Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Bluesiana / Velden am Woerthersee / Austrija
Datum koncerta: 17.03.2009
Broj posjetitelja: 50
Cijena ulaznice: 30,00€
Slavne glazbenike okupljene pod imenom Unified Presence ne treba baš nešto posebno ni detaljno predstavljati. William E. Calhoun, David Gilmore i Jamaaladeen Takuma vrhunski su jazz fusion instrumentalisti koje bi svatko poželio vidjeti u svojoj postavi. Will Calhoun je do sada već postao redoviti gost Blusesiane, takoreći dio službenog inventara vlasnice kluba Gudrun Kofler, a njegovim stopama u posjetima ovom simpatičnom klubu sada idu i legenda bas gitare Jamaaladeen Takuma i pronicljivi jazz gitarist David Glimore.
Ovaj put je klub, namijenjen prvenstveno okupljanju “bluesofila”, dočekao nešto manji odaziv. Zapravo su se u njemu okupili samo najveći glazbeni sladokusci i jazz fusion puristi. Kao što je u klupskom programu uobičajeno, i Unified Presence su s nastupom započeli u pola deset navečer. Bend je koncert otvorio lijeno eksperimentalnom točkom ugađanja i zagrijavanja mišića na pravu radnu temperaturu. Glavni inicijator bio je upravo Will Calhoun, koji je počeo udarati po zvoncima, a ona su austrijskoj publici u tren oka dočarala idilu alpskih pašnjaka, pa su prisutni u klubu bubnjaru u znak podrške počeli mukati poput krava, što je donijelo prvu najavu odličnog druženja, nabijenog pozitivnom energijom, te šok ekstravaganciju jedinstvene jazz fusion virtuoznosti ovog trija. Takuma i Gilmore su se polako zagrijavali. Gilmore je uvodno ispalio nekoliko posve disharmoničnih gitarskih figura, a na pedalama isprobavao djelovanje različitih zvukova. Nakon nekih pet minuta trio upada u funk galop i cijela stvar postaje poprilično ozbiljnija.
Unified Presence njeguju, za razliku od sličnih eksperimentalnih triju, vrlo melodičnu i ne prezahtjevnu formu jazz fusiona, koja je tako pristupačna za slušanje baš svakome. Naravno, glavnina toga leži na plećima Davida Gilmorea i osnovnoj činjenici koja diktira od kakvog je tijesta taj gitarist uopće napravljen. Dopustit ću si ovdje posuditi izraz sastava Free Form Funky Freqs, u kojem osnovnu melodiju gradi Vernon Reid, a u FFFF-u svira i Jamaaladeen Takuma. FFFF su mnogo, mnogo eksperimentalniji, disharmonično fragmentirani i za slušanje poprilično zahtjevniji, a energija koju posjeduju je, usudit ću se reći, poprilično mračnija nego kod Unified Presence. Za razliku od Vernona Reida, koji je često logičkoj empiriji neuhvatljiv, Gilmore je puno više gitarist stare škole, a njegov pristup je znatno bliži klasičnoj jazz figuri. Na pozornici ima, za razliku od Vernona, naravno razmjerno manje pedala s efektima i ostalih ekstravagantnih protetičkih pomagala za izvijanje zvuka. Unified Presence svoju energiju i izraz uglavnom grade na slobodnom funk galopu koji hipnotički usisava prisutne pod svoje okrilje tom bombastičnom ritmičkom kemijom.
Glavna spojna karika sastava je Takuma, koji svojim sviranjem basa istodobno unosi traženu kompaktnost u ritam, kao što i melodiziranjem vrlo suvereno popunjava zvučnu sliku, osobito u trenucima kad Gilmore “pobjegne” u svoje “odklop” uloške, nabijene duhovitom improvizacijom. Trio je bio vrlo glasan za mali klupski prostor Bluesiane, a pakleni funk marš diktirao je prvenstveno Will Calhoun. Komunikacija s Takumom i Gilmoreom je nevjerojatna. Mnogo puta smo bili svjedoci Willovih solističkih uložaka. Takuma i Gilmore su strpljivo čekali da se Will “otrese” kroz svoju solažu. Nevjerojatno je bilo, međutim, kako su nakon takvih Willovih eskapada sva trojica zajedno, prokleto precizno, upala na pravi takt natrag u melodiju. Uigrano do milijuntinke. Bio je užitak promatrati i uživati u besprijekornoj komunikaciji, u kojoj nije bilo trenutka u kojem bi trio u bilo kojem odabranom ritmu slučajno “puknuo”.
I Takuma je bio poprilično opušteniji i komunikativniji nego kad je nastupao sa sastavom Free Form Funky Freqs. Tijekom skladbe Pushor Man čak je zauzeo ulogu glavnog vokalista. Ta uigranost, svestranost, nepredvidljivost i besprijekorno osjećanje, koje je funkcioniralo na granici spontanosti, rezultirali su gradnjom izuzetne funk jazz energije koja je zahvatila klub i pobjednički uvjerila baš sve prisutne da se, isprva poprilično suzdržani, ipak “odklopili”, približili triju i prepustili se predivnoj energiji. Jednom riječju, radilo se o stvaranju magije savršene radne kemije trija, koja se prije svega temelji na iskonskom osjećanju i zamjećivanju ritma. Odabrani osnovni uzorak, koji je dao bilo Will, Jamaaladeen ili David, spontano se nadograđivao kroz razvoj skladbe i to je bio najveći užitak u cijeloj stvari. To kad promatraš kako spontano rastu melodija i “groove”. Skladba dakle, u smislu iskonske geneze.
Naravno, i ovaj je put Calhoun u jednoj od točaka sastava pozdravio svoj slavni Drumwave, na kojem je izgradio uzorak, spremio ga u memoriju i pokrenuo “delay”, na koji se trio potom spontano nadovezao i još jednom izgradio vrhunsku zvučnu ekstravaganciju čistog jazz fusion eksperimenta. Dakle, najviše što posjetitelj i ljubitelj takve glazbe može dobiti posjetom takvom sastavu. Bend se primio, primjerice, skladbe Hankiskas, koja pripada Gilmoreovu studijskom albumu “Ritualism”. Svakako nije izostala skladba Footprints legendarnog saksofonista Waynea Shortera, koju je sastav uvrstio u početni dio svog programa. U završni dio Gilmore je uključio duhovitu izvedbu Star Spangled Bannera i nakon što je tijekom uloška improvizacije protrljao vratom gitare o mikrofon, otkrio je svoje oduševljenje Hendrixom, pred kojim se poklonio već nešto prije, kad je u jednu od solističkih akrobacija uključio djelić uvodnog dijela skladbe Purple Haze. Intimni prostor Bluesiane još se jednom pokazao idealnim alibijem za bezgranično uživanje. Jednostavno je nevjerojatno kad metar od tebe stoji Takuma, praktički napola u transu prati Calhouna, lovi oba kolege u eksperimentalnim bijegovima, glasno sam sebi diktira slijed tonaliteta dok divlje juri po vratu bas gitare. To su oni fascinantni trenuci koje doživi posjetitelj kad dođe pozdraviti svoje glazbene gladijatore. Dakle, nešto neprocjenjivo.
Tko traži iskonski funk šus s elementom vrhunskog eksperimentalnog odklopa, koji kroz cijelo vrijeme održava logičku nit visoke melodije, usprkos hrabrim instrumentalnim otkrićima bezgraničnog slobodarstva u opuštenim solističkim odklopima, neka nipošto ne propusti nastup Unified Presence u Ljubljani, 22.03.2009. Posjet će ga vratiti u zlatna vremena devedesetih prošlog stoljeća, kad su vrhunski jazz glazbenici iz cijelog svijeta posjećivali pozornice ljubljanskih Križanki i Cankarjevog doma. Priušti si druženje s glazbenom iskonskošću.
Bend nakon koncerta uopće nije otišao iza pozornice, nego je jednostavno otvorio nekoliko kutija, naslagao hrpe CD-a na pozornicu, posjedao oko njih i počeo ih prodavati. Naravno, svi prisutni napali su ih zahtjevima za autogramima, fotografiranjem itd… Pristup bez trunke uzvišenosti, dakle. Uzvišenosti kojoj, uz tako veliki pedigre ove trojice umjetnika, nikako ne bih proturječio.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
