Autor: Peter Podbrežnik
Mjesto: Thunder Road / Codevilla (Pavia) / Italija
Datum koncerta: 15.10.2008
Broj posjetitelja: 200
Cijena karte: 20,00€
Nekad sam se često pitao zašto dugo etablirani i kultni progresivno rockerski sastavi poput Pendragona nikad ne dođu malo bliže našim krajevima (barem u blizinu naših granica), pa se umjesto toga mora voziti stotinama kilometara do udaljenih, obično teško dostupnih mjesta da bi se uhvatio jedan od njihovih rijetkih nastupa u “južnom” dijelu Europe. Uz nizak javni profil, koji je posljedica iznimno siromašne distribucije njihovih albuma i s tim povezanog izostanka bilo kakvog komercijalnog uspjeha, stvari brzo postanu jasne: zašto im se baš ne sviđaju mjesta gdje se uz kukurikanje pijetlova poslužuje nedjeljna goveđa juha i restani krumpir. Sve to ne bi bilo ništa strašno da se pohod na njihov nastup, koji se održavao u klubu Thunder Road (tamo smo posljednji put gledali njihove neo prog rockerske kolege Arena, u kojima svira i Pendragonov klavijaturist Clive Nolan), negdje na pola puta prema talijanskom selašcu Codevilla, nije pokazao pravom pustolovinom u svladavanju vještina prometne navigacije i preživljavanja na talijanskim cestama.
Unatoč već poštено načetim živcima od traženja mjesta zločina, večer je na kraju bila bogato nagrađena izvrsnim nastupom neuništivih veterana novog vala britanskog progresivnog rocka (uz Marillion, IQ i Pallas jedne od četiri najvažnije skupine tog pokreta, koji je krajem 80-ih uz pomoć medija postao novi podžanr progresivnog rocka). Pendragon su inače već izvrsnim novim albumom “Pure” dokazali da još nikako nisu za otpis te da, takoreći, doživljavaju novo proljeće. Pendragon pod vodstvom za dobru šalu uvijek raspoloženog gitarista i pjevača Nicka Barretta, koji je uz basista (i povremenog klavijaturista) Petera Geeja jedini originalni član četveročlane postave, ove godine slave trideset godina postojanja.
S tim u vezi opravdano se moglo očekivati raznovrsnu listu izvedbi iz svih njihovih razdoblja te više nego poželjnu zastupljenost ovogodišnjeg preslatkog iznenađenja “Pure”, koje je iznova obnovilo moje već poprilično načeto povjerenje u kreativno-imaginarne sposobnosti kultnog sastava nakon što je prethodno izdanje “Believe” (2005) bilo priličnim razočaranjem.
No, još prije nego što su Nick i ekipa umarširali na pozornicu, morali smo izdržati iznimno dosadan nastup lokalnih talijanskih simfonijsko-prog rockerskih revivalističkih nadobudnika po imenu Conqueror, koji će morati pojesti još puno palente prije nego što uspiju prerasti lokalne okvire. Iako nisu nikakvi zelenaši, jer iza sebe već imaju tri studijska albuma, pokazali su prilično sterilan i neuglađen scenski nastup. Unatoč tome što su dokazali da vladaju svojim instrumentima, osobito gitarist opsjednut Gilmourovskim slide pasažama i klavijaturistica, koja se među svojim klavijaturama mogla pohvaliti pravim pravcatim mini moogom, njihove kompozicije zvuče prilično sterilno i bez ikakve dubine. Golo tehničko-akademsko znanje nipošto ne dostaje za kvalitetan progresivni rock. Ako u sebi nemaš smisla za stvaranje kvalitetnih kompozicija, sve se lako može izroditi u suprotnost, regresiju i time nešto najdosadnije na svijetu.
Točno tako je zvučao nastup Conqueror, kod kojih nije bilo moguće primijetiti nikakve srodničke veze s talijanskom školom simfonijskog prog rocka, a kamoli onu karakterističnu mediteransku toplinu. Ubacivanje klavijaturističinog vokala među pojedine motive po mom je mišljenju apsolutno promašeno i njihov zvučni kolaž nabacanih, izrazno praznih motiva čini još neuglađenijim. Nekoliko dobrih riječi može se uputiti barem flautistici, koja je međutim u najboljem slučaju pridonijela tome da su povremeno ispali kao neka loša kopija Focusa. Interakcija između pozornice i publike također je cijelo vrijeme bila na prilično bijednoj razini, da ne govorim kako je kroz cijeli nastup smetalo previše neuglađeno ozvučenje, osobito kad je riječ o gitari. Zato ne čudi da smo jedva čekali da se oproste s pozornice.
Sličnih problema s ozvučenjem nije se trebalo bojati tijekom nastupa Pendragona, jer oni već dugo slove kao svojevrsni zvučni perfekcionisti. Ozvučenje su tijekom cijelog nastupa imali na fenomenalnoj razini, kakvu već dugo nisam čuo kod ijednog progresivno rockerskog sastava. Kao i njihova neo prog rockerska “braća” Arena i IQ, i oni nastavljaju staru dobru prog rockersku tradiciju zanimljivih scenskih projekcija, koje su se vrtjele između pojedinih izvedbi i simbolizirale njihovu lirsku poruku. Tako smo do njihovog dolaska na pozornicu mogli gledati razne snimke iz povijesti sastava: od formiranja krajem 70-ih, ranih studijskih početaka s prvijencem “The Jewel” (1985), kreativnog vrhunca “The Masquerade Overture” (1996) pa sve do danas. Svoj nastup otvorili su epskim simfonijsko-prog rockerskim predjelom “Walls Of Babylon”, izvorno s albuma “Window Of Life” (1993), koji nas je svojim suptilnim aranžmanima na slide gitari i bogatim orkestralnim ukrasima klavijatura u duhu ponio u ugodnu mističnu ekstazu, što se dogodilo još nekoliko puta usred te večeri.
Nick je dokazao da je rođeni scenski izvođač. Iako ne posjeduje teatralni karizmu pjevača tipa Fish (ex-Marillion) ili Peter Nichols (IQ), uspješno utjelovljuje ono što bi u sebi trebao imati svaki pristojan gitarist koji istodobno obavlja i pjevačke zadatke – prikriveni sluh za potrebe svoje publike. Svojim duhovitim dosjetkama i izražajnom gestikulacijom, osobito tijekom energičnijih dijelova skladbi, cijelo je vrijeme lijepo pazio da živahno raspoloženje između sastava i publike nikad ne splasne. Iako Nick nipošto nije tako dobar pjevač kao što je fenomenalan gitarist, svoje je pjevačke zadatke te večeri obavio posve pristojno, osobito kod izvedbi svih njihovih klasika predvođenih “Paintbox”. U poticanju publike uspješno mu je društvo pravio i naizgled cijelo vrijeme ozbiljni Clive Nolan, nedvojbeno jedan od najcjenjenijih klavijaturista u britanskom progresivnom rocku, koji uz uobičajene Wakemanovske tipkarske vještine i dodatne vokale pojedinim izvedbama daje takt i mahanjem svoje grive. Njegov je nastup u jednom trenutku bio čak toliko energičan da je usred nastupa morao intervenirati scenski tehničar i iznova učvrstiti poprilično oslabljenu konstrukciju jednog od sintisajzera.
U središtu pozornosti često se našao i novi bubnjar Scott Higham (ex-Angel Witch, Shadow Keep), koji je nedavno zamijenio Joea Crabtreeja (sada u Wishbone Ash). Potonjem je Nick tijekom nastupa uputio puno ohrabrujućih riječi. Simpatični bubnjar ne skriva svoj metalski pedigre brojnim rušilačkim zamasima po bubnjevima, teatralnim akrobacijama s palicama i brojnim duhovitim grimasama, pa neće biti nikakvo iznenađenje ako uskoro postane glavni miljenik Pendragon publike. Miran, da ne kažem jedini statični član postave, jedino je uvijek ljubazni basist Peter Gee, s kojim mi je uspjelo izmijeniti nekoliko riječi prije početka koncerta. Potonji se brine i za povremene dodatne klavijaturske aranžmane na svom sintisajzeru, koji je pravi patuljak u usporedbi s razgranatom Nolanovom postavom klavijatura.
Pendragon i dalje ostaju jedni od rijetkih idealista u (neo) progresivnom rocku, što su ponovno dokazali odličnom izvedbom skladbe “A Man Of Nomadic Traits” (original se nalazi na albumu “Not Of This World”, 2001), koja je prema Nickovim riječima posvećena posljednjim plemenskim samotnjacima koji se opiru pogubnim posljedicama civilizacije. Većina izvedbi večeri počivala je na sva tri najpopularnija albuma, “The World” (1991), “Window Of Life” te (prema mišljenju većine) njihovom kreativnom vrhuncu “The Masquerade Overture”. Za gitarske zaljubljenike neka spomenem još i to da je Nick tijekom nastupa mijenjao dvije električne gitare i jednu akustičnu. Pokazao je i da mu uporaba čeličnog naprstka, obaveznog pomagala svih progresivno rockerskih gitarista koji su odrasli uz slušanje Pink Floyd, ide jako dobro od ruke. Publika je više puta između pojedinih izvedbi izrazila gorljivu želju za izvedbom “The Jewel” klasika “Alaska”, ali se ona ovaj put nije našla na repertoaru. Oni koji “The Jewel” smatraju jednim od klasika neo prog rocka bili su tako zacijelo barem malo razočarani jer s tog albuma nisu odsvirali ništa, što pak ostale, kojima je draži njihov kasniji opus, nije ni najmanje smetalo.
Neki smo se puno žednije nadali što većem broju izvedbi s odličnog studijskog novajlije “Pure”. Nick nam je udovoljio izvedbama triju skladbi s tog albuma – udarnom “Eraserhead”, antemičnom “The Freak Show” i melankoličnom “It’s Only Me”. Prije toga je objasnio da se većina lirskih tema s “Pure” bavi problemom odrastanja i izgubljene čistoće djece prije nego što ih pokvari naše društvo, što se inače kroz album cijelo vrijeme dobro osjeća kroz mračniju i buntovniju narav pojedinih kompozicija nego što je to obično bilo u njihovoj tradiciji.
U prvom bisu slijedila je odlična izvedba još jednog “The Masquerade Overture” klasika, visoko atmosferičnog epa “Masters Of Illusion”, gdje je Nick ponovno uprizorio ambijentalnu bajku svojim profinjenim slide pasažama iz najbolje škole velikih učitelja kao što su David Gilmour (Pink Floyd) i Andy Latimer (Camel), obaju gitarista i glazbenika koji su bez sumnje najviše utjecali na njegov izraz. Time je bio kraj redovnog dijela nastupa. Nakon bučnih ovacija ponovno su se vratili na pozornicu za drugi bis te oduševljenu publiku nagradili izvanrednom izvedbom “Paintbox”, vjerojatno njihove najpoznatije skladbe, koja nije smjela izostati s repertoara. Konačno iznenađenje uslijedilo je izuzetno proživljenom izvedbom jazzom obojene balade “2 AM”, izvorno s pop rock eksperimenta “Kowtow” (1988), tijekom koje je Nick odložio gitaru, prihvatio mikrofon te se u stilu kakvog kabaretskog pjevača s pozornice prošetao među publikom i uzeo vremena da se rukuje sa svakim od vjernih pristaša posebno. Bez sumnje primjer koji vuče i koji dosta govori o tome koliko drže do svojih vjernih sljedbenika.
Pendragon su te večeri pokazali izniman nastup i nadmašili sva očekivanja takoreći besprijekornim nastupom, koji je bio demonstracija svega najboljeg što srce poželi ne samo njihov sljedbenik, nego i svaki ljubitelj novog vala progresivnog rocka. Mogu reći da je svaka minuta gotovo cijelog presjeka njihove dotadašnje karijere bila posve vrijedna svih putnih neugodnosti. Na ove se, nakon tolike količine pozitivne energije i iznimno ukusne duhovne hrane kojom su Pendragon te večeri prvorazrednim izvedbama svojih najboljih djela nahranili naše umorne moždane stanice, prilično brzo zaboravilo.
Tekst: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1. Walls Of Babylon
2. A Man Of Nomadic Traits
3. Wishing Well
4. Eraserhead
5. Nostradamus
6. Learning Curve
7. Breaking The Spell
8. The Freak Show
9. The Voyager
10. It’s Only Me
—dodatak I.—
11. Masters Of Illusion
—dodatak II.—
12. Paintbox
13. 2 AM
Galerija slika
