Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: klub Ke Me Meo / Argelato (Bologna) / Italija
Datum koncerta: 28.02.2009
Broj posjetitelja: 900
Cijena karte: 25,00€
Treći uzastopni “Play It Loud!” festival, nekakva talijanska verzija njemačkog festivala Keep It True, koji je s lanjskog mjesta održavanja Orzinouovi kraj Brescije (klub Buddha Rock Cafe) preseljen u Argelato kraj Bologne (klub Ke Me Meo), zapravo je festival koji uvijek nudi dobar razlog za obavezan dolazak.
Riječ je o festivalu koji poslužuje nastupe bendova koje je danas na starom kontinentu strahovito teško uloviti na koncertima. Lani smo na ovom festivalu uživali u fosilnim nalazima poput Coven Hoof, Manilla Road, Steel Assassin, Elixir ili Helstar, a ove su nas godine organizatori razmazili najavom odličnih kanadskih metal manijaka Exciter, himničnih power metal praotaca Jag Panzer, britanskih legendi N.W.O.B.H.M.-a Jaguar, zatim francuskih starosjedilaca LoneWolf i bombončića iz redova “old school” talijanskog metala, kao što su Bud Tribe ili Vanexa.
Kao što je iz moje režije šlamperaja, uz svjesno odbacivanje novodobnih izuma koji se brinu za otupljivanje ljudskih osjetila (čitaj: nepogrešive navigacijske uređaje), već poznato, ponovno gubljenje u predgrađu Bologne bilo je tako reći neizbježno.
Napokon! Dolazak na mjesto događanja oko 16.00 sati. Ispred kluba Ke Me Meo već veselo vrije. Ljudi se zabavljaju u ekstravagantnoj odjeći i privlače pozornost, glasno vrte glazbu iz autoradija, glasno čavrljaju tako da buka odjekuje svim stranama industrijske ulice predbolonjskog džepnog sela Argelato i slobodno se prepuštaju opijatima travarsko-alkoholnog podrijetla. Prije nego što je RockLine stigao u klub, svoj su dug već odradili Fallen Fucking Angles, koji su dostojanstveno otvorili ovogodišnji Play It Loud festival. Oni su zagrijali publiku svojom talijanskom verzijom hodanja stopama legendarnih Exciter, Anvil, a stvar bi mogla biti zanimljiva i svim old school speed metalcima koji se palite na kojekakve stare Agent Steel, moguća je i veza s porivima primordijalnih n.w.o.b.h.m. vidika. Za njima su zanimljivo razvijanje događaja na trećem Play It Loud festivalu nastavili National Suicide, domaćini iz grada Trento, koji njeguju iskonski old school thrash/speed izraz u stilu ranih Exodus, Overkill, Anthrax ili Xentrix. Ljubitelji šusa staroškolskog akcenta u žilu, obavezno provjerite oba benda s prve!
Otvarajući udarni trojac zaključili su Wotan, himnično epski jahači iz Milana, koji s obzirom na stil koji njeguju mnogo duguju nauljenim steroidnim napuhancima Manowar. Zamislite talijanski bend Domine, čak i vokal pomalo podsjeća na Morbyja (Sabotage, Domine), koje smo dolaskom na lokaciju za dlaku još uhvatili.
LONEWOLF:
Nakon Wotan na pozornicu su se ukrcali već Francuzi Lonewolf, koji su se kao gosti rano našli na rasporedu nastupajućih. Bend iz Grenoblea zapravo je ponudio zanimljivu poveznicu s prethodnikom Wotan. I ti momci njeguju onaj epski battle metal. Bend postoji od 1992. i izdao je 4 studijska albuma. Napao je izrazito sirovim zvukom, izravnim juriišem koji lomi glave, odličnom ritam linijom, grlenim grubim vokalom u središtu, melodičnim jednožičnim motivima preko rifova, “iščupanim” u stilu klasičnih Running Wild, novim odličnim razlogom za ekstatično “nabijanje na kolac” za svakog pravog metal manijaka. Bend je svoj energični nastup otvorio epski udarnom Shadowland, koju je naslijedio odličan nastavak slične frekvencije Divine Art Of Lies. Očito je ove godine organizator doista sve promislio kako bi na festival doveo predstavnike koji su do srži zapisani okostalim polugama tradicionalne heavy metal škole. Intenzivan nastup i veliko “da” vuku lutalici iz Francuske!
•1. HOLY MARTYR:
Milanski metalci predstavljaju još jedan od talijanskih bendova zapisanih vojničkom marʃu kroz sve skladbe kojih se dotakne njihovo skladateljsko pero. Bez obzira na to što nastanak benda seže u devedesete, bend je tek 2007. uspio izbaciti studijski prvijenac “Still At War” (2007), kojem je prošle godine slijedio “Helenic Warrior Spirit”. Još jedan bend koji se može pohvaliti tehnički izuzetnom potkovanosti i izvanrednom uigranosti, što je krasilo i prethodne nastupajuće. S jasno istaknutom himničnom, visoko melodičnom komponentom i jurinim napjevima, u dvorani su ponovno osrećili ponajprije ljubitelje Manowar. Osamdesete se na pozornici festivala ocrtavaju i s Holy Martyr iznimno učinkovito! Bend je predstavio, među ostalim, Lakedaimon, pa From The North Comes The War i tako se upisao u srca poticatelja pod pozornicom, zaljubljenih u bitke još prije izuma baruta! Odlično motiviran bend, čiji je nastup kao takav samo dokazivao da su svi bendovi na festival pristupili izuzetno ozbiljno i svojom zauzetoću gotovo izazivali jedni druge tko će na pozornici biti bolji.
ETRUSGRAVE:
Gitarist Fulberto Serena, koji je nekoć svirao u legendarnoj prog epic doom metal postavi Dark Quarterer, nastaloj još 1974., nedavno je osnovao bend Estrusgrave sa sjedištem u gradiću Piombio kraj Toskane. Zanimljivo je da kvartet njeguje sličan lik kao i danas još uvijek aktivni Dark Quarterer. Skladbe su također duže vrste, nabijene epskoću, bajkovitoću u stihovima, operetnim vokalom, iznimno toplog akcenta i melodične izrađenosti, čistoće i istodobno autoritativne udarnosti. Etrusgrave su izdali prvijenac “Masters Of Fate”, koji su i predstavljali na svom koncertnom nastupu. Skladbe, koje u prosjeku traju oko osam minuta, obuhvatile su Defeaning Pulsation, pa naslovnu Master Of Fate. Etrusgrave lijepljenjem mnogih motiva zvuče čak i progresivno i mogli bi oduševiti ljubitelje melodične himničnosti za koju se hvata starokopitni sirovo autentični zvuk kakvih Manilla Road, naravno s mnogo “svjetlijim” vokalom, i naravno i one koji poznajete i sviđa vam se Dark Quarterer, možda prve Warlord, čak i Omen. Do tu su se bendovi izražajno izuzetno lijepo nadopunjavali. I Etrusgrave su bili odlično ugođeni, uigrani i nadahnuti na pozornici. Možda malo više scenske kinetike ubuduće, pa bi njihovi koncerti mogli biti još zanimljiviji.
MARTIRIA:
Bend je nastao prije 22 godine. Riječ je o prvom bendu festivala koji je odstupao od svih koji su se na pozornici izredali prije njega. Stilski svakako. Naravno, i ovaj bend gradi na razvučenim aranžmanima, polako prelaze na bit. Su epski, a istodobno poguban. Mračni, često koketirajući sa sporo kotrljajućim ritmovima koji bi mogli nekoga podsjetiti na Pentagram, Candlemass. Vokal je u rukama Ricka Andersona (ex-Warlord) naravno zanimljiv unikat, dramatičan, ne pretenciozan, nosi prepoznatljivu boju, melodičan je, a istodobno hladan i blago obskuran, bez problema ocrtava crni veo na ozračje skladbi. I bend se rado često hvata polutonskih rifovskih vijuga u srednje brzim pjesmama. Nastup je djelovao kao neka vrsta žalovanja. Babylon Fire, Exodus, The Storm zvučale su drugačije od svega prethodno čuvenog, iako je bend (iz Rima) zakleto posvećen epskosti. Pomalo je smetala izrazita statičnost benda na pozornici, “dosadno” Rickovo šetanje pozornicom i okretanje leđa publici tijekom duljih instrumentalnih dijelova u skladbama, što je zračilo određenim nezainteresiranjem i osjećajem kao da se pjevaču žuri što prije napustiti pozornicu. Bend koji u rukavu ima mnogo aduta mogao bi uz malo više suradnje s publikom iz sebe iscijediti znatno energičniji šou nego što smo ga bili dostojni. Naposljetku, radilo se o jednom od uopće rijetkih koncertnih nastupa benda u ovom razdoblju, povrh toga u društvu s Rickom Andersonom, što je, kako god okrenemo, značilo prvi manji vrhunac večeri.
VANEXA:
Legendarna je new wave of italian heavy metal postava, nastala još 1979. Ponajprije je njezin najpoznatiji član pjevač Roberto Tiranti, koji se 1997. pridružio odličnim melodično progresivnim metalcima Labyrinth, s kojima je, među ostalim, izdao vrlo cijenjeni album “Sons Of Thunder”. Bend Vanexa je u karijeri izdao samo tri albuma. Dva od njih (“Vanexa”, “Back From The Ruins”) još sredinom osamdesetih, a treći “Against The Sun” s Robertom Tirantijem na vokalu 1994. Bend udara i u novom tisućljeću, udara doduše bez novih izdanja, što će, nadajmo se, nadoknaditi što prije, ali ipak. Udara. Odlična uigranost članova, ponajviše gitarskog dvojca Selishta/Graziano, i s eksplozivnim Tirantijevim pjevanjem u potpunom središtu. Imao sam čast gledati ga s Labyrinth ispred Helloween, 16.04.2001. u Stuttgartu, a njegov nastup na ovom festivalu bio je samo dokaz da je kao vokalist zadržao svoje velike vrline po kojima ostaje cijenjen. Scenska igra posve opuštena, odlično vođenje uz poticanje publike, koja je prvi put više napunila Ke Me Meo na festivalu, tako da je pod pozornicom bend aktivno pratilo kojih 400 ljudi. In The Shadow Of The Cross odlična je skladba za zagrijavanje, nakon koje je bend sljedećim himnama postupno iz minute u minutu dodatno pojačavao svoj nastup. Praktički bez greške, sa zapovjedničkim Tirantijem i nekoliko doista eksplozivnih visoko letećih melodičnih ukrasa operetno izrađenog vokala, koji bend s pridom iskorištava u svom inače staroškolski oblikovanom rifanju, ali bogato obloženom melodičnim ukrasima i atmosferičnim prijelazima te promjenama tempa. S dinamikom šarolike set liste. Osobito je izdvajao npr. udarni himnični srednje brzi The Hanged Man! Bend je u repertoar uključio baš sva tri albuma i svoj šou zaključio skladbama s prvijenca “Vanexa” Metal City Rockers i Rainbow In The Night. Nastup začinjen pravom žeravicom. Samo novog albuma još uvijek nema!
JAGUAR:
Neka me vrag, ako ne vrijedi pravilo da je nešto u krvi crvenokosih s britanskog otočja. Svakako su to još vrlo bestidno pokazivali u osamdesetima. A jedan od važnijih glasnika ere New Wave Of British Heavy Metala bili su nedvojbeno i Jaguar. Bend se u Argelatu predstavio u postavi Jamie Manton (vokal), Garry Pepperd (gitara), Simon Patel (bas gitara) i Nathan Cox (bubnjevi). Dakle, Garry Pepperd jedini je u postavi originalni član benda koji je u osamdesetima izdao metal klasike “Power Games” (1983) i “This Time” (1984). Sveukupno četiri albuma, s petim koji još nastaje, a albumi “Wake Me” (2000) i “Run Ragged” (2003) još su daleko od toga da zrače nekadašnjom magijom osamdesetih. Bend je svjestan što ih je nepovratno upisalo među dio tog jedinstvenog pokreta s početka osamdesetih, pa je glavninu repertoara podredio prvijencu “Power Games”, čije su skladbe doista, jedna za drugom, stvarale veličanstvenu magiju. S obzirom na to koliko teško danas vidiš Jaguar kako nastupa uživo, pogotovo. Bend je paradoksalno u cijelosti izostavio repertoar albuma “This Time”, a ponudio je slastoljublje skladbama Back Street Woman i Axe Crazy, koje su izdane kao singlovi, izvan bilo kojeg studijskog albuma 1981. odnosno 1982. Pjevač Jamie Manton odlično se uklopio fenomenalnim vokalom. Snažnim u svakoj poziciji, a zapalio je ponajprije posve podivljalim nastupom koji je gotovo graničio s punk scenskim ekscesom. S obzirom na to da su on i Pepperd obojica kratko ošišani čupavci, Jaguar su dolaskom na pozornicu na prvi pogled djelovali kao neki Sex Pistols, pa sam se već uplašio da sam se našao u krivo vrijeme na krivom mjestu. Jaguar su izbljuvali komadić zlatnih osamdesetih, dijelili smo trenutke druženja s nezaboravnom energijom. S komadićem nečega što može dočarati samo bend Jaguar. Neka istaknem izuzetnu uigranost benda, besprijekornu izvedbu, punom snagom, sa suverenim pristupom i Jamiejem, koji je na pozornici izveo doista nekoliko teatralnih skečeva, a sigurno je imao i poveći broj kapljica pod kapom, jer je tijekom nastupa dosta pozornosti posvetio hvatanju ravnoteže. Teatralno je padao na koljena i u znak Allahu mahao objema rukama pred Pepperdom kad se ovaj bacao na solaže. Fantastičan napad bubnjara Nathana Coxa iz pozadine sažeo je svu kompaktnost i izrađenost jedinstvenog ozračja kratkog, ali slatkog druženja s bendom koji je razinu festivala podigao na višu razinu. U međuvremenu su se uz lijevu stranu pozornice mogli primijetiti članovi benda Exciter, koji su zajedno pratili nastup Jaguar i nakon koncerta u razgovoru nisu skrivali oduše vljenje odličnim nastupom legendarnih britanskih heavy metalaca. Nadajmo se da će peti studijski album benda što prije isploviti i da ćemo legende opet negdje sresti!
•1. BBUD TRIBE:
Bez obzira na to što se Vanexa rado kiti nadimkom New Wave Of Italian Heavy Metal, taj bi nadimak bez problema mogli prišiti bendu Bud Tribe. Zapravo je čak i prikladniji. Postavu je osnovao pjevač Danielle “Bud” Ancillotti 1994., nakon što je njegov matični bend Strana Officina zadesila tragična nesreća, u kojoj su u prometnoj nesreći poginuli osnivači benda Fabio Cappanera (gitara) i Roberto Cappanera (bubnjevi). Da premotam dalje. Bud Tribe su 1998. izdali prvijenac “On The Warpath”, koji je tek ove godine naslijedio posve svježi “Roll The Bone”. Uz “Buda” u bendu su i njegov brat Sandro “Bid” Ancillotti (bas gitara), zatim Leo Milani (gitara) te bubnjar Dario Caroli. Halo “Bud”! Kako “Bid”? Akcija!
Okej, šala na stranu. Ono što nude Bud Tribe po izvornosti nije mnogo daleko od Strana Officina. Resi ih izuzetna magija u koju je sjedinjeno učinkovito prepoznavanje svih gradivnih elemenata, osobito to vrijedi za eruptivno udvostručavanje energije duhovitog rifa u kombinaciji s napadačkom agresivnom ritam linijom dvostrukog bas pedal torpediranja, točku na “i” svemu dodaje sam pjevač Danielle s vokalom koji blago vuče na Ozzyja – dakle nosi određenu prepoznatljivost. Uz to, riječ je o bendu u kojem se nalaze glazbenici bogatog iskustva, koji su se kalili u vrijeme prve heavy metal ofenzive na planetu.
U devet skladbi ponudili su izuzetno sočnu autentičnu heavy metal orgiju, koju je publika u punom podiju širom otvorenih ruku prihvaćala. Zaista je pozicija Bud Tribe ispred Ecxiter i Jag Panzer posve na mjestu. Ako ste skeptični prema metalu talijanskog podrijetla, obavezno provjerite bendove Bud Tribe i Strana Officina, uz to dodajte još obavezno kojekakve Adramelch. Ostalo slijedi. Bud Tribe, sigurno jedna od najljepših atrakcija i najimpozantnijih doživljaja festivala Play It Loud 3, zapravo su na rasporedu naslijedili, s obzirom na lanjski Play It Loud 2. Festival, ponovno okupljene legendarne talijanske metalce Sabotage! Intenzivan nastup zaključili su klasikom Strana Officina Metal Brigade. Dvorana pritom nije skrivala veliko oduševljenje!
•1. EXCITER:
Kanadski okostali, agresivni speed/thrash heavy metalci prije dvije su godine zamijenili Jacquesa Belangera američkim pjevačem Kennyjem “Big Mouth” Winterom i s njim su prošlog ožujka izdali svoj 10. uzastopni studijski album “Thrash, Speed, Burn” (2008). Nije baš svakodnevna pojava susresti Exciter na europskim pozornicama! Festivali možda, ali mjesečne turneje ne! Definitivno jedna od prvih atrakcija večeri bili su Exciter, već samo u svjetlu potpunog stilskog odstupanja od svih bendova na rasporedu, jer je u ovom slučaju riječ o bendu koji prednost daje isticanju rušilne scenske energije pred melodičnom zaraznoću. Exciter su jedan od onih bendova koji ne razmišljaju previše kad se late posla. Ni kad u studiju skladaju materijal, ni kad treba izaći na pozornicu. Jednostavno u glavi nose ono sveto uvjerenje kojem su se zapisali, da je jedina prava stvar u cijeloj metal poanti potpuno oslobađanje čiste eruptivne sile, koju možeš bukom i zahvaljujući izumu Nikole Tesle izbaciti iz sebe i njome bombardirati masu! Kad Exciter nisu na pozornici, nevjerojatno su pristupačni, zgovorni, iskreni, spremni na sočnu šalu! Prije koncerta uzeli su si ogromno vremena za čavrljanje s obožavateljima, dijeljenje autograma i slično.
Bilo je očito da je velika većina publike na festival došla zbog Exciter. Dvorana se prije nastupa benda maksimalno napunila, a glava je u užem prostoru ispod pozornice definitivno bilo dobrih 600. Još prije početka koncerta osoblje organizatora moralo je smiriti nekoliko krajnje usijanih glava koje su već stvarale dosadnu galamu i gotovo zauzele pozornicu u teškom iščekivanju svojih heroja. Nešto poslije jedanaest navečer pozornica se napokon zatamni, kroz zvučnike “prdne” uvod i bend razmetne po pozornici izravnom rušilnošću skladbe I Am The Beast. Ljudi se otkače s lanaca i festival zahvate kaotične prilike. Udarac za udarcem, bilo s Metal Crusaders ili novom In Mortal Fear i dalje u klasike Demon’s Gate, Rule With An Iron Fist. Festival je doživio vrelište!
Uigranost benda je nevjerojatna. Svoj ekstremni stav Exciter su potvrdili stvaranjem rušilne buke beskompromisne svirke, koja je istaknula zajedničko nadopunjavanje četvorca u samoj kompaktnosti. Brzina i uigranost ruku pod ruku! Rick Cheronne briljirao je u izuzetnoj preciznosti diktiranja sotonskih marševa na bubnjevima, John Ricci vio se u svim mogućim položajima dok je krivio solaže, vitlao gitarom visoko u zrak, prašio vražje rifove, no pritom je kao veliki majstor i jedini gitarist benda posve suvereno ispunjavao zvučni prostor. S druge strane bio je tu još krajnje podivljali basist Rob “Clammy” Cohen, koji Ricciju u svom divljanju po pozornici nije ni u čemu ostao dužan. Gravura “Pure Evil” na bas gitari, isplaženje probušenog jezika, čupanje, provociranje publike režećim pogledima,… Naravno, ništa ne bi bilo bez izvanrednog pjevanja Kennyja Wintera. Momak je od prvog do posljednjeg takta nastupa uspio zadržati svoj ekstremno visok vokal, potpuno neoštećen, netaknut, i potvrdio je svoju fantastičnu scensku predstavu eksplozivnim završnim vriskom koji je probio uši u završnom izlazu posljednje skladbe Violence & Force.
Publika je bila potpuno ekstatična, a dvoranu su zahvaćali divlji mosh pitovi, bilo je mnogo onih koji su se na rukama drugih probili u prostor između ograde i pozornice te pokušavali izvesti stage diving, što su redari uporno sprječavali! Jedan od posve odklopljenih obožavatelja benda tijekom skladbe Violence & Force (baš prikladan naslov) nespretno je survao preko ograde i trešnuo glavom ravno u pod, tako da je Kenny zapravo na trenutak od šoka zaboravio pjevati i gotovo požrtvovno skočio s pozornice do nesretnika da mu pomogne. No s dečkom je na sreću sve bilo u redu.
Pogled na publiku bio je odličan dok je ludovala uz klasike Heavy Metal Maniac, a jedinstveno skandiranje pune ekstaze u zajedničkom refrenu s Kennyjem refrena pjesme Pounding Metal izazivalo je, ma kao u šali, naježenost! Klimaks nabijen izuzetnim energetskim intenzitetom djelovao je poput šibice dok izgara. Publika je tijekom koncerta pregorjela. O tome je svjedočio lijep broj posjetitelja koji su nakon koncerta “polegli” u prostoru ispred izlaza iz dvorane i sjedeći pokušavali doći k sebi. Priličan broj ljudi napustio je festival odmah nakon Exciter i uputio se kući.
Exciter su pokazali što je to iskonskost stvaranja ekstrema koji nudi njihov pristup bavljenja thrash/speed metal inačicom! Bend je u tome pionirski i svoje je pionirstvo bez zadrške dijelio s prisutnima u dvorani. Exciter su svirali punom snagom, bez kočnica i od nastupajućih poželi daleko najviše odobravanja i oduševljenja.
Nije prošlo ni 10 minuta nakon koncerta, a već su svi članovi izašli iz backstagea i posvetili se svojim obožavateljima. Nevjerojatna karizma prožima ovaj bend, kao i nevjerojatan odnos velikog poštovanja prema publici, koja je svojom vjernoću i izvanrednim odzivom tijekom koncerta legende kanadskog thrash/speed metala dočekala na najljepi mogući način. Exciter su svojim nastupom pomeli svu festivalsku konkurenciju!
•1. JAG PANZER:
Nastupiti nakon Exciter svakako nije zahvalna uloga. Nije ni važno je li Jag Panzer ili još zvučnije ime heavy metala. Metalci iz Colorada bili su definitivno atrakcija večeri, jer su njihovi nastupi u Europi vrlo rijetki. Riječ je o bendu koji svoj veliki talent i potencijal nekako nije uspio kapitalizirati kroz karijeru, a tek negdje na prijelazu dvaju tisućljeća otkrila ih je europska metal publika, koja je uz izraženu potporu bendu, uz izlaske albuma “Age Of Mastery” (1998), “Thane To The Throne” (2000) i “Mechanized Warfare” (2001), na taj im način napokon podarila priznanje za njihov opus i ustrajnost.
Bend, koji trenutno slaže svoj novi studijski album naslova “The Scourge Of Light” koji bi trebao izaći ove ili 2010. godine, naišao je na desetkovanu posjećenost, jer je narod potrošio glavninu svoje energije na Exciter. Unatoč tome što su počeli vrlo udarno skladbom Tyranny (“Fourth Judgement”, 1997), zasjekli klasikom Lustful And Free i vratili se na “Fourth Judgement” s Future Shock, publika je prvi put iz sebe izbacila više oduševljenja uz odličnu skladbu The Moors, u koju se aktivnije uključila i pjevanjem. Bend je cijelo vrijeme koristio zvučne matrice. U slučaju spomenute pjesme naravno matricu za gudačke aranžmane. Publika je posebno dobro primila već gotovo narodne klasike poput The Viper, Iron Eagle, The Moors i posebno Chain Of Command, gdje su ljudi u dvorani podigli daleko najviše prašine. Osobito su bila aktivna četvorica Nijemaca, koji su se već veselo ljuljali pod teškom dozom alkoholnih derivata, smrdljivo isparavali i tražili zgodan oslonac na ramenima ostalih slušatelja.
Jag Panzer su na pozornicu došli kao da ih je Mjesec donio. Bez posebnog rada na vanjskom izgledu, uz iznimku pjevača Harryja Conklina, koji je poznat po razmetanju mišićima, lancima i privjescima od lubanja, djelovali su na pozornici i prema publici prilično odsutno. Samo je Harry držao kontakt s publikom. Prilično mlaki odzivi mase nisu baš bili po guštu bendu, koji je tako pristupio još rutinskije i rezerviranije. Bez obzira na to, nastup su izveli suvereno, profesionalno, odlično uigrano. Harry je svoj vokal odvezao na visokoj razini. Bend je koncert zaključio dvjema klasičnim cvjetovima Battle Zones i Warfare (potonji s prvijenca “Ample Destruction”, 1984). Sam repertoar bio je odlično sastavljen, no izvedba i samo koncertno ozračje ostavili su pomiješane osjećaje. Prilično prazne osjećaje, što je definitivna šteta. I na kraju koncerta članovi su se vrlo brzo oprostili i pospremili s pozornice, a zvati ih natrag ili tražiti ih nakon koncerta gotovo više nitko nije. Exciter su očito pobrali na festivalu baš sve moguće skalpove. Koncertno veselje tako je završilo gotovo točno u dva ujutro i ukupno je trajalo 12 sati!
S obzirom na prošlogodišnji festival Play It Loud u gradiću Orzinuovi, iskustva organizatora prisilila su ga da potraži manji i jeftiniji prostor te tako preseli godišnji ritual u industrijsku zonu ispred Bologne, kapaciteta koji prima nešto manje od 1000 ljudi. Glava se skupilo manje, tamo negdje do 800 najviše. I u koncertnoj ponudi nastupajućih ove je godine bilo čak 8 talijanskih postava i samo 4 strane. Manji vrhunci večeri bili su nastupi starijih talijanskih bendova Bud Tribe, Vanexa s Robertom Tirantijem (Labyrinth) i Martiria s Rickom Andersonom, koje je nadogradio nastup legendarnih Britanaca Jaguar, a kruna festivala pripala je Exciter, koji su u svemu ostavili daleko iza sebe ostale bendove. Manje razočaranje donijeli su samo Jag Panzer, pa i to ponajprije zbog nezahvalne uloge nastupa nakon Exciter, tako da bi bilo bolje da su uloge zamijenjene. Ne bolje, nego nužno. Uz to mogu samo zaključiti da Play It Loud festival iz godine u godinu sve više prerasta u talijansku inačicu njemačkog festivala Keep It True. Ono što mu nedostaje jest nešto više legendarnih imena iz inozemstva (ne toliko iz Italije), da bi interes za godišnji festival takve branše mogao biti još veći.
Dakle, sve je teklo kao po loju. Izvođači su se pojavljivali na pozornici točno u najavljenim terminima, kašnjenja nije bilo, što svjedoči o odličnoj organiziranosti festivala. Isto tako su bendovi redom ponudili vrlo dobar zvuk u dvorani, što je bio vrlo važan faktor njihove prezentacije, za sve one koji su njihov nastup na ovom festivalu, uključujući i mene, doživjeli prvi put. I još jedan nagovještaj. Na novi čin festivala Play It Loud neće trebati opet čekati godinu dana, jer je njegov četvrti dio najavljen već za ovogodišnjih 26.09.2009.! Zasad su svoj nastup potvrdili bendovi: Angel Witch, Steve Grimmet’s Grim Reaper, Ruthless, Sacred Steel, Tysondog, Seventh Seal i Renegade! Vidimo se!
fotografije: Aleš Podbrežnik
fotografije Exciter: Milan Krušič & Aleš Podbrežnik
Setlista
Jag Panzer 00.40-02.00 Exciter 23.10-00.25 Bud Tribe 22.05-22.55 Jaguar 21.00-21.50 Vanexa 20.00-20.45 Martiria 19.00-19.45 Etrusgrave 18.05-18.45 Holy Martyr 17.10-17.50 Lonewolf 16.15-16.55 Wotan 15.20-16.00 National Suicide 14.35-15.05 Fallen Fucking Angels 14.00-14.20 Setliste: LONEWOLF: 1. Shadowland 2. Divine Art Of Lies 3. Buried Alive 4. Made In Hell 5. Seawolf 6. Pagan 7. S.P.Q.R. 8. Holy Evil VANEXA: 1. In The Shadow Of The Cross 2. I Wanna See Fires 3. The Hanged Man 4. Against The Sun 5. Midnight Wolves 6. A Night On The Ruins 7. One Thousand Nights 8. Metal City Rockers 9. Rainbow In The Night JAGUAR: 1. Run Ragged 2. Dutch Connection 3. War Machine 4. Sucker 5. Gulf War Syndrome 6. Battlecry 7. The Fox 8. Master Game 9. Axe Crazy 10. Back Street Woman 11. Ain’t No Fantasy BUD TRIBE: 1. Gates Of Hades (intro) 2. Face The Devil 3. Starride 4. Holy War 5. Metal Show 6. Roll The Bone 7. Non sei normale 8. Rock N’ Roll Tribe 9. Metal Brigade EXCITER: 1. War Cry (intro) 2. I Am The Beast 3. Metal Crusaders 4. In Mortal Fear 5. Demon’s Gate 6. Victims Of Sacrifice 7. Evil Omen 8. Rule With An Iron Fist 9. Crucifixtion 10. Heavy Metal Maniac 11. Pounding Metal 12. Betrayal 13. Massacre Mountain 14. Rain Of Terror 15. Rising Of The Dead 16. Aggressor 17. Brutal Warning 18. Long Live The Loud 19. Violence And Force JAG PANZER: 1. Tyranny 2. Lustful And Free 3. Future Shock 4. The Moors 5. The Viper 6. Black 7. King At A Price 8. Iron Eagle 9. Fate’s Triumph 10. The Mission 11. Legion Immortal 12. Chain Of Command 13. Shadow Thief 14. Take To The Sky 15. Battle Zones 16. Warfare
Galerija slika
