Rock In Opposition festival 2007

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Datum koncerta: 06.05.2007
Broj posjetitelja: 1304

Što uopće znači RIO ili rock in opposition? Je li to glazbeni stil ili političko gibanje? Isprva je zamišljen kao političko gibanje koje su pokrenuli Henry Cow i Slapp Happy, a krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih pridružili su mu se i mnogi drugi sastavi (Univers Zero, Present, Art Zoyd te slovenski sastav Begnagrad). Ti su sastavi svirali vrlo raznolike stilove pa je glazbeno bilo teško pronaći zajednički nazivnik, no svi umjetnici koji su bili dio tog pokreta zagovarali su glazbu kao nešto izvorno, a prije svega neprofitno. Kasnije su slušatelji RIO najčešće izjednačavali s glazbenim stilovima sastava poput Univers Zero, Present i Art Zoyd. Tako se RIO počeo tretirati i kao glazbeni stil, a avangardni progresivni rock trebao bi mu biti sinonim.

I tako stižemo do 2007., više od trideset godina nakon osnutka pokreta. Održava se prvi festival ovakve glazbe. Svi sastavi koji su bili pozvani golemo su pridonijeli razvoju tog pokreta i izvorne glazbe. Tu su bili John Greaves i Chris Cutler iz Henry Cow te Peter Blegvad iz Slapp Happy. Došli su Faust, najzaslužniji za izraz krautrock, koji su sedamdesetih svirali iznimno inovativnu glazbu. Roger Trigaux (bivši Univers Zero, Present) zajedno s dugogodišnjim prijateljem Michelom Bessetom čak je organizirao festival. Pozivu su se odazvali i članovi Magme i sastava Zao, dvaju legendarnih zeuhl sastava. A svirali su i neki od najneobičnijih novijih avangardnih sastava. Zapravo je teško zamisliti bolju i raznolikiju postavu za takav događaj. I naravno, kao ljubitelj većine tih sastava, ovo nikako nisam smio propustiti.
Odlučio sam na festival krenuti već u četvrtak jer bi bilo teško uloviti sve sastave da sam krenuo tek u petak. I tako sam s velikim očekivanjima otišao na zračnu luku u Ljubljani, odakle sam imao let za Pariz, a odande za Toulouse. Dan je počeo prilično loše. Čim sam stigao na aerodrom, shvatio sam da u Francuskoj štrajkaju kontrolori leta i da je moj let otkazan. Ništa strašno. Dobio sam sljedeći let, koji je bio tek za tri sata, ali bi mi ostalo taman dovoljno vremena da u Parizu prijeđem s aerodroma Charles De Gaule na Orly. Bez panike. Sjednem u avion i nešto dugo čekam da poleti. Opet pola sata kašnjenja. Već se počinjem znojiti. S vremenom će biti jako na tanko. Predviđeno trajanje leta bilo je sat i pedeset minuta, a mi letimo više od dva sata. Opet kašnjenje. Loš znak. Napokon ipak stižemo na Charles De Gaule, a ja u panici tražim autobus koji bi me odvezao na Orly. Napokon nađem stanicu, raspitam se i shvatim da mi je autobus pobjegao ispred nosa. Sljedeći ide za pola sata. Pogledam na sat i vidim da nema šanse da stignem na let. Odlučim se prvi put u životu odvesti taksijem. I što se dogodi? Naravno, na cesti je nesreća. Unatoč svemu i unatoč debelom novcu koji sam morao platiti, taksist me ipak pravodobno dovezao na aerodrom. Već malo odahnem. Ali čim kročim u zgradu, vidim da su redovi na šalterima za check-in nabijeni. Nikad ne bih stigao na avion. Onda pogledam na ekran i vidim da je let za Toulouse otpao. Nisam znao trebam li odahnuti ili se ljutiti. Idućih šest sati pokušavam naći drugi let, ali negdje navečer definitivno saznam da tog dana više nema letova za Toulouse. Uz malo ogledavanja i puno pješačenja uspijem naći let sljedeći dan u 6.20 ujutro. Super. Ali treba negdje prespavati, jer bih inače hodao okolo kao zombi. I naravno, jedini hotel koji ima kombije što tako rano voze na aerodrom bio je ujedno i jedan od najskupljih. Ali rekao sam si da se neću opterećivati. Gore ionako nije moglo biti. Sljedeće jutro stignem na aerodrom i ipak mogu odahnuti. Let će biti. Uspijem se ukrcati u avion i stići u Toulouse. Ako je prvi dan sve išlo naopako, drugi dan je sve išlo kao po loju. Bez većih problema stigao sam na mjesto događanja. Preostalo mi je samo još čekanje.

U 18.00 napokon sam dobio novinarsku propusnicu i već na samom uvodnom susretu novinara i glazbenika vodio sam opširan razgovor s novim gitaristom sastava Faust. Dobar početak. U 19.00 festival je i službeno počeo s japanskim sastavom Salle Gaveau.

Japanski kvintet svira prilično jedinstvenu glazbu, neku mješavinu tanga, jazza, rocka i još drugih primjesa. Gitarist svojim sviranjem povremeno podsjeća čak i na Roberta Frippa. Ljudi su bili iznimno oduševljeni, prije svega tehničkom dovršenošću koju su pokazali na pozornici. Dečki nisu promašili ni jednu notu, zvuk je cijelo vrijeme bio dobar i nije bilo nikakvih tehničkih problema. Za to je vjerojatno zaslužno i to što većinom sviraju akustične instrumente (klavir, harmonika, kontrabas, violina te akustična i električna gitara). Uvjerili su me sviranjem, ali mi se u njihovim skladbama činilo premalo srca, sve mi je djelovalo previše proračunato. Zato je po mom mišljenju to sastav koji se isplati vidjeti uživo, ali na albumima ne zvuči jednako kvalitetno. Vrlo dobar i zanimljiv početak festivala.
Zatim na pozornicu izlazi kultni sastav Zao, s bivšim članovima Magme – Yochk’o Sefferom i Francoisom Cahenom. Zao sviraju zanimljivu mješavinu jazza, rocka i folk glazbe iz istočne Europe, za što je zaslužan prije svega Yochk’o Seffer, koji ima mađarske pretke. Početak koncerta bio je pomalo neuspio jer je Seffer imao nekoliko tehničkih problema, ali kasnije su bili vrlo dobri, a Seffer je odlično prebacivao s klarineta na saksofon. Nastup je donekle pokvarila samo odsutnost vokalistice, jer vjerujem da bi uz nju pjesme s albuma Z=7L zvučale znatno bolje. Ali unatoč godinama i viškovima kilograma (prije svega Faton Cahen) dvije su legende pokazale da još mogu. I tako je prvi dan bio zaključen.

Drugi dan otvara sastav Nebelnest. To su prilično mladi dečki koji sviraju tipičnu modernu verziju RIO stila, s iznimno dinamičnim sviranjem i neprestanim bombardiranjem osjetila. Glasne gitare vrlo su izražene, kao i mellotron i neprestano divljačko lupanje po bubnjevima. Osobno me svojim nastupom nisu pretjerano uvjerili. Prije svega, bilo je preglasno. Zanimljivo je bilo da su bili jedini sastav koji je svoj nastup začinio i vizualnim efektima, jer su tijekom nastupa na platnu iza sebe puštali slike i kratke filmove. Činilo mi se da bi mi bilo draže da njihove albume slušam kod kuće nego uživo. Sasvim suprotno nego kod Salle Gaveau.
Zatim je uslijedio prvi vrhunac festivala. Tako su barem mislili zaljubljenici. Present je svakako sastav koji je, uz Magmu, na festivalu imao najviše sljedbenika. Njihov prvi nastup bio je akustičan, s dva klavira i mnoštvom udaraljki. Roger Trigaux vodio je svoj sastav mladih glazbenika kao dirigent. Present svira iznimno zahtjevnu glazbu, punu disonantnih akorada i intenzivnih te mračnih melodija. Novi aranžmani nekih klasika tog sastava bili su izvrsno izvedeni. Sviranje je bilo dovršeno. Svakako nevjerojatna predstava. Očito su se vrlo dugo i dobro pripremali za taj nastup.

Pretposljednji nastup subote pripao je sastavu Peter Blegvad Trio, u kojem sviraju takve legende (čitaj: leg end) kao što su Peter Blegvad (Slapp Happy), Chris Cutler (Henry Cow) i John Greaves (Henry Cow). Naizgled taj sastav nije imao ništa zajedničko s ostalima na festivalu, jer su svirali običan folk-rock, više u stilu Boba Dylana. Ali njihova opozicija počiva prije svega na duhovitim i izvornim tekstovima. Osobno mi se svidjelo što su uključili sastav koji nije tako intenzivan. Nekako sam mogao odahnuti od sve te ozbiljne i tjeskobne glazbe koja je bila na rasporedu prije Peter Blegvad Trija. Zabavno.

Za kraj tog dana ostavili su kultni krautrock sastav Faust. Ako je netko mislio da će čuti neku odu sedamdesetima, grdno se prevario. Faust su još uvijek inovativni i ne počivaju na lovorikama. Imaju novog gitarista, koji je prilično osvježio njihovu glazbu. Njihov novi zvuk puno je sličniji nekim industrijskim ili eksperimentalnim sastavima, kao što su Sonic Youth, nego zvuku iz njihova zlatnog razdoblja. Još uvijek znaju šokirati publiku, baš kao i prije trideset pet godina. Njihov koncert bio je začinjen raznim ludostima – od toga da je basist Jan-Herve Peron među publikom divljao s motornom pilom, do raznih miješalica za beton koje su koristili umjesto udaraljki,… Sve je ispalo kao poprilična atrakcija. Svakako se isplatilo pogledati, iako su ljude poprilično uplašili i šokirali svojim nastupom. Mene je sve skupa prilično zabavljalo, možda i zato što manijak s motornom pilom nije bio u mojoj blizini. Krautrock živi!

Za nedjelju sam znao da bi trebala biti najbolji dan festivala. Prvi su nastupili Guapo, koji su mi jedan od najdražih novijih sastava. U dvorani su stvorili izniman ugođaj svojim mračnim melodijama punim čudnih akorada. Svojim skladbama, koje imaju dašak kaotičnosti i uništenja svijeta, uspjeli su hipnotizirati publiku, koja je nakon koncerta nezaustavljivo htjela kupiti sve njihove CD-e. Skladbom King Lindorm dali su nam naslutiti i kako će zvučati njihov novi album, naslova Elixirs, koji bi trebao izaći u siječnju 2008. Izniman početak nedjelje.

Slijedio je švedski trio Mats & Morgan, koji svira pomalo otkačen jazz-rock. I Mats i Morgan neko su vrijeme svirali kod Franka Zappe. Njihova glazba je prilično raznolika, ali su mi se skladbe činile pomalo dosadnima i bez inspiracije. Njihovu glazbu mogli bismo nazvati tehničkim fusionom, jer su svi iznimno brzi i dovršeni na svojim instrumentima. Posebno to vrijedi za slijepog klavijaturista, koji je divljao po svojim klavijaturama. Zanimljiv, ali neinspiriran koncert, barem za mene.

Potom je uslijedio električni Present. Present su postali pravi pravcati orkestar, pa nije čudo da je njihov zvuk tako snažan i prodoran. Opet su bez greške odsvirali većinu svojih klasika. Roger Trigaux ponovno je svoje glazbenike vodio više kao dirigent, a samo rijetko kao glazbenik. Zanimljivo je bilo da su u svoj nastup uključili i skladbu Jack The Ripper, koja je inače bila na albumu Univers Zero – Heresie. I ne samo to, njome su nastup čak i otvorili. I moram priznati da je za mene bila vrhunac njihova koncerta, jer sam veliki pristaša Univers Zero. Pomalo me smetala skladba The Limping Little Girl, koja je malo previše repetitivna, ali očito se Rogeru Trigauxu čini važnom, jer je uključuju na gotovo svakom koncertu. Još jedan izniman koncert s dosta zanimljivosti – na zadnjoj pjesmi sudjelovao je i ćelavi muškarac u kiltu, koji je čekićem udarao po željeznoj šipki, a Roger Trigaux je na kraju koncerta razbio svoju gitaru i klavijature.

Na kraju dolazi najbolje. Sa svojom novinarskom propusnicom uspio sam se prije posljednjeg nastupa ušuljati iza pozornice, gdje sam vidio Magmu kako vježba, pa sam otprilike znao što će na koncertu svirati. Magma je najpoznatija po tome što je njezin tvorac Christian Vander stvorio izmišljeni svijet, neku vrstu zrcalne i utopijske slike našeg planeta, a inovativnim pristupom glazbi stvorio je nešto potpuno novo. Njihova glazba je izniman spoj jazza, rocka, opere i još mnogih drugih utjecaja, a ipak zvuči kao nešto sasvim drugačije i izvorno. Ako ih ne poznajete, kažem vam da tako nešto još niste čuli. Izvanredno! Redovi pred vratima dvorane bili su iznimno dugački. Svi su htjeli vidjeti taj spektakl. Kad smo se napokon svi posjedali, na pozornicu ipak izlazi Christian Vander sa svojim pajdašima. Za početak su odsvirali svoje kultno djelo Kohntarkosz. Iako mi osobno to nije jedna od njihovih boljih skladbi, odsvirali su je tako dobro i energično da su me podilazile trnci. Christian Vander je još uvijek nevjerojatan bubnjar i njegovi ritmovi vode ostale glazbenike. Slijedila je nova skladba Emehnteht-Re, koja će biti njihov novi studijski album. Skladba sadrži neke pjesme koje je Magma već izdala, na primjer Hhai, Rinde i Zombie. Tu se Christian Vander iskazuje i kao izniman vokalist, jer svoje dionice pjeva gotovo u opernom stilu. Očito će novi album biti izvrstan. Publika je uspjela Magmu dozvati natrag za bis. Sastav je odsvirao još jednu novu pjesmu, naslova Ballad. Vander u njoj nastupa samo kao vokalist. Pjesma je iznimno nježna i emotivna te je za mene osobno bila savršen završetak prvorazredne priredbe.

Svi sastavi koji su svirali na ovom festivalu pokazali su određene kvalitete. Sama priredba protekla je vrlo tečno, na samim koncertima bilo je malo tehničkih problema. Požalio bih se jedino na to što su press konferencije bile prilično zbrkane. Organizatori nisu imali nikakve službene prevoditelje, pa su tiskovne konferencije katkad bile vrlo kaotične. Ponekad je netko govorio francuski, ponekad engleski, ponekad je bilo prijevoda, ponekad ne. Ali mene zapravo sve to nije smetalo, jer upravo to svjedoči o opuštenoj atmosferi na samom festivalu. Nitko se nije previše opterećivao, ni novinari. Svi su glazbenici bili vrlo pristupačni i s nekima od njih uspio sam (neslužbeno) porazgovarati. Takve priredbe znače pobjedu za neprofitnu scenu i za glazbu koja je izvorna i dolazi ravno iz srca.

Vidimo se iduće godine!

SASTAVI KOJI SU NASTUPILI I POPISI ODSVIRANIH SKLADBI:

Salle Gaveau
Natsuki Kido – gitare; Naoki Kita – violina; Yoshiaki Sato – harmonika; Keisuke Torigoe – kontrabas; Masaki Hayashi – klavir
1. Alloy
2. Parade
3. Painted Red
4. Tempered Etan
5. Seven Steps To Go
6. Nullset
7. Crater

Zao:
Yochk’o Seffer – klarineti, saksofon; Francois Cahen – klavir, Gerard Prevoste – bas; Francois Causse – bubnjevi
1. Czardas
2. Ataturc
3. Free Folk
4. Isis
5. Atart
6. Koberlo
7. Ronach
8. Natura
9. Zohar

NeBeLNeST
Michael Anselmi: bubnjevi, Matthieu Sassier: gitara; Gregory Tejedor: bas; Olivier Tejedor: klavijature
1. Redrum
2. The Old Ones
3. Crab Nebula
4. Psykial Trysm
5. Etude
6. Stimpy
7. The Last
8. Pillars
9. Nova Express

Present (dva klavira i udaraljke)
Pierre Chevalier – klavir; Ward De Vleeschhouwer – klavir; Dave Kerman – glavne udaraljke; Reginald Trigaux – udaraljke; Roger Trigaux – skladatelj, udaraljke; Keith Macksoud – udaraljke; Pierre Desassis – udaraljke; Matthieu Safatly – udaraljke, vokal; Udi Koomran – zvuk
1. Souls for Sale
2. Vertiges
3. Promenade

Peter Blegvad Trio
Peter Blegvad – vokal, gitara; John Greaves – bas (stick), klavir; Chris Cutler – bubnjevi; Bob Drake – prva gitara
1. Face off
2. Marvelous in The Everyday
3. Driver’s Seat
4. Byron
5. That’ll Be Him Now
6. You And Me
7. Hell’s Despite
8. Mad Love Vanishes
9. John Greaves solo song
10. John Greaves solo song
S Bobom Drakeom
11. Incinerator
12. Hangman’s Hill
13. Had To Be Bad
14. Golden Age
15. Powers in The Air
16. Just Woke up
17. On All Fours
18. Bee Dream

Faust
Amaury “Momo” Cambuzat – gitara, klavijature, miješalica za beton; Jean-Herve Peron – bas, akustična gitara, motorna pila, razni rekviziti; Werner “Zappi” Diermaier – bubnjevi, udaraljke, palice
1. Lass Mich
2. Drachentoter
3. Tools (Hard Rain)
4. Shempal
5. Aspiration: Blow Job Sucks!
6. Voice + Bows
7. It’s A Bit of A Pain
8. Not Music
9. Krautrock
10. The Sad Skinhead
11. Miss Fortune
12. Rainy Day

Guapo
Daniel O’Sullivan – klavijature; Dave Smith – bubnjevi, udaraljke; Kavus Torabi – gitara; James Sedwards – bas
1. Black Oni
2. King Lindorm
3. Five Suns

Mats & Morgan
Mats Oberg – klavijature; Morgan Agren – bubnjevi; Jimmy Agren – bas
1. Drum + Bass Solo
2. Advokaten
3. Sinus
4. En Schizofrens Dagbok
5. Watch Me Pleasure
6. Paltsug
7. Daisy
8. Propeller Hast
9. Hollmer Valsen

Present
Roger Trigaux – skladatelj, klavijature, gitara, vokal; Reginald Trigaux – gitara, vokal; Pierre Chevalier – klavijature; Dave Kerman – bubnjevi, udaraljke, glas; Keith Macksoud – bas; Pierre Desassis – saksofoni; Matthieu Safatly – violončelo; Udi Koomran – zvuk
1. Jack The Ripper
2. The Limping Little Girl
3. A Last Drope
4. Ceux D’en Bass
5. Vertiges
6. Promenade

Magma
Christian Vander – bubnjevi, vokal; Stella Vander – vokal, udaraljke; Emmanuel Borghi – klavijature; James MacGaw – gitara; Philippe Bussonnet – bas; Isabelle Feuillebois – vokal; Himiko Paganotti – vokal; Antoine Paganotti – vokal; Benoit Alziary – vibrafon
1. Kohntarkosz
2. Ehmehnteht-Re
3. Ballad