Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Orto klub, Ljubljana
Datum koncerta: 15.02.2009
Broj posjetitelja: 80
Cijena karte: 25 €
Možda je najveća zasluga sastava Poison, osim toga što su njegovi članovi svojedobno vlastoručno držali na nogama industriju učvršćivača za kosu, to što su nakon odlaska krajnje prosječnog C.C. DeVillea u orbitu svjetski poznatih gitarista lansirali dva izvrsna virtuoza: Richieja Kotzena i Bluesa Saracena. Blues je u sastav došao nakon odlaska Kotzena, koji se preselio u Mr. Big i tamo zamijenio nezamjenjivog Gilberta, a zatim se najozloglašenijim predstavnicima američkog sleazea ponovno vratio DeVille. I inače Saraceno i Kotzen imaju dosta zajedničkog: osim što su obojica izvrsno tehnički potkovani, poput pravih bluesera svoju poetiku grade na prilično skromnom, neprocesuiranom i minimalističkom zvuku, koji zasigurno nije tipičan za razdoblje kojemu gitaristi duguju svoja zvučna imena.
Tako je bilo i u Ortu. Kotzen je u svakom pogledu skroman i suzdržan. S publikom gotovo ne komunicira, jer uglavnom sanjarski zuri u daljinu ili se posvećuje svom po mjeri izrađenom japanskom Telecasteru od jasena. Za razliku od Sardinasa, suborca iz austrijske Bluesiane, koji slično kao Richie ne slovi po govorljivosti, čini se (barem na prvi pogled) da Kotzenu nedostaje i karizme, ili barem one iskonske rokerske autentičnosti, koja je na nastupima uživo i te kako važna. Tijekom predstave majstor je naime imun na sve usklike oduševljenja, aplauze i ovacije, odnosno prima ih posve stoički, kao da svira u svojoj spavaćoj sobi No očito je to dio njegova cjelokupnog image-a.
Kotzenovi aduti su dakle isključivo glazba i izvedba, a na tim područjima mladić iz Pennsylvanije nikako ne razočarava. Njegov gitarski stil mogli bismo opisati kao mješavinu Gilbertova perfekcionizma i živahnog bluesa Stevieja Raya Vaughana, što se vidi ponajprije u izboru akorada, među koje se nerijetko uvuku septime, none i druge “egzotične” note. U solažama se Kotzen drži klasike; osnovna pentatonika, začinjena Gilbertovim “three note per string” obrascima, koji međutim nikad nisu u proturječju s mirnim duhom i profinjenom porukom glazbe. Pozitivno iznenadi i njegov vokal, koji je među gitarskim virtuozima koji se usude stati pred mikrofon nedvojbeno jedan od boljih i prepoznatljivijih. Kotzen nam je svojim baršunastim glasom tako otpjevao nekoliko svojih koncertnih klasika, poput I’m losing you, Remember, Change, So cold, Faith, Stand, koju je prispevao za album Native Tongue sastava Poison, te Hendrixovu (odnosno Dylanovu) All along the watchtower, koju smo čuli na bisu.
Nakon sat i pol dugog koncerta i kratkog predstavljanja članova postave (Richieja su kao i uvijek pratili basist i bubnjar) publika je bila više nego zadovoljna, a među najoduševljenijima bila je Gudrun, vlasnica Bluesiane (lokala na Vrbskom jezeru, koji je u posljednje vrijeme postao Richiejev drugi dom), koja je Kotzena gotovo već posvojila. Među gostima su se mogli primijetiti i članovi Sepulture, koji su se vrzmali po dvorani i tužno pogledavali prema pozornici, koja je puno skromnija od onih na kojima su navikli nastupati. Brazilci su trebali zauzeti Orto dan poslije, no nastup su zbog brojnih otegotnih okolnosti, na želju svog menadžera, otkazali. Kako stvari stoje, nakon odlaska braće Cavalera morat će se naviknuti i na takve neugodnosti.
Fotografije: Hedvika Beras
Galerija slika
