Portugalci dokazali da nisu pali s kruške u Gouveii (2008)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Peter Podbrežnik

Mjesto: Gouveia / Portugal
Datum koncerta: 13.04.2008
Broj posjetitelja: 5000
Cijena karte: 400

Gouveia je malo mjesto negdje između Lisabona i Porta, koje od 2003. godine ugošćuje art rock festival. Manifestacija je svake godine dobivala na ugledu pa su polako počela nastupati doista velika imena. Već prošle godine posjetitelji su mogli vidjeti Magmu, a ove se najavljivao nastup Van Der Graaf Generator, koji su na turneji u promociju novog albuma Trisector. Vjerojatno je veliku ulogu u afirmaciji festivala odigrala i sama lokacija. Gouveia se nalazi na doista lijepom mjestu, u plodnom dijelu Portugala, gdje god pogledaš, svuda je zelenilo. Teško bih mogao zamisliti ljepšu festivalsku lokaciju. Ove se godine na festival uputila i dvočlana ekipa RockLinea, s namjerom da doživi sve čari te lijepe zemlje i poznatog festivala.

1. dan:

BEDUINOS A GASOLEO

José Carlos Fialho – klaviature
Flávio Pena – bubnjevi
Ricardo Leite – bas
Luís Oliveira – gitara
Gosti: Petra – vokal , Janita Salomé – vokal, Sérgio Costa – flauta, Rui Teles – vokal

Kao uvodni sastav dvodnevnog Gouveia art rock festivala nastupili su domaći Beduinos A Gasoleo, čije ime u prijevodu znači benzinski beduini. Svojim su nastupom pozitivno iznenadili sve strane posjetitelje, među njima i obojicu Slovenaca, koji nisu bili posve sigurni imaju li i Portugalci sluha za kvalitetan simfonijski prog rock.

Povjerenje da slijedi nešto dobro ulio je već pogled na bogat izbor klaviatura pod prstima šefa sastava, koji je sa svojom bijelom kosom i cjelokupnim izgledom djelovao kao nekakav križanac Ricka Wakemana i Gandalfa. On je pokazao i svojevrsnu vještinu i suzdržan osjećaj, i za prebiranje po tipkama i za stvaranje bogatih simfonijskih aranžmana koji su u sebi nosili neke utjecaje najboljih izvođača u povijesti progresivnog rocka. Uz pristojnu ritam sekciju, koja je za ovakav, simfonijski obojen žanr rock glazbe možda zvučala malo preglasno (što je, istina, bilo očito već na njihovim probama), osobito kad je riječ o basu, portugalskom su “Wakemanu” društvo pravili još pjevačica i pjevač. Pjevačica, čije su čari bile više vokalne nego vizualne, srećom se dobro uklapala u njihovu glazbu i svojim glasom dobro pomagala graditi atmosferu.

Dobar je kontrast muškim vokalom unosio i odlični pjevač, koji je sa svojim gusarskim rupcem i košuljom podsjećao na nekog ostarjelog Don Juana. Vrlo vjerojatno je bio neki “lokalni heroj”. Nakon nastupa Beduinos A Gasoleo moglo se vidjeti da prodaje i vlastite albume. Nažalost, njegov je nastup bio kratak, pa je na njegovo mjesto došao neki manje atraktivan, ali ipak solidan pjevač, koji se po mom mišljenju ipak bolje uklapao u boju pjevačičina glasa. Sastav, koji očito ima već dosta iskustva, izveo je, na radost svih nas kojima su tekstovi na inače pjevnom portugalskom zvučali strano, i priličan broj duljih instrumentalnih dionica u kojima nije manjkalo atmosferičnih valova klaviatura i melankoličnih gitarskih solaža. Beduinos A Gasoleo bili su dakle iznimno ugodno iznenađenje i više nego obećavajući početak festivala.

Setlista Beduinos a Gasóleo:

Canto IV
Desculpa Lá
Convergir

Tekst za Beduinos A Gasoleo: Peter Podbrežnik

PÄR LINDH

Pär Lindh – klaviature
Gosti: Flávio Pena – bubnjevi, Ricardo Leite – bas

Nastupom svjetski priznatog multiinstrumentalista, a prije svega klavijaturista, Pära Lindha, švedskog mentora klasičnog simfonijskog prog rocka, festival je počeo postajati i međunarodni projekt. Pär Lindh u svojoj je domovini cijenjen ponajprije kao jedan od glavnih pokretača preporoda švedskog progresivnog rocka početkom 90-ih, koji je započeo pojavom sastava poput Anekdoten, Anglagard i Landberk, ali i kao vrhunski glazbenik koji se u karijeri okušao i u rocku, i u klasici, i u jazzu te je pod imenom svog projekta izdao i nekoliko simfonijski obojenih prog rock albuma.

Par Lindh se nakon dolaska najprije zahvalio publici i rekao da se njegova odluka da dođe na festival, nakon što ga je zbog bolesti već gotovo otkazao, pokazala ispravnom. U svom je nastupu, u kojem je nastupao isključivo sam, bez pratećeg sastava (osim u posljednja dva dijela), odlučio prikazati nekoliko utjecaja klasične glazbe na razvoj ranog progresivnog rocka. Nastup je dakle zamislio kao svojevrsni školski sat početaka simfonijskog proga, što je neke u dvorani sigurno privuklo, a neke odbilo, osobito one koji su očekivali više autorske glazbe i rockerske udarnosti. Svi su oni bili razočarani jer je njegov nastup bio puno bliži klasičnoj glazbi nego rocku. Tijekom koncerta uglavnom je svirao klasični klavir, a mjestimice i hammond orgulje.

Od izvedbi klasičnih skladatelja prihvatio se, među ostalim, Bartoka, dok je od izvedbi klasika prog rocka oduševio ponajprije izvedbom uvodnih dionica klasika Emerson, Lake & Palmer, “Tarkus”. U jednoj se izvedbi preselio i u ulogu jazz klavijaturista pri čemu na duhovit način nije skrivao svoju nelagodu. Veću si je duhovitost dopustio kratkim skečom tijekom kojeg je pročitao tekst ELP-ove honky-tonk burleske “Benny The Bouncer” s albuma “Brain Salad Surgery”, koja mu se očito jako sviđa. Njegova fascinacija ELP-om od 70-ih nije nimalo popustila, i na neki je način to tako i dobro. One koje je smetala činjenica da nastupa bez sastava razveselilo je što su mu se u posljednje dvije izvedbe, autorskom “Jazz Eruption” i klasiku The Nice “Rondo”, pridružili basist i bubnjar Beduinos A Gasoleo. Njih su dvojica njegov nastup više nego primjetno razgibala i unijela mu malo rockerske energičnosti. Nakon toga se Par Lindh oprostio s pozornice i unatoč zahtjevima publike nije izašao odsvirati bis, tako da je njegov nastup ispao prilično kratak i ostavio priličan broj ljudi nezadovoljnima.

Oni koji su od švedskog prog zanesenjaka očekivali puno vjerojatno su bili poprilično razočarani njegovim nastupom. Osobno mi se njegov “školski sat” početaka progresive na temelju klasične glazbe činio čak i koristan za sve one koji si do tada nisu proširili vidike po tom pitanju, iako bih radije vidio da je nastupio sa sastavom i odsvirao malo više svoje glazbe, jer je u karijeri izdao priličan broj zanimljivih albuma. Na način izvedbe zacijelo je utjecala i njegova pretrpljena bolest. Za nekoga tko nije znao što može očekivati bio je to posve pristojan i zabavan nastup i prilika za buđenje simfo prog nostalgije.

Setlista:

1. Bartok, Allegro Barbaro
2. Prokofiev ar.Pär Lindh, Montagues & Capulets
3. Gurdieff, Song of the Fisherwomen
4. Brubeck, medely ar. Pär Lindh
5. Pär Lindh, medley iz Mundus,Veni Vidi Vici & novog albuma
6. ELP, Benny the Bouncer
Sa sastavom:
7, Pär Lindh, Jazzeruption
8, Brubeck/The Nice, Rondo

Tekst za Pär Lindh: Peter Podbrežnik

ARANIS

Jana Arns – flauta
Joris Vanvinckenroy – kontrabas
Marjolein Cools – harmonika
Axelle Kennes – klavir
Liesbeth Lambrecht – violina
Stijn Denys – gitara

Za mene je jedan od najiščekivanijih nastupa bio koncert belgijskog sastava Aranis. Često su ih uspoređivali s Univers Zero i baš me zanimalo kako će stajati u usporedbi s njima. Namjerno prije nastupa nisam slušao nikakve uzorke jer sam htio biti posve bez očekivanja. I nimalo nisu razočarali. Priredili su nezaboravan koncert pun dramatičnih i napetih trenutaka, na kojem nijedan instrument nije isticao. Možda je nekome uključivanje sastava koji se obično ne ubraja u rock nego u komornu klasiku djelovalo neprimjereno, ali nakon koncerta više nije bilo sumnje. Aranis su bili veliki uspjeh, o čemu je nakon koncerta svjedočila i gužva pred njihovim štandom s CD-ovima. Glazba nije bila tako mračna kao Univers Zero u prvoj fazi, nego je sve zajedno podsjećalo na kombinaciju starih i novih Univers Zero, mraka i svjetla. Osobno su mi bili jedan od vrhunaca cijelog festivala, ako ne i sam vrhunac.

Setlista:
Kitano
Vala
Looking Glass
Gona
Walk in one’s sleep
Moja
Trog
Lovey-Dovey
Mythra
Turbulentie
Asilah
Labyrinth

Tekst za Aranis: Rok Podgrajšek

MIKE KENEALLY

Mike Keneally: gitare, klavir

Nastup američkog avangardnog gitarskog posebnjaka Mikea Keneallyja obećavao je
još jednu vrhunsku glazbenu predstavu. Ponajprije kombinacijom tehničke vještine, korištenjem različitih glazbenih stilova i humorom. Mike je u karijeri, među ostalim, kao koncertni član sastava svirao i s legendarnim Frankom Zappom. To se njegovim nastupima i osjeti, jer su uglavnom prožeti “zappinski” obojenim humorom, iako većinom izvodi instrumentale. Zbog njegove kratke suradnje s Frankom krajem 80-ih, njegova samostalna karijera često ostaje previđena i mnogi ne znaju da je do tada već nanizao devet samostalnih albuma. U “slobodno” je vrijeme surađivao i s Frankovim sinom Dweezilom i s koncertnim sastavom Stevea Vaija. Uz to je surađivao i u mnoštvu drugih sporednih projekata.

Kad je Keneally stigao na pozornicu, pomalo je zapela za oko činjenica da je, baš kao i Pär Lindh prije njega, došao bez pratećeg sastava. Za početak je publiku pitao što više voli: da nastup počne na akustičnoj ili na električnoj gitari. Iako je reakcija publike bila otprilike jednako sklona objema vrstama gitare, odlučio se za akustičnu. Tako je prvi dio njegova nastupa bio poprilično folk rockerski obojen. Mike ima, kao što je često kod avangardnih i folk rock pjevača, pomalo naporan i prodoran vokal, koji u njegovu glazbenom konceptu uopće ne smeta. Daleko je više oduševio kad je zagrabio električnu gitaru na kojoj je pokazao zašto je svojedobno surađivao i sa Steveom Vaiem. I on se pokazao uspješnim učenikom “zlokobne” škole Franka Zappe za “nadarene glazbenike koji ne žele svirati u popularnim sastavima”. Da je, iako ne spada među bogzna kakve glazbene inovatore, riječ o posebnjaku i vrhunskom multiinstrumentalistu, potvrdio je sviranjem klavira, a ponajviše istodobnim korištenjem električne gitare i klavira, pri čemu je jednom rukom udarao po tipkama, a drugom po gitarskim žicama.

Uz autorske skladbe, među kojima se zbog svog vrlo čudnog, ali zabavnog refrena isticala “Potato”, nije mogao odoljeti ni dvjema obradama. Prva je bila od koga drugog nego njegova legendarnog učitelja Zappe, i to Mikeov najdraži Zappin klasik – “Idiot Bastard Son” s albuma “We’re Only In It For The Money” (1968). Osim teksta i načina pjevanja imala je vrlo malo zajedničkog s originalnom verzijom, ali s druge strane ne događa se svaki dan da na pozornici čuješ neku Frankovu obradu. Zato se svima koji su ikad surađivali s njim i sviranjem njegovih djela skrbe za očuvanje njegove bogate ostavštine uvijek napola oprašta, bez obzira na kvalitetu takvih izvedbi. Poprilično veće iznenađenje bila je obrada Beatlesa, “And Your Bird Can Sing” s albuma “Revolver” (1966), jer od Keneallyja nisam očekivao da ima previše sluha za “britansku stranu priče” rock glazbe, ali Beatlesi su pač Beatlesi, gotovo ih se svatko već prihvatio i ni on nije mogao odoljeti napasti.

Mikeov je nastup, unatoč svim nedostacima, ipak bio zanimljiv i brzo je prošao. Sadržavao je prstohvat one Zappine energije koja je danas uvijek poželjna i prečesto nedostaje. Kao i prethodni nastup Pära Lindha, i njegov bi nastup mogao biti još puno bolji da je uz sebe imao prateći sastav. Na tu se mogućnost i sam sjetio te obećao da će sljedeći put dovesti dodatne glazbenike. Nije se sramio priznati da nije previše naviknut na takve “usamljene” nastupe i da mu je to bio tek treći nastup te vrste.

Tekst za Mike Keneally: Peter Podbrežnik

ANGE

Christian Décamps – vokal, akustična gitara, klaviature, harmonika
Tristan Décamps – klaviature, vokal, zbor
Caroline Crozat – vokal, zbor
Hassan Hajdi – gitara, vokal, zbor
Thierry Sidhoum – bas, vokal
Benoît Cazzulini – bubnjevi

Priličan broj posjetitelja s posebnim je zanimanjem iščekivao nastup Ange, legendarnih francuskih prvaka simfonijskog progresivnog rocka, koji su bili glavni, a time i posljednji izvođač prvog dana festivala. Ange, koji i u 21. stoljeću nastavljaju sa svojom specifičnom glazbenom vizijom pod vodstvom karizmatičnog Christiana Decampsa, pjevača i multiinstrumentalista (po potrebi), i dalje su svojevrsna pozornička atrakcija. Osim vrhunske glazbene izvedbe, njihovi nastupi često sadrže gomilu teatralnosti kakva se danas više ne susreće baš često, čak ni u progresivnom rocku. Christian Decamps, zaprisegnuti ljevičarski filozof i društveni satiričar, kroz svoju glazbu, tekstove i pozorničke predstave, koje su već gotovo na granici kazališne predstave, oštro, ali i na duhovit način satirizira modernu društvo, ponajprije organizirane religije i politiku. Pritom često koristi specifičan francuski humor, pa čak i lutke i atraktivne kostime. Posljednjih je godina Christian inače jedini izvorni član sastava. Društvo mu sada prave njegov sin Tristan Decamps, koji je svoj izniman glazbeni i glumački dar više nego očito naslijedio od oca, jer nije samo odličan gitarist nego i vrlo dobar pjevač, atraktivna pjevačica Caroline Chrozat, gitarist Hassan Hajdi, basist Thiery Sidhoum i bubnjar Benoit Cazzulini. Kako su svi nabrojeni puno mlađi od Christiana, sastavu dodatno ulijevaju mladenačku energiju, koje inače njegovu vođi ne manjka, u što smo se i vlastitim očima uvjerili te večeri.

Ange su prisutne šokirali već samom svojom ekstravagantnom pozorničkom pojavom, koja se odlično uklapala u njihovu često dramatično obojenu glazbu i satirične tekstove. Oni su, kao što je u njihovoj tradiciji, bili na francuskom tako da nažalost nisam razumio ni riječi (uz rijetke iznimke), ali su već njihova glazba i pozornička predstava bile dovoljne da se uhvate neke poruke njihovih glazbenih koncepata. Christian Decamps bio je u svom patrijarhalnom veličanstvu, s nezaobilaznom sijedom bradom kakva marksističkog filozofa, odjeven kao automehaničar, a oko vrata je imao objesenu dječju dudu. Ni njegov sin nije nimalo zaostajao u ekstravaganciji i svojim je izgledom podsjećao na križanca Grouchoa Marxa i pirata Jacka Sparrowa. Gitarist Hajdi bio je odjeven kao neki svećenik. Posebnu je pozornost budila i Caroline Crozat, koja je svojom izazovnom haljinom i ogrtačem vrlo vjerojatno predstavljala prostitutku. Osim obojice čuvara ritam sekcije, svi su bili prava komična personifikacija pojedinih društvenih slojeva.

Nastup su otvorili novijim djelima, ponajprije s aktualnog albuma “Soufflers de Vers” (2007), ali i s prethodnog albuma s iznimno neobičnim naslovom – “?” (2005). U onim rockerski obojenijim dionicama sastav je nastupao na tako energičan način kao da je riječ o posve mladom sastavu, a ne o instituciji koja ima iza sebe gotovo 40 godina radnog staža. Pritom je nevjerojatno vitalni Christian izvodio često iznimno komične glumačke točke ili usmjeravao sastav poput vođe kakvog velikog stadionskog rock benda. Tijekom jedne od skladbi toliko se uživio u svoju ulogu da je završio na podu. Jednom je pak vrlo uvjerljivo odglumio nekoga kome je pukao film pa se psihički vratio u djetinjstvo i pritom glasno zatrubio u dudu. U teatralnosti mu je kod pojedinih dionica odlično pomagala i prateća pjevačica Caroline, koja je, kad nije štapićem udarala po plastici, čitala novine ili plesala s lutkom koja je predstavljala smrt s krunom, pridonosila odličnim vokalnim kontrastom.

Naravno, glazbena izvedba nije ni najmanje zaostajala za glumačkom, jer su se Ange pokazali kao fenomenalni instrumentalisti. Christian je, osim pjevanja, više puta mijenjao akustičnu gitaru, klaviature i harmoniku. Njegov je sin imao čak i samostalnu solo točku, u kojoj je pokazao svoje majstorstvo vladanja instrumentima s tipkama, a u jednoj se skladbi iskazao i kao dobar pjevač. Hassan se pokazao kao iznimno eklektičan gitarist, koji je lako prelazio između tvrdih dionica i jazzom obojenijih dijelova, a ritam sekcija također je pucala od snage i razigranosti. Ange nisu razočarali ni svoje stare sljedbenike i odsvirali su nekoliko klasika s najomiljenijih albuma,
“Au-delà du Délire” (1974) i “Emile Jacotey” (1975). Svoj su nastup Ange razvukli na čak dva sata i unatoč kasnom satu zadržali zanimanje do kraja te oduševili većinu posjetitelja. Christian je, unatoč svom nacionalnom ponosu koji mu ne dopušta korištenje engleskih tekstova, s publikom komunicirao na posve pristojnom engleskom, iako mu kod portugalskog dijela publike nije bio pretjerano od pomoći. Na račun tog “jezičnog Babilona” i primjereno se našalio.

Nastup Ange bio je odličan, ako ne i iznad svih očekivanja, i stavio je točku na i kad je riječ o prvom danu festivala. Ljubitelji teatralno obojenog simfonijskog prog rocka nakon nastupa Christiana Decampsa i njegove odlično raspoložene družine mogli su si polizati svih deset prstiju i nešto lakše iščekivati nastup središnjih “zvijezda” cijelog festivala, koji su bili najavljeni za kraj drugog dana.

Tekst za Ange: Peter Podbrežnik

2. dan:

LES REINES PROCHAINES

Michèle Fuchs – vokal, truba, udaraljke
Sus Zwick – vokal, saksofon, udaraljke
Fränzi Madörin – vokal, bas, harmonika
Muda Mathis – bas, klarinet, melodica, vokal
Barbara Naegelin – vokal, gitara, bas, udaraljke

Švicarke Les Reines Prochaines, koje su već nastupale i u Sloveniji, na festival su došle kao najveća nepoznanica. Gotovo nitko nije znao tko su i kakav će biti nastup. Prema opisu njihovih nastupa zaključio sam da postoje samo dvije mogućnosti. Ili će biti riječ o potpunom fijasku ili će nastup biti nešto posebno. Organizatori festivala očito dobro znaju što rade, jer su Švicarke publiku većim dijelom pridobile na svoju stranu. Već sama najava koncerta svjedočila je da neće biti riječ o tipičnom nastupu. Luis Loureiro ih je najavio kao sastav koji u svoje nastupe uplete i nešto glazbe. Pet je žena priredilo pravi kabaretski spektakl, u kojem nije manjkalo smijeha, teatralnosti, tragedije, banalnosti. Vrlo neobičan nastup na progresivnom festivalu, ali i vrlo uspješan. U njihovoj glazbi ima puno elemenata koji su na početku činili progresivni rock – nekonvencionalan nastup, neobične melodije, ekstravagantne osobnosti. Kao da je netko pomiješao Marlene Dietrich, Franka Zappu i Sex Pistols. Njihov je nastup bio živahan, prožet seksualnom energijom i veseljem stvaranja i življenja. Po mom mišljenju bila je to vizualno najbolja predstava u Gouveii.

Tekst za Les Reines Prochaines: Rok Podgrajšek

THINKING PLAGUE

Mike Johnson – gitara
David Wiley – bas
Dave Kerman – bubnjevi, udaraljke
Stevan Tickmayer – klaviature
Mark Harris – puhači
Deborah Perry – vokal
Elaine di Falco – vokal, klaviature
Gost: Bob Drake – bubnjevi

Za mene je jedan od najnestrpljivije iščekivanih koncerata bio nastup Amerikanaca Thinking Plague, koji su bili jedni od začetnika rock in opposition pokreta u SAD-u. Sastav je okupljen oko vođe i gitarista Mikea Johnsona (ne radi se o bivšem šprinteru). Ponovno sam u postavi mogao vidjeti i bubnjara Davea Kermana, koji je na ovakvim festivalima praktički nezaobilazan. Sastav se ponovno okupio nakon višegodišnje stanke, ali se to u njihovoj glazbi nije osjećalo. Izrazito složene strukture i melodije tekle su bez problema, bilo je tek nešto poteškoća s vokalima, gdje se Deborah Perry nekoliko puta pogubila. To je bilo još veće iznenađenje kad pomislim da je Perry stalnica u sastavu, dok je druga vokalistica nova. Elaine di Falco nastup je odradila sigurnije od Perry, ali se i Perry kasnije pronašla pa smo nekoliko puta bili svjedoci doista lijepih dueta obiju lijepih pjevačica. Thinking Plague su inače više pozornosti posvetili instrumentalnim dijelovima nego vokalnim i upravo su oni nastup podigli na višu razinu. Iznenađenje je usred koncerta priredio dolazak nekoga odjevenog u medvjeđe-pseći kostim. Mike Johnson je izjavom da je riječ o “bear-dogu, početnicama BD” nagovijestio o kome je riječ. Nije bilo riječ ni o kome drugom nego o još jednom starom znancu s rock in opposition festivala, Bobu Drakeu, koji je, za razliku od Francuske, gdje je s Peter Blegvad Triom svirao gitaru, ovaj put pokušao sa bubnjevima (i to našminkan!). Njegovo je bubnjanje bilo sigurno, ali mu je Dave Kerman ipak nekoliko puta priskočio u pomoć, a nakon triju skladbi ga je zamijenio, a Bob Drake se oprostio. Thinking Plague su priredili najsloženiji nastup s najtežim skladbama, a njihov je koncert bio i najglasniji, za što zasluge zacijelo ima i tonski majstor Udi Koomran. Za smirivanje napetosti pobrinule su se pojedinačne solo točke na instrumentima. Thinking Plague su oduševili i dokazali da se i s malo vježbe (zajedno su vježbali samo nekoliko mjeseci) može odsvirati vrhunski.

Setlista:
Behold the Man
Blown Apart
Maelstrom
Gudamy
Least Aether For Sax
Improvizacija
Lycanthrope
Love
Solo na klaviaturama
Warheads
Tekst za Thinking Plague: Rok Podgrajšek

ARANIS U KATEDRALI

Nakon odličnog nastupa u dvorani Aranis su za sve domaće i posjetitelje festivala priredili koncert i u katedrali. Koncert je bio besplatan, pa su na svoje došli i domaći, koji uglavnom nisu bili dionici festivalskog ugođaja. Katedrala je bila ispunjena do posljednjeg kutka i to je također pokazatelj da je festival među domaćima dobio na renomeu. Aranis su ovaj put uz svoje skladbe odsvirali i nekoliko klasičnih djela i nekoliko renesansnih improvizacija. Publika ih je na kraju nagradila burnim pljeskom, koji su si uz još jedan vrhunski nastup nedvojbeno zaslužili. Sastav, koji se u Belgiji hljeb zarađuje kao klasični ansambl, već je toliko uigran da svira posve bez pogrešaka, a unatoč tome vrlo emotivno i uzvišeno.

setlista:

J.S.Bach- eine ouverture
Joris Vanvinckenroye- Hirione
Joris Vanvinckenroye-Vala
Improvisation
Anonymus- Tous Bien Playne
Joris Vanvinckenroye- Walk in one’s sleep
Anonymus- Tous Bien Playne II
Peter Verdonck- Trog
Joris Vanvinckenroye- Moja

Joris Vanvinckenroye- Wespengraf
Turbulentie (short version)
Asilah

Tekst za Aranis u katedrali: Rok Podgrajšek

VAN DER GRAAF GENERATOR

Peter Hammill – vokal, klaviature, gitara
Hugh Banton – orgulje
Guy Evans – bubnjevi, udaraljke

Nakon gotovo samih odličnih nastupa u oba dana napokon je stigao i veliki vrhunac festivala, koji smo brojni posjetitelji do tada već nestrpljivo i s visokim očekivanjima čekali i konačno dočekali – nastup neuništivih legendi progresivnog rocka Van Der Graaf Generator, sastava iz pretpotopne ere, kad visoka glazbena kreativnost i eksperimentalizam nisu poznavali nikakve granice. Bila su to vremena kad su se rađali brojni sastavi koji su prekoračivali žanrovske granice između popularne glazbe, klasike i jazza, a VDGG su brzo stekli glas vodećih predstavnika tog razdoblja. Većina je još prije nekoliko godina bila posve uvjerena da će nakon (naizgled konačnog) raspada krajem 70-ih zauvijek pripadati “dobrim starim vremenima”. No prije tri su godine svojim pobjedničkim povratkom i odličnim albumom “Present” (2005) na iznimno razveseljujući način šokirali brojne glazbene sladokusce i najavili da još davno nisu rekli posljednju i da i u 21. stoljeću žele novih glazbenih izazova.

Nedvojbeno je mnogo posjetitelja došlo na festival upravo zbog njihova dolaska, jer ih je danas gotovo jednako teško vidjeti uživo kao pogoditi glavni zgoditak na lotu. Mnogi njihovi sljedbenici, i izvan Portugala, zato su bez oklijevanja donijeli odluku da ovaj nastup ne smiju propustiti ni pod koju cijenu. Svaka prilika da vidiš te glazbene legende s više od 40 godina staža (ako se ne računaju usputne “stanke”), koje više nisu u cvijetu mladosti i koje nikad nisu slovile po stabilnosti svog sastava, naime može biti posljednja.

Van Der Graaf Generator su za ovu turneju, na kojoj su predstavljali svoj najnoviji, izvrsni album “Trisector” (2008), najavili ukupno samo osam datuma koncerata. I to još na, za slovenske prilike, prilično zabačenim europskim gradovima, sa završetkom turneje u Moskvi. Ta je turneja za sastav predstavljala veliku novost jer je bila prva u obliku trija nakon što ih je napustio dugogodišnji i iznimno omiljeni saksofonist David Jackson. Za nastavak legende tako se skrbi trio sastavljen od iznimno karizmatičnog pjevača, gitarista i pjesnika Petera Hammilla, koji je poznat i po svojoj sjajnoj solo karijeri, klavijaturista (ponajprije orguljaša) Hugha Bantona te bubnjara Guya Evansa. Budući da spomenuti trio čini okosnicu sastava gotovo od njegova početka i budući da su svoju najnoviju inkarnaciju posve opravdali izvrsnim novim albumom, nije bilo straha da njihov nastup neće ispuniti velika očekivanja. Ta u mom slučaju nisu bila vezana uz izbor skladbi, jer VDGG u karijeri nisu stvorili lošu skladbu pa me to nije previše opterećivalo, iako sam naravno imao određene želje u vezi s nekim izborima skladbi. Više su ostajala neka pitanja vezana uz njihov pozornički nastup, odnosno kako će njihovi klasici zvučati uživo bez saksofona. Jacksonov je odlazak sastavu nedvojbeno oduzeo nešto teatralnosti i energičnosti, ali na kraju se pokazalo da se trio dobro snašao i primjereno nadoknadio njegovu odsutnost na pozornici.

Sa sva tri člana sastava inače smo dobili priliku za bliski susret već prijepodne, kad su se zajedno s ostalim glazbenicima s festivala sudjelovali na posebnoj tiskovnoj konferenciji na temu “Spada li humor u glazbu”. Iako se njihova glazba, ako se odbije brojne sarkazme i crni humor u Hammillovim tekstovima, obično smatra poprilično ozbiljnom i punom Hammillovih mračnih društveno kritičnih i znanstveno (fantastično) začinjenih tema, trio je imao dosta toga reći na tu temu, ponajprije njihov karizmatični “doktor”. Usput su izbacili nekoliko anglosaksonski obojenih duhovitosti koje su izazivale salve smijeha. Hammill i njegovi drugari prije večernjeg su nastupa djelovali iznimno opušteno i obećavao se odličan nastup, unatoč dvojbama nekog švedskog posjetitelja s kojim smo razgovarali prije nastupa.

Već sam pljesak publike nakon što ih je najavio voditelj dao je do znanja da na pozornicu stižu pravi glazbeni velikani, koji su svojedobno važno sooblikovali razvoj eksperimentalne i popularne glazbe 20. stoljeća. VDGG su svoj nastup, pomalo neočekivano, otvorili s “Interference Patterns”, jednim od najboljih djela s novog albuma, iako je većina vjerojatno očekivala melodični instrumental “The Hurlyburly”. Pozornička postava instrumenata bila je vrlo posrećena. S lijeve je strane za električnim klavirom sjedio Hammill, koji je preko mikrofona posredovao svoje dramatične i kameleonske vokalne akrobacije. Uvijek mirni Banton sjedio je na desnoj strani sa svojim orguljaškim “kraljevstvom” ispod kojeg je imao i posebne pedale koje su zamjenjivale dionice bas gitare (nju koristi samo u studiju). Između njih kao glavni poveznik obaju drugara sjedio je Evans sa svojim golemim nizom bubnjeva. Kad bi ih se po Hammillovoj geometrijskoj analizi međusobno povezalo pravcima, dobio bi se trokut i time središnja poruka albuma “Trisector”. VDGG su u sljedećem trenutku iznenadili izvedbom “In The Black Room” s Hammillova solo albuma “Chameleon In The Shadow Of The Night” (1973), koja je već gotovo njihova posvojena skladba, jer su je u prošlosti već mnogo puta izvodili na pozornicama te kao sastav sudjelovali u njezinu nastanku. Preko nje su prvi put pokazali da ih Jacksonov odlazak nije nimalo pogodio. Njegove su dionice ovdje pokrivali Banton i Hammill na električnom klaviru.

Unatoč Hammillovoj sarkastičnoj opasci da VDGG nisu tribute band koji bi svirao samo svoja stara djela, nastavili su izvedbom klasika “Lemmmings” s albuma “Pawn Hearts”, uz čiju je izvedbu mnogima u dvorani zastao dah, ponajprije zahvaljujući odličnoj Hammillovoj vokalnoj predstavi. U toj je izvedbi prvi put zgrabio i električnu gitaru te pokazao koliko je kao gitarist kroz sve te godine napredovao (daleko od toga da bi postao vrhunski, ali posve pristojan za potrebe sastava). Pritom između pojedinih izvedbi nije skrivao da mu štimanje gitare još uvijek zadaje probleme. U tu je svrhu na podu koristio poseban uređaj i publiku na duhovit način više puta upozorio na važnost svog poduhvata. Hammill i Banton Jacksonove su dionice mjestimice u izvedbama klasika čak izostavili ili su ih više-manje uvjerljivo nadomjestili dionicama na gitari i orguljama. Banton je uopće svojevrstan posebnjak među rockerskim klavijaturistima jer koristi gotovo isključivo orgulje, a tako je bilo i ovaj put.

Izvedbama “Lifetime”, koja je malo smirila iznimno energičan nastup, i “All That Before” vratili su se natrag na “Trisector”. Usput se Hammill našalio na račun festivalskog plakata na kojem je u prvom planu prikazan on s gitarom, a njegovi drugari zamagljeni u pozadini, riječima da su “pravi glazbenici koji pripadaju u prvi plan sastava, zapravo oni”. Dvorana je nakon toga podivljala uz izvedbu legendarnog epa “Man-Erg”, jednog od najboljih djela u njihovoj karijeri, uz koji su mnogima po tijelu prolazili žmarci od uzbuđenja. Iako sa svojim gitarskim dionicama na uobičajenom mjestu saksofona ovdje nije bio najuvjerljiviji, Hammill je u toj izvedbi svojom vokalnom predstavom razoružao sve skeptike. Da se dvorana ne bi ni na trenutak ohladila pobrinuo se još jedan epski klasik, “Sleepwalkers”, u kojem su se u savršenstvu ponovno spojile teatralnost, dramatika, izvrsna poezija i dah oduzimajuća vokalna i instrumentalna izvedba. Sva tri člana VDGG-a ni na trenutak nisu pokazala svoje godine i da sam ih gledao izdaleka i da nisam vidio sijede kose, rekao bih da su se teleportirali iz 70-ih. Doduše, Hammill se radije izbjegava visokih tonova i pretjeranog vriskanja, ali njegov vokal zato nije ništa izgubio kad treba izraziti bijes i bol. Nastup se (nažalost) polako već približavao svom epilogu preko fenomenalnih izvedbi obaju završnih dijelova s “Trisector”, epskog “Over The Hill” i “(We Are) Not Here”, koji su međusobno nerazdvojno povezani. Pobjednički završetak redovnog dijela priredili su VDGG izvedbom još jednog legendarnog postapokaliptičnog epa, “Childlike Faith In Childhood’s End”, s albuma “Still Life” (1976), nakon čije izvedbe nikako nije bilo kraja oduševljenju prisutnih u dvorani.

Dvorana je naravno zahtijevala bis i članovi sastava su kao pravi engleski uglađeni gospoda njihovu pobožnu želju i ispunili, a prije toga su se zahvalili i publici i organizatorima festivala. Neki su svoje želje u vezi s bisom izrazili prilično bučno i dobacili nekoliko nevjerojatnih želja, među njima je bila i “Octopuss”, ali ih je Hammill brzo utišao riječima u stilu “da se to neće nikad dogoditi, barem ne za života ovog gitarista”. Slijedila je izvedba prekrasnog klasika “Still Life” s istoimenog albuma, koja je uz završetak redovnog dijela zacijelo bila najveće iznenađenje nastupa (VDGG su inače među pojedinim datumima turneje više puta mijenjali popis izvedbi pa su iznenađenja uvijek bila moguća). Nakon što su još jednom podigli dvoranu u bučan pljesak, nakon zahvala su se, prebrzo, oprostili s pozornice, iako ih je publika željela pozvati natrag. No i sat i pol druženja s neuništivim legendama progresivnog rocka bio je dovoljan za brojne nezaboravne uspomene i ponekad je bilo vrlo teško oduprijeti se napasti da se usred njihova nastupa ne uštipneš u strahu da bi se probudio iz sna.

Nakon viđenog, za mene nedvojbenog vrhunca cijelog festivala, od Hammilla i njegovih dvaju drugova može se nadati velikim stvarima i u budućnosti, jer su potvrdili osjećaj koji su dali već novim albumom – da su nakon Jacksonova odlaska pronašli novi izvor motivacije. Hammill je za razliku od mnogih neupućenih predodžbi, ponajprije onih koji ga još nikad nisu sreli i koji ga obično svrstavaju uz bok diktatorskim glazbenim likovima tipa Robert Fripp, tijekom cijelog nastupa djelovao kao pravi engleski gospodin i vrstan glumac. Cijelo je vrijeme bio iznimno pristojan prema publici i govorio gotovo besprijekornim književnim engleskim, pri čemu se znao više puta podsmjehnuti i vlastitom trošku, ali i na račun već gotovo poslovične Bantonove šutljivosti. Mnogima će se vjerojatno jedanaest izvedbi učiniti nekako malo, ali s obzirom na to da je riječ o VDGG-u i progresivnom rocku u kojem neke skladbe često traju i više od deset minuta, ne bi se trebalo previše čuditi. Završetak Gouveia art rock festivala mogu sažeti i izrekom: Van Der Graaf Generator – došli, vidjeli, pobijedili.

1.) Interfrence Patterns
2.) In The Black Room
3.) Lemmings
4.) Lifetime
5.) All That Before
6.) Man-Erg
7.) Sleepwalkers
8.) Over the Hill
9.) (We Are) Not Here
10.) Childlike Faith in Childhood’s End
Bis: Still Life

Tekst za Van Der Graaf Generator: Peter Podbrežnik

Festival je protekao iznimno glatko. Nije bilo nikakvih komplikacija ni drugih incidenata. Posjetitelji su zajedno disali uz glazbu i uživali u raznolikim nastupima. Treba pohvaliti organizatore, koji izvođače nisu tražili samo među konvencionalnim “progom”, nego su doveli i neka nepoznata, ali iznimno zanimljiva imena (na primjer Les Reines Prochaines). Svi su se izvođači pokazali s pravom mjerom profesionalnosti i glazbenog savršenstva. Teško bih istaknuo samo jednog izvođača koji bi se isticao. Manifestacija je bila više nego uspješna i sasvim je moguće da ću se tamo još koji put vratiti.

Tekst za uvod i zaključak: Rok Podgrajšek
Fotografije: Rok Podgrajšek