središnja tema skladbe govori o pritiscima i stresovima koje uzrokuju duga putovanja, što odlično dočaravaju različiti efekti razgovora, trčanje po hodniku, manični glasovi i završna eksplozija koja dočarava zrakoplovnu nesreću. Skladba je uzduž i poprijeko prožeta svojevrsnom klaustrofobičnom, gotovo zlokobnom atmosferom.
Slijedi vječnozelena klasika “Time”, jedna od najveličanstvenijih, ali i najpotresnijih tvorevina u povijesti sastava te jedina tvorevina na albumu u čijem su stvaranju sudjelovali baš svi članovi. Njezina središnja ljepota i potresnost kriju se kako u njezinoj nevjerojatnoj eteričnoj glazbenoj podobi, koja slušatelja kroz magičnu ljepotu brojnih ambijentalnih valovanja s lakoćom odnese u dubine njegovih najdubljih emocija i prisili ga da zagleda sam u sebe, tako i u njezinoj središnjoj poruci, koja se vrti oko nemilosrdnosti koju uzrokuje prolaženje vremena. Što smo stariji, to nam vrijeme brže bježi i sve se više potapamo u beznađe kad se prisjećamo mladih godina, sretnih vremena i svih izgubljenih prilika koje su nam sklizile kroz prste (još jedna vrlo životna tematika kojoj će se vraćati i na svojim sljedećim tvorevinama).
Nakon burnog, gotovo provokativnog uvoda s bučnim zvonjenjem budilica i alarma (probajte nekad ujutro napraviti šalu nekome od svojih najbližih, najbolje onome tko ne poznaje skladbu, pustite mu taj uvod i promatrajte njegovu reakciju na nenadanu jutarnju budnicu) slijedi postupno rastući nalet atmosfere kroz upotrebu različitih efekata na basu i udaraljkama. Iznenada kroz odlučan prijelaz upada Gilmourov vokal, koji nakon početnog, manično zanesenog nastupa u refrenima prelazi u zaštitničke baršunaste glasovne vode, koje svojom toplinom slušatelja zagrle uzduž i poprijeko, osobito kad se uključi i pratnja veličanstvenih ženskih vokala. Wright u međuvremenu na izvrstan način obavlja vokalne zadatke između pojedinih prijelaza i brine za još veću kontrastnost pojedinih motiva. Središnji motivi te legendarne kompozicije građeni su ponajprije na melankoličnim pasažama Daveove slide gitare i Rickovih klavijatura. Vrhunac nastupa nakon drugog refrena, kad upada još i danas dah oduzimajuća, sanjivo-snena gitarska solaža, koja zasigurno spada među najbolje u povijesti gitarskog manekena. U završnici se još jednom ponavlja središnji motiv iz “Breathe”.
Nakon toga skladba se prevali u fantastični “The Great Gig In The Sky”, još jedno ezoterično remek-djelo, koje svojom čarolijom u tren oka hipnotizira i najkamenijeg i čvrsto na zemlji stojećeg pojedinca. Za one koji znaju da se njezina poruka vrti oko smrti i nagađanja u stilu “što se dogodi poslije”, predstavlja to još potresnije slušateljsko iskustvo. Središnja zvijezda te besmrtne tvorevine nedvojbeno je izvanredna Clare Torry, koja svojim strastvenim vokalnim improvizacijama osigurava nevjerojatnu čarobnu atmosferu. Sa svojim melankoličnim pasažama na klaviru i hammond orguljama za odličnu pratnju brine ponajprije Wright, dok se Gilmour i Waters sa svojim gitarskim linijama ovaj put drže više u pozadini, ali su jednako vrlo učinkoviti u stvaranju izuzetne atmosfere.
Waters svoj središnji kompozicijski vrhunac na albumu doživljava s cinično-majstorskom skladbom “Money”, koju otvaraju efekti otvaranja bankovnih blagajni i zveckanja kovanica. Roger je ovdje sebi dao poštenu oduška društveno kritičkim tekstom o glavnoj boljki našeg kapitalističkog sustava i neprestanoj bezglavoj jurnjavi za zaradom (socijalna tematika društvenog raslojavanja, koju će s užitkom upotrebljavati i na nekim budućim izdanjima). Kompozicijski gledano riječ je o jednoj od najzanimljivijih tvorevina u povijesti sastava, koju obilježavaju neuobičajeni, dramatični vremenski prijelazi i iznenadno obnavljanje pojedinih motiva. Središnji, funkovski usmjereni gitarski rif, koji se uz pratnju režećih basovskih linija višekratno ponavlja, zvuči nadasve duhovito. Između svega toga povezuje uvijek izuzetno ekspresivni Gilmourov vokal, koji izražava neskriveni cinizam prema neizlječivom materijalizmu zapadne civilizacije. S vremenom se unutra uključuje i saksofon Dicka Parryja, koji dodaje nešto vrlo dobrodošlog jazzovskog patosa i istodobno najavljuje energičnu instrumentalnu dionicu. Naravno, ne ide bez spomena još jedne monumentalne Daveove gitarske solaže, koja i danas nadahnjuje brojne gitarske nadobudnike diljem svijeta.
Nakon obračuna s kapitalističkom zaleđem na redu je još obračun sa svim militarističnim šapama koje ne žele prestati zveckati oružjem i kojima Waters nije ni načas dao disati. To znači da nastupa nevjerojatno ezoterično remek-djelo “Us And Them”, koje je po mom izboru ne samo vrhunac albuma, nego jedna od najboljih tvorevina u povijesti rock glazbe. Ono u svoj svojoj melankoličnoj ljepoti odražava potpunu besmislenost svih prošlih i aktualnih ratova. Njegova smirena, jazzovskim ukrasima ozaljšana narav još pojačava učinak potpune nemoći pojedinca pred smrtonosnim kotačima ratne industrije. Dok Wright stvara izuzetne ambijentalne atmosfere kroz višedijelne harmonije na klavijaturama, ponajprije hammond orguljama, Gilmourov je vokal središnji nositelj cijele kompozicije. Potonji u veličanstvenim refrenima postiže usmjerenost dramatične razmjere i stvara izuzetan kontrast prijelazom od topline do gnjeva. Tu je i odlični Dick Parry s jazzovskim pasažama i solažama na saksofonu, kojeg pak u nastavku svojim umjetninama ostavljaju u pozadini i Gilmour i Wright. “Us And Them” jedna je od onih rijetkih rock klasika koje se jednostavno ne može dovoljno pohvaliti.
Zatim nastupa još jedno vrhunsko emocionalno doživljaj u liku izvrsnog instrumentala “Any Colour You Like”, koji izražava naše strahove pred važnim životnim odlukama. Nakon zabavnih sintesajzerskih umetaka upada nadasve duhovita gitarska solaža, koja u nastavku uspješno pliva među brojnim efektima, zvukovima hammond orgulja i funkovskim basovskim linijama. Slijedi iznenadni prijelaz u izvanredni “Brain Damage”, koji predstavlja jedini trenutak na albumu u kojem Waters stupa u ulogu glavnog pjevača i to obavlja s odlikom. Ta uloga, u kojoj mora glumiti osobu čije se mentalno stanje sve više pogoršava, odlično mu pristaje, jer je fenomen ljudskog ludila još od Sydova glasa nadalje uvijek bio jedna od njegovih omiljenih lirskih tematika. Središnja, jednostavna i pastoralno usmjerena akustična melodija na gitari gotovo je karakteristična za Watersove tvorevine (u stilu “If”). Najveće bogatstvo “oštećenja mozga” krije se u izvanrednom, čarobnom refrenu, gdje upadaju dramatični prateći ženski vokali i prenose središnju poruku cijelog albuma “da ćemo se vidjeti na tamnoj strani mjeseca”. Atmosferu nekoga koga polagano napušta razum, koga hvata neuroza i koji čuje čudne zvukove u svojoj glavi, još pojačavaju snimljeni efekti Watersova manična smijeha.
Zbog njezina središnjeg stiha i činjenice da je nastala prije svojih “braće” i “sestara” mnogi je zovu kar “Dark Side Of The Moon” odnosno doživljavaju je kao središnju tvorevinu ovog albuma. Zanimljivo je da je Waters u razdoblju nastajanja ovog albuma navodno bio prilično nesiguran u svoje pjevačke sposobnosti i da ga je Gilmour morao čak poticati na to, osobito ako znamo da je na kasnijim izdanjima postao gotovo potpuni vokalni diktator. Ta je skladba značila i prvi veći spor između Watersa i Wrighta. Potonjem to djelo zbog svoje jednostavnosti nikad nije bilo previše po volji. Taj njegov odbojan odnos prema Watersovim kompozicijama s godinama se samo još povećavao i posredno doveo do njegova odlaska iz sastava krajem 70-ih. Naposljetku s neposrednim prijelazom nastupa završni klimaks albuma, “Eclipse”. Taj s veličanstvenim skupnim vokalnim aranžmanima i repetitivnim melodijama u završnom stihu osigurava konačno otkrovenje koje izražava ljudsku čežnju za potpunom slobodom. Sve se završava otkucajima srca kojima je započeo već početak albuma, “Speak To Me”, i tako predstavlja zaokruženi završetak ovog veličanstvenog konceptualnog epa.
“Dark Side Of The Moon”, za mnoge najsjajniji dragulj među svim Pink Floyd remek-djelima, zauvijek ostaje jedno od najvećih dostignuća u povijesti rock glazbe, koje svojim glazbenim temama i porukama slušatelja uvijek iznova potrese od glave do pete i u njemu pokrene razmišljanja o nekim ključnim simbolima ljudske egzistencije. O jednom od najboljih i najutjecajnijih albuma svih vremena napisani su i bit će napisani milijuni ovakvih i onakvih recenzija, članaka, diplomskih radova, romana, doktorskih disertacija itd., tako da bi doista bilo besmisleno naveliko filozofirati o tome što propuštaju oni koji album slučajno (još) nemaju u svom kućanstvu ili su slučajno ostali dulje vrijeme pod ledom i promašili vijest o njegovu postojanju. Pink Floyd, novopečene rock zvijezde, nastavili su titanski uspjeh “Dark Side Of The Moon” i na sljedećim remek-djelima kao što su “Wish You Were Here” (1975), “Animals” (1977) te “The Wall” (1979), iako je Waters s vremenom počeo sve više provoditi svoju diktatorsku politiku prema ostalim članovima, što je kasnije dovelo do dramatičnih posljedica. Neka se recenzija zaključi riječima da svaka nova generacija uvijek iznova i na svoj način otkriva ovaj čudesni album te unutar njega uvijek otkrije nešto novo, što je vjerojatno i njegova glavna odlika. Ulaznice za nezaboravnim doživljajima ispunjeno glazbeno putovanje na tamnu stranu mjeseca stoga nikada neće pošteđe.
Postava
David Gilmour – vokal, gitara, VCS3 sintesajzer
Roger Waters – bas gitara, vokal (9), prateći vokal, posebni efekti
Richard Wright – klavijature, prateći vokal, VCS3 sintesajzer
Nick Mason – bubnjevi, udaraljke, posebni efekti
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Dick Parry – saksofon (6-7)
Clare Torry – vokal (5)
Leslie Duncan – prateći vokal
Lisa Strike – prateći vokal
Barry St. John – prateći vokal
Doris Troy – prateći vokal
Produkcija
Pink Floyd
Popis skladbi
1. Speak To Me (1:16)
2. Breathe (2:44)
3. On The Run (3:32)
4. Time (7:06)
5. The Great Gig In The Sky (4:44)
6. Money (6:32)
7. Us And Them (7:40)
8. Any Colour You Like (3:25)
9. Brain Damage (3:50)
10. Eclipse (2:04)
Trajanje albuma: 42:53
