Autor: Peter Podbrežnik
Datum intervjua: 13.04.2008.
Arena među brojnim ljubiteljima eklektičnih oblika rock glazbe uživa poštovanje kao jedna od vodećih progresivnorock grupa današnjice s posve specifičnim zvučnim usmjerenjem. Iako izbjegavaju žanrovsko određivanje svoje glazbe, što je posve razumljivo, a osobito se brane od pojma neo progresivni rock, oba njihova šefa, klavijaturist Clive Nolan i bubnjar Mick Pointer, kao članovi grupa Marillion i Pendragon ostavili su u 80-ima važan pečat u obnovi zanimanja za prog rock glazbu. Članovi grupe nisu samo izvanredni glazbenici i gotovo bez iznimke radoholičari s hrpom raznih sporednih projekata, nego i vrlo zanimljive osobnosti. Tijekom intervjua posebno su na nas ostavila dojam oba šefa grupe, na koje se ovaj intervju ujedno i usredotočio. Kasnije su nam se pridružila i ostala tri člana postave, pjevač Rob Sowden, gitarist John Mitchell i basist Ian Salmon, za koje je nažalost ostalo premalo vremena nakon što su zakasnili na početak intervjua. Posebna zahvala za intervju ide prije svega iznimno ljubaznom Micku. On nas je na intervju pozvao kar u autobus grupe, gdje smo s njim i Cliveom izmijenili nekoliko riječi, koje su se vrtjele ponajviše oko benda, njihovih sporednih projekata i ostalih glazbenih tema. Duhovitim izjavama i usputnim opaskama na račun pojedinih članova, u kojima se često našla poveća doza čuvenog engleskog crnog humora, i nas su više puta nasmijavali do suza. Tako su uspješno opovrgnuli onu staru i pošteno izlizanu tezu da je progresivni rock samo domena smrtno ozbiljnih glazbenika.
Rockline: Za početak nas zanima koliko ste zadovoljni tijekom turneje i je li se odluka da krenete na turneju u vrijeme kad još niste objavili novi album pokazala ispravnom?
Clive: Da, to je bila apsolutno prava odluka, jer je na našim koncertima na ovoj turneji više ljudi nego kad smo zadnji put izdali album. To ujedno omogućuje da zadržimo veće zanimanje javnosti za grupu i uvjerimo ljude da nismo prestali s aktivnostima. Ujedno je to važno za naš stvaralački zamah da počnemo snimati novi album. Za njegovo smo stvaranje htjeli uzeti pauzu, što smo i učinili. Sad smo primjereno spremni za nove izazove.
Rockline: Na vašem zadnjem albumu “Pepper’s Ghost” bilo je dosta prilično udarnih, gotovo metalskih dionica, koje su album gurale na granicu s prog metalom. Čemu se možemo nadati od vašeg sljedećeg albuma?
Clive: Pa, večeras ćete već moći čuti jedan akord s onoga što će se naći na njemu. Od našeg početka s albumom “Songs From The Lions Cage” postupno smo se razvijali sa svakim sljedećim albumom i prolazili evolucijski proces. Naš smo zvuk uvijek pokušavali učiniti malo drugačijim i do kraja razviti one stvari koje najbolje svladavamo. Za sljedeći album već mogu zamisliti da će se držati tog koncepta. Možda će mjestimice biti metalskiji, mjestimice manje. Za sada je to još nemoguće predvidjeti. Album će predstavljati ono što jesmo. Pri stvaranju naših albuma riječ je o organskom procesu. Pritom ne sjednemo pa matematički klasificiramo u stilu: ovdje će nam trebati 70% heavy metala, a ondje 30% melotrona. Dakle, ne radimo na takav način, nego pišemo ono za što osjećamo da je pravo.
Rockline: U nekim skladbama kao što su “Jericho”, “Solomon”, “Sirens”, “Midas Vision”, “Medusa” i “Tantalus” možemo naći brojne paralele s mitološkim temama. Je li to tijekom godina postala jedna od vaših posebnosti, da koristite različite mitološke likove kao metaforične subjekte vaših skladbi odnosno tekstova?
Clive: To je uvijek dobar način da se povuče poveznica između određene analogije odnosno ideje, recimo iz Biblije. U našim se tekstovima može naći i dosta biblijskih tema. Meni se to čini vrlo dobrim, jer takva poveznica s nekim drugim značenjem ljudima omogućuje da se identificiraju s poznatim ikonama i idejama. To dobiva pravi smisao kad radiš neku skladbu i do tada imaš napravljena samo tri ili četiri stiha i refren. Da bi ljudima preko skladbe mogao reći odnosno poručiti nešto konkretno, moraš u tekst dodati ono što ih obično privlači.
Rockline: Svi vaši albumi međusobno su prilično različiti, iako među njima cijelo vrijeme postoji neka poveznica, prije svega jedinstven zvuk, zbog kojeg je Arena vrlo posebna grupa u suvremenom progresivnom rocku sa svojom vlastitom vizijom. Koliko su promjene pjevača, basista i gitarista bile važne za evoluciju vašeg zvuka?
Mick: Gitariste i pjevače obično biramo prema tome kako će se uklopiti u naš glazbeni stil. Uvijek smo pokušavali pronaći najbolje glazbenike koje smo mogli. Pritom nikad nismo birali tako da bismo sad htjeli recimo drugog Johna Carsona ili drugog Paula Wrightsona ili bilo kakvog pjevača sličnih vokalnih manira. Isto vrijedi i za gitariste. Na audicijama smo uvijek pokušavali pronaći one koji bi se najbolje uklopili u naš stil. To se doduše obično pokaže tek kad počneš stvarati novi album. Tu nema nikakve posebne znanosti.
Clive: Ja mislim da su iz grupe uvijek odlazili oni ljudi koji su bili pravi za nju, odnosno oni koji su bili za nju čak i najbolji nakon što su u određenom trenutku prestali sa suradnjom. To se u našoj prošlosti dogodilo već nekoliko puta. Ali sad već dosta dugo imamo istu postavu.
Mick: Otprilike osam godina.
Clive: Da, osam godina. Ljudi uvijek kažu da Arena stalno mijenja svoju postavu, što nije istina. Razlozi za to su i u tome što smo važno, neočekivano, promijenili našu postavu kad smo već bili prilično poznati. Vani smo već imali dva albuma i puno je ljudi već čulo za Arenu. Nakon toga uslijedilo je još nekoliko promjena postave.
Mick: Naravno da bi bilo bolje da smo mogli zadržati istu postavu, ali to se ponekad jednostavno ne posreći. Kao što, recimo, ni svi brakovi ni ista radna mjesta ne traju vječno. Tako je to. Takav je život.
Rockline: Jeste li zadovoljni prijeđenim putem koji je grupa prošla od svog početka kao projekt između Clivea i Micka do danas?
Mick: Ne, nismo. Mogli smo svirati na Wembleyju ili većim arenama i nastupati po cijelom svijetu. Što se toga tiče, na istoj smo razini, manje-više, otkako smo počeli. Između nije bilo ni padova ni nekih primjetnih uspona. Ali zato smo barem konstantni, što je naravno vrlo dobro, jer se puno grupa ne održi tako dugo kao mi. Naravno da ne bismo ništa imali protiv toga da imamo albume na prvim mjestima ljestvica. Tko to, iskreno govoreći, ne bi želio? Ali uvijek smo stvarali ono što smo željeli i na vlastitu ruku.
Clive: Ipak, postigli smo nekoliko pobjeda. Stvaramo ono što želimo i pritom nam nitko ne soli pamet što moramo pisati. Ali s druge strane, nema nikoga tko bi u nas uložio recimo milijun funti, odveo nas na televiziju i slične stvari. Sami odlučujemo što je najbolje za nas. Ja doduše uživam u neovisnom postojanju kakvo ima Arena, ali i dalje smatram da bismo mogli biti puno uspješniji. Te se ideje nikad nisam odrekao i ne znam zašto bih se. Sad ćemo izdati novi album i vidjeti što će se dogoditi s tim.
Rockline: Vaš prvi album, “Songs From The Lions Cage”, sadržavao je brojne paralele s ranim Marillion, ali kasnije ste se tih srodnosti riješili. Je li to bio neizbježan proces pri oblikovanju vašeg prepoznatljivog zvuka?
Mick: Da, točno, ako pritom misliš na suradnju sa Steveom Rotheryjem, koji je sudjelovao na tom albumu. Dakle, Steve Rothery nikad nije bio gitarist Arene, niti je ikad bilo zamišljeno da će to postati. Tada je trebalo odabrati odgovarajući način da skrenemo pozornost na sebe i mislim da je to bio pravi put koji smo odabrali. Osobno mislim da je to istodobno bio i blagoslov i prokletstvo. No to je ljude dodatno upozorilo na naše postojanje. Isto bi se moglo reći i za Cliveovu povezanost s Pendragon. “Songs From The Lions Cage” bio je inače pri izlasku puno uspješniji nego što smo uopće mogli zamisliti. Tada nismo imali nekih velikih očekivanja. Taj nam je album zapravo pomogao pokrenuti karijeru i dovesti je do točke na kojoj smo sada.
U međuvremenu su se intervjuu pridružili i gitarist John Mitchell i basist Ian Salmon, a uz njih je gotovo od početka intervjua sjedio i pjevač Rob Sowden. Budući da su Rob, John i Ian zakasnili na početak intervjua, a on je bio usmjeren ponajviše na oba osnivača i glave grupe, dakle Clivea i Micka, a ni vremena nije bilo dovoljno, ovdje je navedeno samo nekoliko usputnih, često prilično duhovitih, Johnovih i Robovih replika.
Rockline: Brojni privrženici Arene navode “The Visitor” kao vrhunac vašeg dosadašnjeg stvaralačkog opusa. Taj je album među brojnim prog rock ljubiteljima naširoko prepoznat kao jedno od najboljih progresivnorock izdanja koja su izašla u 90-ima. Jeste li tijekom snimanja tog albuma na bilo koji način očekivali da ćete na kraju stvoriti remek-djelo?
Mick: Zbog toga se osjećam doista depresivno, što ljudi najviše cijene ono što smo stvorili prije deset godina, ali s druge strane riječ je o izvrsnom albumu.
Clive: Da, to je zaista izvrstan album i drago mi je čuti da ga puno ljudi smatra klasikom. Kad stvaramo novi album, nikad ne znamo što će izaći. Za svaki album trudimo se da na kraju bude naš najbolji. Nikad ne počnemo stvarati novu glazbu s odlukom da je sad došlo vrijeme da snimimo klasični album. Radimo jednostavno ono što najbolje znamo raditi. “The Visitor” već dugo uživa taj ugled, ali u zadnje vrijeme, posebno s novom generacijom Arenih privrženika, primjećujem da se posebna naklonost često preusmjerava u korist “Contagion” kao klasičnog albuma. Za nas status klasika uživa onaj album kakav za sada još nismo napravili. No jako sam zadovoljan što se ljudima “The Visitor” toliko sviđa i što sam primijetio dosta laskavih nagrada koje je taj album do tada dobio. Recimo za najbolji album desetljeća. Inače mi je svejedno koji je naš album najpopularniji, sve dok ljudi tako vole bilo koji od njih.
Mick: Neka prisutne podsjetim da su se albumi “Contagion” i “Pepper’s Ghost” plasirali na njemačke i nizozemske glazbene ljestvice. Dakle, ondje gdje “The Visitor” nije uspio probiti.
Rockline: Brojne progresivnorock grupe odbacuju uporabu pojma neo prog rock, koji se u medijima obično koristi za novi val progresivnog rocka početkom 80-ih. Smeta li vas uporaba tog pojma za vašu glazbu i kakvo je vaše mišljenje o cijeloj tzv. neo prog rock sceni?
Mick: Što uopće znači pojam neo progresivni rock?
Rockline: Riječ je o popularnoj medijskoj oznaci za novi val, ponajprije britanskog, progresivnog rocka, koji se dogodio u 80-ima.
Mick: Točno, riječ je o medijskoj oznaci. Žanrovski našu glazbu ne određujemo i radimo je bez opterećivanja tim pojmovima.
Clive: Neo prog? Ja bih ga nazvao kar “nerdy” prog (smijeh).
Rob: Ja bih ovo što radimo najradije označio kao melodični prog rock.
Clive: Za mene je naša glazba jednostavno rock. Ljudi je obično nazivaju progresivnim rockom zbog moje i Mickove prošlosti. Neo prog rock je po mom mišljenju izum američkih glazbenih medija, koji je nastao kao uvreda, a ne posebna glazbena kategorija. Našu glazbu ne želimo žanrovski katalogizirati. Ako je ljudima tako draže, mogu nas zvati i neo prog rock. Što se žanrova tiče, imamo doduše vrlo malo zanimanja za druge neo prog rock grupe. Dosta nam je briga sa samima sobom, iako smatram da njihova glazba nudi prilično šarolik izbor kvalitete. Zar ne, Mick?
Mick: Da. Imam sva neo prog izdanja i sve njihove žanrove (smijeh).
Rockline: A koji ti je najdraži (smijeh)?
Mick: Siguran sam da je to neki vrlo zanimljiv meksički neo prog bend (smijeh). Činjenica je da naokolo vrvi od grupa iz cijelog svijeta koje si rado lijepe žanrovske naljepnice da bi lakše skrenule pozornost na sebe, ali činjenica je da obično prodaju najviše po 30 albuma. Mi smo prodali puno albuma, oni nisu.
Rob: Je li netko vidio moj telefon? Siguran sam da je negdje ovdje. Nadam se da nitko nije sjeo na njega.
Rockline: Ne. Nije se vidio. Ali za svaki slučaj ćemo još jednom provjeriti.
Mick: Mislim da ljudi ne bi smjeli žanrovski određivati glazbu, unaprijed se opterećivati time i slušati ono što im se jednostavno sviđa, a ne na temelju nekih medijskih oznaka. Mi radimo ono što rado radimo, vi slušate ono što rado slušate. To je brak sklopljen na nebesima.
Rockline: Mick, trenutno se navodno pripremaš za turneju na kojoj ćeš obilježiti 25. obljetnicu izlaska legendarnog Marillion prvijenca “Script For A Jester’s Tear”. Kakvi su osjećaji zbog toga što ćeš ponovno svirati neke skladbe koje dugo nisi svirao uživo?
Mick: Turneja počinje već sljedeći tjedan. Skladbe sam doduše na probama svirao već godinu i pol, ali još ne pred publikom. Sigurno će to biti neko drugačije iskustvo, surađivati s drugim ljudima. Svi su naravno odlični glazbenici. Zadovoljstvo je surađivati s njima. Nadam se da će turneja proći dobro. Njezina je glavna svrha prije svega uhvatiti duh onoga što se događalo prije 25 godina. Pritom doista nemam nikakvu namjeru da bih poslije snimio samostalan album ili da bih dospio na glazbene ljestvice i naslovnice raznih prestižnih novina.
John: Na njihovim bi naslovnicama sigurno izgledao dobro.
Mick: Naravno, da bih izgledao dobro.
John: Pogotovo u posebnim kupaćim gaćicama (smijeh).
Mick: Turneja je namijenjena prije svega onima koji tada nisu imali priliku doživjeti je? Vjerojatno je nisi doživio. Koliko imaš godina?
Rockline: 26.
Clive: Mick je već pravi komad povijesti. Već zbog toga ga se isplati doći pogledati (smijeh).
Rockline: Bi li prihvatio ponudu, kad bi postojala mogućnost ponovnog okupljanja originalnih Marillion s Fishem, možda samo za nekoliko nastupa?
Mick: Ne. Sljedeće pitanje.
Rockline: Dakle, uopće se više ne čuješ s nekadašnjim suradnicima s početka 80-ih?
Mick: Ne.
Clive: Svako pitanje koje u sebi sadrži ime Marillion kod njega je “ne” (smijeh).
Rockline: Kako gledaš na sve te grupe i sporedne projekte u kojima sudjeluju neki tvoji glazbeni suradnici, kao što su recimo Cliveove obveze s Pendragon i nedavnim projektom Caamora te Johnove obveze s It Bites i brojnim drugim sporednim projektima?
Mick: Njihove obveze važno utječu na moj život. Tako ih se i na neko vrijeme riješim s leđa (smijeh).
Clive: Na taj način on izražava svoje poštovanje prema glazbi u kojoj sam ne sudjeluje (smijeh).
Rockline: Koji su bubnjari utjecali na tvoj stil bubnjanja?
Mick: Volim prije svega grupe kao što su Rush, Genesis, Yes i Pink Floyd. Pritom se ne usredotočujem na pojedine bubnjare. Neila Pearta recimo volim u Rush, ali sad neću tražiti ostalu glazbu u kojoj se ostvarivao i posebno ga veličati. Ako mi se neka skladba sviđa, to znači da su u njoj i dobri bubnjevi.
Rockline: Misliš li da je za progresivnu rock glazbu općenito bolje da i dalje ostane medijski zanemaren glazbeni žanr?
Mick: Ne. Ali imamo dosta osobina da ostanemo nepopularni.
Clive: On ima posebno puno osobina da ostane visoko nepopularan (smijeh).
Mick: Pritom bih mogao dati sličan odgovor kao na pitanje jesam li zadovoljan dotadašnjom uspješnošću grupe. Nipošto nisam zadovoljan. Clive bi doduše htio svirati po raznim zabačenim klubovima i zahodskim prostorijama, ali srećom smo nekoliko stepenica iznad toga (smijeh). Naravno da bismo htjeli svirati na većim prostorima, ali kao što je rekao Clive; on je neovisnjak i voli status glazbenog neovisnjaka (smijeh).
Rockline: Koju bi grupu izabrao da dobiješ priliku zasvirati s nekom progresivnorock postavom iz 60-ih ili 70-ih?
Mick: Vjerojatno Rush, Pink Floyd, Genesis, Yes, i Led Zeppelin, koji su moj najdraži bend svih vremena.
Rockline: Clive, brojni tekstovi i koncepti koje Arena koristi u svojoj glazbi vrte se oko mračnijih tema iz ljudskog života i društva. Jeste li svjesni da vas to čini prilično drugačijima od brojnih suvremenih prog rock grupa, koje su u svojoj glazbi i tekstovima pune radosti i veseljačkih od, grupa kao što su recimo The Flower Kings?
Clive: Da, s tim bih se potpuno složio. Naša glazba sadrži puno dramatike i mračne atmosfere. Uvjeren sam da, kad bismo pokušali biti puni svjetla i radosti, naša glazba ne bi imala željeni učinak.
John: Mračne su stvari često fascinantnije. Koju stranu Clive više voli u Ratovima zvijezda? Tamnu stranu.
Rockline: Koliko si zadovoljan svojim nedavnim radom, rock operom Caamora, koju si stvorio u suradnji s poljskom pjevačicom Agnieszkom Svitom?
Clive: To je bilo nešto što sam morao napraviti, iako je bilo izuzetno naporno. Na tome sam radio tri godine i na kraju mi je bilo pravo olakšanje, jer je prema kraju sve skupa postajalo već prilično stresno. Ali na stvoreno sam vrlo ponosan.
Rockline: A gdje si upoznao Agnieszku?
Clive: Potpuna slučajnost. Našla se pred mojim vratima na preporuku nekog mog znanca. Agnieszka je bila njegova obožavateljica.
Rockline: Možemo li se u budućnosti nadati još sličnih rock opera?
Clive: Ne. U budućnosti ne vidim nikakvih novih rock opera, jer bih vjerojatno umro od umora kad bih počeo sa sljedećom rock operom. Ali već imam ideju za neku drugu vrstu projekta, koji će se zvati Woodwork Project. Postoji doduše još jedna rock opera koju bih htio napisati, ali toga se sigurno neću prihvatiti još nekoliko godina.
Rockline: I još nekoliko riječi u vezi s Pendragon. Koliko si zadovoljan trenutačnim usmjerenjem grupe i svojom suradnjom s Nickom Barrettom, gitaristom/pjevačem i glavom grupe?
Clive: Moja suradnja s Nickom je ležerna, jer sam klavijaturist i nisam pisac glazbe. Moja je zadaća samo izvoditi glazbu i zapravo je riječ o opuštanju nakon napornog stvaranja glazbe. Za mene je suradnja s Pendragon čak neka vrsta zabave. I usmjerenje mi se sviđa i slažem se s njim već više od 20 godina. I dalje uživam svirati u Pendragon. Nicka poznajem cijeli život tako da je tu riječ o nekom posebnom odnosu. Novi album, koliko sam ga slušao, zvuči odlično tako da u listopadu očekujem dobar odaziv slušatelja.
Rockline: U prošlosti si surađivao s brojnim priznatim glazbenicima kao što su recimo Rick Wakeman, Anthony Lucassen, Peter Banks, Bob Catley, itd. Kako je bilo surađivati s njima i koja ti je suradnja ostala najviše u sjećanju?
Clive: Bilo mi je zadovoljstvo surađivati sa svim tim glazbenicima. Arjena, recimo, nikad nisam osobno sreo dok sam stvarao svoj dio glazbe, ali mi je poštom poslao svoju snimku i poručio što želi da snimim uz nju. To sam napravio u svom studiju tako da nije bilo osobnog kontakta, ali smo razgovarali preko telefona. To je bilo zabavno iskustvo. Što se tiče ostalih, kao što je recimo Rick Wakeman, on je napisao svoj prilog za album “Jabberwocky” u vlastitom studiju. Peter Banks je pak došao u moj studio. Svaka suradnja s tim glazbenicima bila je zabavna i zanimljiva.
Rockline: Koji su klavijaturisti najviše utjecali na tvoje sviranje?
Clive: Što se klavijaturista tiče, to je sigurno Rick Wakeman, jer sam u 16. godini puno učio upravo njegove klavijaturske dionice. Ali iz njegove samostalne karijere, a ne one iz Yes. Inače pak s glazbenog gledišta iznimno cijenim filmske skladatelje kao što su recimo Ennio Morricone, John Williams i Danny Elfman, jer obožavam filmsku glazbu. Za slušanje ostale glazbe nalazim vrlo malo vremena, jer se većinu vremena radije bavim njezinim stvaranjem.
Rockline: Clive, tvoje zasluge za ponovno oživljavanje zanimanja za progresivni rock u 80-ima neosporne su. Kako prihvaćaš status kultnog glazbenika, koji su ti dali brojni ljubitelji tvoje glazbe?
Clive: Kultni glazbenik? Ne, ne bih rekao da to drži. Što se toga tiče, u istoj sam situaciji kao Mick. Htio bih svirati na većim prostorima i prodavati više albuma. Ali mi smo to što jesmo. Kad bi mi netko rekao da sam kultni glazbenik, to bih ipak shvatio kao kompliment. Sebe sam doduše uvijek smatrao glazbenim opskurnjakom. Naslov kultnog glazbenika sigurno bi zvučao lijepo, ali ne uklesan na nadgrobnom kamenu (smijeh).
Rockline: Za kraj još isto pitanje koje je prije dobio Mick. S kojom bi progresivnorock grupom iz 60-ih ili 70-ih surađivao kad bi to bilo moguće?
Clive: Tih je dosta. Rado bih odradio nastup s Queen. A posebna bi mi radost bila snimiti nešto i s Peterom Gabrielom. S njim bih jako rado surađivao, makar samo da mu počistim pod u studiju (smijeh).
Rockline: A što misliš o okupljanju Genesis i svim tim ponovnim okupljanjima velikih rock grupa?
Clive: Ponovna okupljanja su super, jer bi, da se ne dogode, nestalo nešto veličanstveno i puno ljudi ne bi vidjelo sve te legendarne grupe. Za Genesis bih doduše puno radije vidio da su se okupili s Peterom Gabrielom i Steveom Hackettom nego da ponovno nastupaju u obliku trija.
Rockline: Hvala, Clive. Svim članovima Arene iskreno zahvaljujemo na vremenu koje su namijenili intervjuu i želimo vam uspješan večerašnji nastup.
Clive: Hvala vama. Svima nam je bilo posebno zadovoljstvo i rado ćemo pogledati i intervju i reportažu kad budu objavljeni na vašim stranicama.
Intervju: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
