Dan za METAL kakav još nije viđen – metalsko uskrsnuće sa Saxon i Iced Earth u Zagrebu (2009)

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Boogaloo / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 21.02.2009
Broj posjetitelja: 1500
Cijena karte: 200,00HRK

Saxon i Iced Earth na zajedničkoj turneji! Za pravovjernog ljubitelja teških metalnih zvukova odlazak na barem jedan koncert ove turneje obavezan je, rekao bih čak životna obveza! Obje grupe krase izuzetna dostignuća u karijeri. Saxon su zapravo veliki veterani, neka vrsta autora biblije metala, koji su kroz osamdesete doživljavali svoj veliki komercijalni uspjeh i punili najveće koncertne scene, i stadionske i dvoranske. Njihove skladbe iz tog razdoblja kultne su klasike, rekao bih heavy metalski evergreeni. Bez obzira na to, Saxon su po duhu i danas mladići. Grupa djeluje mladenački, redovito izdaje albume, koji su zametaliziraniji nego ikada u razdoblju njihova najvećeg komercijalnog uspjeha, redovito odrađuje koncertne turneje i pojavljuje se kao obavezna sudionica festivala na raznim krajevima svijeta. S druge strane, veličina Iced Earth u usporedbi sa Saxon ni u čemu nije zamagljena. Po stažu mlađa, ali po opusu izdanih albuma, osobito u razdoblju 1991. – 2001., grupa koja je napisala nekoliko doista fantastičnih albuma. Iced Earth su oduvijek slovili po fantastičnoj ritam liniji, a kad se razgovor okrene njihovim pjevačima, uvijek se spominje pojam vrhunskog metal vokala (Mathew Barlow, Tim “Ripper” Owens). Nakon povratka Matta Barlowa u grupu “rejting” grupe opet je porastao, jer su upravo s njim na prijelazu tisućljeća postigli neku vrstu vrhunca karijere.

Koncertna epopeja dviju moćnih postava bila je zamišljena tako da su obje grupe glavne nositeljice svake koncertne večeri. Iced Earth su uvijek išli na pozornicu prvi, Saxon su ih naslijedili, a obje su grupe ukupnu koncertnu minutažu od dva i pol sata podijelile na dvije jednake polovice.

Doduše, mi Slovenci imali smo čast uz lijep odaziv pozdraviti obje grupe na koncertu u Ljubljani 20.02.2009., ali zaustavljanje obiju sljedećeg dana u samo 125 km udaljenom Zagrebu, u našoj južnoj susjedi Hrvatskoj, nikako nije smjelo i moglo ostati previđeno. Naposljetku, to bi zapravo bio veliki grijeh, ali o tome više u nastavku.

Sat je odavno otkucao osam navečer. Okružen gomilom heavy metalskih entuzijasta, polako se probijam prema ulazu zagrebačkog kluba Boogaloo. U dvorani već tutnje zagrebački metalci Inciter, dakle domaća grupa, koja je po svojim kvalitetama vrlo cijenjena, a njeguje oštar, klasičan oblik tehnički odlično potkovanog thrash metala, koji bi mogao privući ljubitelje stare Metallice ili Annihilator, ali s dodatkom mnogo modernijeg “groove” zvuka. Nažalost, nije mi bilo suđeno ispratiti njihov koncert pa kad sam prešao prag Boogalooa, već je nastupila prva stanka u dvorani, gdje su vrtjeli Iron Maiden himne. U Boogalooju je vladalo pravo blagdansko raspoloženje, takvu gomilu ljudi u ovom klubu ne pamtim, a nisam ga posjetio samo nekoliko puta. Koncert je definitivno morao biti rasprodan, jer neposredno prije početka nastupa Iced Earth kroz gomilu ljudi se uopće nisi mogao probijati. Zastoj je nastao već u prolazu između bara i dvorane. Lijepo smo se stiskali, što da kažem. A kad su Iced Earth stupili na pozornicu, dvorana je bučno oživjela. Nabijena do posljednjeg kutka, na oko znatno preko 1000 ljudi, nekih 1300 – 1500 (naravno hipotetski, zajedno sa svima u baru i onima koji su se još vrzmali ispred dvorane).

Iced Earth su svoj dramatični scenski cirkus teatar započeli u skladno mirnom uspravnom – dvonožnom položaju, s glavama okrenutim prema dolje, dok se odvijao otvarajući uvod svježeg Iced Earth albuma “The Crucible Of Man” (2008) naslovljen In Sacred Flames. Svjetla se pale, grupa se razleti po pozornici s Behold The Wicked Child i razbuktava mnoštvo do prave histerije. Grupa se uvodno otresala blagih zvučnih nevolja. Osobito je Schafferova ritam gitara bila silno glasna i pomalo je prekrivala ostale gradivne elemente scenskog Iced Earth zvuka. Pogotovo je u zvučnoj slici u početnim fazama koncerta, na račun Schafferove glasnoće, patila čujnost vokala Matta Barlowa. Manji zaklizaj s prave ugodbene frekvencije tijekom izvedbe koncerta u početnom je dijelu dopustio i bubnjar Brent Smedley, koji je između zvučne matrice Invasion introa i skladbe Motivation Of Man zakasnio u prijelazu na bubnjevima, a njegov je postupak šef grupe Jon Schaffer, ni izdaleka sretan, otpratio oštrim pogledom ispod obrva u smjeru prema grešnom jarcu.

U nastavku su zvučnu sliku vrlo brzo sredili, a Iced Earth su sve začarali izuzetnom scenskom uigranošću, tehnički maksimalno izbrušenom ritam linijom, koja je nudila paklenski torpedirajući marš, u koji su se veličanstveno smjestili poznati floridski “palm muted” “thrashy” riffovi klasika Vengeance Is Mine, Pure Evil ili Violate. Njima nasuprot stajale su klasike s višim udjelom melodije i himničnih napjeva poput Burning Times, Watching Over Me, koji je mnoštvo ispratilo s posebno intenzivnim emocijama, Dracula i Melancholy (Holy Martyr). Ukratko, izvrstan omjer agresije i karakterističnih Iced Earth melodija priredio je vrhunsku izvedbu grupe u svakom pogledu. Grupi je silno godila velika pozornica, nadalje dvorana, koja je zbog svoje nabijenosti pucala po šavovima, skladno razigrana publika, koja je pratila svaki udah i izdah grupe na pozornici s huronskim odazivom i koja je jedinstveno, od prvog reda pa sve do suprotnog kraja dvorane, vitlala rukama u zraku i prepuštala se oživljavanju Iced Earth pakla.

Svakako je važan jezičac na vagi, uz odličnu set listu koju su momci ponudili, vokal Matta Barlowa. Čovjeka sam prvi put imao čast vidjeti uživo u Beču davnog dana, 09.02.2002. Potom je Barlow napustio Iced Earth i vratio se početkom prošle godine natrag u grupu. Dečko nije izgubio ni mrvicu vokalne snage. Ako ne i prije, cijela se dvorana o tome uvjerila pri izvedbi jedine skladbe večeri s albuma “Horror Show” (2001), naslovljene Dracula. Temelj te skladbe uz vražje riffanje jest ekstremno pjevanje, koje zahtijeva čvrsto zauzimanje vokalnog položaja u najvišim mogućim položajima, kreaciju razrađene vokalne melodije i unos snage koliko ti dopušta tvoj prirodni talent u kombinaciji s treningom. Barlow je dokazao da posjeduje sve to i da u tom elementu i danas izvedbeno otpuhuje većinu pjevača heavy metala planeta Zemlje. Moć ekstremnih položaja njegova vokala djelovala je istodobno oduševljavajuće, pa čak i hipnotički. Glavnina skladbi u set listi za Iced Earth nakon povratka Barlowa u grupu danas opet funkcionira znatno prirodnije nego u razdoblju grupe s Timom Owensom, a zanimljiva je činjenica da se u materijalu s “Framing Armageddon” i skladbi Declaration Day ipak mogao pogrešiti vokal Tima Owensa. Oba pjevača naime izrazom su silno snažne figure, koje vokalom, kako u studiju tako i na pozornici, ostavljaju odlučan pečat o kojem ovisi atmosfera samih pjesama. Budući da Barlowu pripada “glavnina Iced Earth klasika”, on je za Schaffera logično prvi izbor Iced Earth. U svakom trenutku. Iced Earth tako danas svoje koncerte, s ponovno pridruženim Barlowom u postavi, opet spretno iskorištavaju za izgradnju svojeg imena u potrazi za popularnošću unutar metalskih masa. Ruku na srce, grupa je zbog duljih stanki u kojima nije bilo koncerata po Europi, kao i zbog činjenice da neko vrijeme u postavi nije bilo Barlowa, žrtvovala priličan dio popularnosti, na kojoj je jahala sve do kraja turneje “Horror Show”. Kad čovjek promatra Barlowov rad tijekom izvedbe skladbe Dracula, ostaje bez daha.

Nakon doživljenog na ovom Iced Earth koncertu, drugo se ne može reći nego: “Dobrodošli opet doma, Iced Earth!” Dvoranu su doveli do prave ekstaze i nagradili iskazani entuzijazam publike izvedbom fantastične klasike s albuma “Dark Saga”, The Hunter, koju su prije toga na turneji izveli tek dva dana ranije na koncertu u Budimpešti. Istodobno su odlučno bacili rukavicu i frontalno izazvali Saxon te ih tako natjerali na razmišljanje o tome kakvu taktiku odabrati da izvuku živu glavu i ishod barem izjednače. Kao što rekoh. Ovaj je Iced Earth koncert dokazao da se na pozornicu vratila negdašnja magija i da se grupa ponovno diže kao feniks iz pepela. Nadajmo se da će se u bliskoj budućnosti dogoditi turneja grupe u ulozi “headlinera” i sa setom dugim barem dva sata.

Pred koncert Saxon, koji su naslijedili pozornicu, mnoštvo ispod pozornice malo se premiješalo pa su tu svoje redove sklopili osobito ljubitelji retro heavy rock i metal zvukova staroškolskog zanata. Konkretan scenski prostor omogućio je postavljanje dodatnih scenskih kulisa. Bubnjevi su tako odlučno podignuti na dodatni podij, a pred njima se nalazila još jedna kraća improvizirana pozornica, dostupna s lijeve ili desne strane, koja tako posjetitelju omogućuje oživljavanje i pogled na klasičnu scensku igru Saxon koncerata. Uz to neka dodam da su pozadinu opremili golemim Saxon sloganom. Svega toga dan prije u Ljubljani naime nije bilo. Dakle, na pozornici je nedostajao samo još poznati Saxon orao, pa bi mjera bila puna.

Pozornica se malo prije deset ponovno zatamni, kad se kroz plavkaste svjetlosne prelive probiju poznate siluete na pozornicu. Standardna postava s Biffom u sredini i oba gitarista s njegove lijeve odnosno desne strane, Nibbsom Carterom skroz lijevo i naravno Nigelom Glocklerom u pozadini iza bubnjarske utvrde podignute za cijeli kat više od prve linije. Saxon se ovaj put ni u čemu nisu suzdržavali. Znali su izvedbenu snagu prethodnika i na krilima podivljale dvorane odmah su udarili s odličnom scenskom ugođenošću od prvog odsviranog tona. Grupa je bila nevjerojatno razgibana i za svoje časne godine i veteranski staž nije štedjela energiju u gimnastičkim elementima i akrobacijama. Repertoar je bio prilagođen predstavljanju nove ploče “Into The Labyrinth” (2009), ali su stari lisci u nove komade slikovito pomiješali stare klasike. Prva među njima posebno je teatralno izazvala emotivne izljeve publike, kad je Biff zaželio publici neka napuni glave heavy metal gromom. Torpediranja nikako nije kraj s pjesmom poguban riff i ritam rallyja Witchfinder General (“Lionheart”, 2004), a momci malo obuzdaju konjske snage u nastavku s imenitom klasikom 747 (Strangers In The Night), u koju se istodobno s njima uključi cijela dvorana. Slijedi opet skok na novi album s juriš-skladbom Demon Sweeny Todd, rockerskije vođenom Hellcat, a zatim Biff napravi manju stanku i postavi pitanje publici. Riječ je o klasičnom pitanju mnoštvu, koje se uvijek dogodi na Saxon turnejama: “Što želite da vam odsviramo sada? Dogs Of War? A što s Broken Heroes ili Motorcycle Man?” Sklop je zaključio s: “Or let us play both?” i nećete vjerovati: “This song is called Broken Heroes.” Aaaa!!! Klasika jedne od najljepših Saxon ploča iz osamdesetih “Innocence Is No Excuse” izazvala je salve ovacija. Ruke u zraku od prvog reda pa sve do kraja, vrućica subotnje noći u Boogalooju rasla je preko svih granica, a grupa je stvorila poznatu magiju osobito u podkožno zavodljivom riffu refrena, kad se u pjevanje uključila cijela dvorana. Doista svečan trenutak koncerta. Biff nije lagao i kad je rekao da će se uhvatiti obiju skladbi, slijedio je još “motor jebeni kotač čovjek”. Uz Motorcycle Man htio bih istaknuti primjetan skok, koji zapravo već lijepo desetljeće kod Saxon nije ništa novo, ali ipak. Riječ je o eighties klasici, koja je na studijskoj snimci s početka osamdesetih zabilježena s jednom pedalom za bas bubanj. Glockler, koji je dužan koristiti dvostruku pedalu za bas bubanj, ni ovaj se put u toj činjenici nije suzdržavao, a Saxon su osobito s njegovim topotom iz nje izvukli pravi zloglasno povampireni juriš krajnje zametaliziranosti, koji se na taj način zaiskrio u svoj intenzivnosti ponovno uz Power And The Glory. Kakvo otkriće za revitalizirane Saxon. Dvostruka pedala za bas bubanj. Glockler ju je duhovito upletao i u Wheels Of Steel, Princess Of The Night i Denim & Leather. Iako sam osobno među dosad isprobanim Saxon bubnjarima pristaša Fritza Randowa, kojeg su Saxon zbog prečestog posezanja za alkoholnim opijatima izbacili iz grupe, Glockler je jučer dokazao da se s njim nema što šaliti! Polomio nas je.

Biff je među ljude izlio cijeli plato plastičnih boca vode, polijevao se njome po glavi tijekom koncerta. Neprestano se rukovao s publikom i tako je držao uza se u stalnoj šah poziciji, pa mu je ona marljivo slijedila i jela mu iz ruke. Stari frajer jednostavno zna matirati publiku!

Koncert se naglo vrtio dalje i odjednom smo se našli usred križarskih ratnih pohoda s Crusader, koji je još posljednji put podigao dvoranu na noge. Skladba koja je obavezna stalnica željeznog repertoara i bez koje grupa jednostavno ne smije izaći na pozornicu. Grupa dolazi po dodatak, koji otvara svježe izdanim singlom za skladbu Live To Rock, koji se odlično uklopi u dodatak. Slijedi kratka stanka i nastavak s klasikom Princess Of The Night, uz koju s pozornice odlaze Scarratt i Carter. “This is Paul Quinn, and we call him? Paul Quinn!” glasio je Biffov obraćanje publici, uz koje je “Quinneyju” dan znak da otvori skladbu poznatog riffa. No desanta na Boogaloo još nije bilo kraja i Saxon su za završetak pripremili još apsolutnu točku lomljenja vratova uz heavy rock klasiku Denim & Leather. A zbroj svih zbrojeva? Apsolutna heavy metal bomba, koja je oduševila baš sve u dvorani. Krajnje razigrani starci, odlični solistički dueli obiju gitara, Biff je majstorski odvezao vokalne linije kroz koncert, iako mu na mikseti povremeno rado dodaju preobilan “echo delay” akcent, kad je to potrebno, ali ipak. Čovjek se još uvijek fascinantno drži i vlada situacijom te u svemu opravdava svoju poznatu figuru jedinstvenog Saxon vođe.

Za kraj još svima klasično neugodna usporedba zagrebačkog koncerta s koncertom dan ranije u ljubljanskoj dvorani MediaPark. Obje su grupe na zagrebačkom šovu iz sebe izvukle još više energije i ponudile još više koncertnog sladostrašća. Razvukle su set listu. Iced Earth za jednu skladbu (The Hunter), Saxon za dvije (Hellcat, Motorcycle Man). Uzroci za to leže u većoj dvorani. Po širini, dužini i visini. Nadalje duljoj i široj pozornici, koja je konkretno Saxonima omogućila da su svoju scensku scenu i u cijelosti postavili, zatim zbog mnogo veće posjećenosti koncertnog događaja i naposljetku još jednog vrlo važnog elementa. Mnogo veće ekstaze koju je pokazao odaziv hrvatske publike na ovom koncertu. Zapravo mogu reći, iako nisam redoviti posjetitelj koncerata u Boogalooju, da su Iced Earth i Saxon priredili nedvojbeno jedan od najboljih metalskih koncerata u Zagrebu u posljednjih 10 godina. Kao da su se rodila zlatna vremena za metal i bajkovito odjednom ponovno nacrtala na dva i pol sata života. Nezaboravna dva i pol sata, prije nego što je u dvorani odjeknuo posljednji udarac bubnjeva i prosula se posljednja riffovska plotuna u Denim And Leather  te su nas, nakon više od polusatnih bitaka za odjeću ispred garderobe pri napuštanju dvorane, vani dočekale pahuljice i tako nam ohladile preko vrelišta zagrijane metalske glave.

fotografije: Aleš Podbrežnik 

Setlista

ICED EARTH:
1. Intro
2. Behold The Wicked Child
3. Invasion
4. Motivation Of Man
5. Setian Massacre
6. Burning Times
7. Declaration Day
8. Vengeance Is Mine
9. Violate
10. Pure Evil
11. Watching Over Me
12. Ten Thousand Strong
13. Dracula
14. Melancholy (Holy Martyr)
15. My Own Saviour
—dodatak—
16. The Hunter
17. Iced Earth

SAXON:
1. Battalions of Steel
2. Heavy Metal Thunder
3. Witchfinder General
4. 747 (Strangers In The Night)
5. Demon Sweeny Todd
6. Hellcat
7. Broken Heroes
8. Motorcycle Man
9. The Letter
10. Valley Of The Kings
11. Wheels Of Steel
12. Power And The Glory
13. Crusader
—dodatak I.—
14. Live To Rock
15. Princess Of The Night
—dodatak II.—
16. Denim And Leather

Galerija slika