Mjesto: Posthof / Linz / Austrija
Datum koncerta: 18.03.2009
Broj posjetitelja: 50
Ako ti se pruži prilika otići na koncert poput Univers Zero, moraš, ako si ljubitelj, otputovati i u grad kao što je Linz. Linz sam po sebi nije nikakva daleka destinacija, ali ako ti vrijeme nije naklonjeno, i to postane poprište prilično ozbiljnog ispita vozačkih sposobnosti, pogotovo ako si vozač koji se prestraši svake mačke koja je od ceste udaljena barem još dobrih sto metara. Onda je logično da snježna mećava nije baš prikladno okruženje za takvog čovjeka. Dakle, zamislite nekoga tko austrijskom autocestom “juri” četrdeset na sat i glavom je zalijepljen za vjetrobransko staklo iz straha da inače ne bi ništa vidio.
Ipak, već je samo vrijeme bilo idealan uvod u koncert takve skupine. Bilo je shizofreno. Neko je vrijeme bilo lijepo, a onda kao da se na mene sručio sav božji gnjev (ako bog uopće postoji). Činilo se kao da putujem kroz razdoblja glazbe Univers Zero, gdje su tamni oblaci i snijeg dobro predstavljali prvo razdoblje skupine (do Heatwave), koje je više prožeto mračnošću i mističnošću, dok je modrina Linza predstavljala novije razdoblje, koje je znatno optimističnije, ali ništa manje zanimljivo. Usprkos svim svojim vozačkim nesposobnostima i strahovima, na mjesto koncerta uspio sam stići prije vremena.
Štoviše, još prije koncerta vodio sam vrlo simpatičan razgovor s legendom pokreta Rock in Opposition Danielom Denisom, koji se pokazao kao izvrstan sugovornik, iako se ponekad zapetljao u engleskom. Isto tako je za tako iskusnog glazbenika skroman i darežljiv i nimalo mu nije bilo teško razgovarati s ljubiteljima njihove glazbe.
Već pola sata prije početka nastupa vidjelo se da dvorana neće biti baš dupkom puna. Dobro, zapravo pretjerujem. Posjet je bio katastrofalan. Dobro, za skupinu kova Univers Zero nije se ni moglo očekivati da će je doći gledati puno ljudi, ali mislio sam da će ih biti barem stotinjak. Po mojoj procjeni prodano je negdje dvadeset do trideset karata, a sve ostalo bili su ljudi povezani s događajem. Čak i ako Austrija nije baš meka za eksperimentalnu glazbu, ovakav koncert nedvojbeno je zaslužio konkretniji posjet. Mislim da bi broj bio veći čak i u Sloveniji.
Koncert je započeo jednim od novijih klasika Xenantaya (The Hard Quest), koji je sa svojom izrazitom bas linijom jedna od njihovih najviše “funky” i plesnih stvari. Slijedio je Civic Circus (također s The Hard Quest), kraća, ali iznimno dotjerana skladba. Denis očito prilično voli album The Hard Quest, jer su nastavili s Kermesse Atomique, još jednim vrhuncem s tog albuma. Slijedila je nova skladba Soubresants, koja nagovještava da će novi album biti odličan. Zatim je pola sastava otišlo s pozornice, a violinist, klarinetist i fagotist odsvirali su još jednu novu kompoziciju, Three Days. Ostali članovi potom su se vratili na pozornicu, nakon čega je Denis brzo odjurio u bubnjarski solo, koji je zacijelo bio najzanimljiviji koji sam ikad vidio. Kombinacija melodičnosti, klasike, jazza, brzine i osjećaja bila je nevjerojatna, a bubnjarski solo uopće nije djelovao kao gubitak vremena, kao što je slučaj kod mnogih sličnih stvari. Zatim smo čuli još dvije nove skladbe – Opus Rictus i Saison 2 en 7, koje su ponovno rječito svjedočile o visokoj kvaliteti novog materijala. Prije koncerta sam možda nepromišljeno očekivao da će svirati neke od mojih najdražih skladbi poput Heatwave, The Funeral Plain i Combat, ali bez Andyja Kirka u sastavu to nije bilo ni za očekivati (možda pak na festivalu Rock In Opposition!!!). Ipak, što se klasika i omiljenih djela tiče, nisu me ostavili na cjedilu. Za kraj koncerta ostavili su tri od mojih najdražih kompozicija (autor svih je Daniel Denis) – Presage, Dense i kao dodatak još Toujours plus a l’est. Presage je naravno jedna od Denisovih najdotjeranijih kompozicija s albuma UZED (1984), gdje su neprestane promjene ritmova, taktova i atmosfera. Tijekom same izvedbe došlo je do blage tehničke poteškoće, jer se na klaviru pregrijao jedan kabel i trebalo je napraviti kraću stanku da se kabel ne bi spržio. Nakon deset minuta ekipa je jednostavno nastavila tamo gdje je stala i dovela Presage do kraja. Slijedilo je još jedno Denisovo remek-djelo, Dense, koje počinje silovito, na sredini popusti i dopusti ti da se prepustiš atmosferičnim i mračnim dijelovima, kakvima su sposobni samo Univers Zero. Na kraju opet napad na sve osjetila i nagli završetak. Ponovno savršeno izvedeno, bez ikakvih posrtaja. Kao dodatak dobili smo još jedan dragulj iz njihove zbirke, inače “rijetku” kompoziciju koju se nekoć moglo nabaviti samo u Japanu, a prije nekoliko godina izdala ju je izdavačka kuća Cuneiform Records pa se svi možemo diviti njezinoj ljepoti. Riječ je o Toujours plus a l’est, u kojoj Denis pokazuje svoju ljubav prema istočnoeuropskoj glazbi. Puna je dinamičnih motiva i zahtjevnih taktova, a naravno, Univers Zero ne bi bili Univers Zero da u nju nisu ubacili još nekoliko svojih tipičnih obrata (promjene atmosfere, usporavanja,…).
Daniel Denis ponovno ima uza se odličnu ekipu. Od starije garde uz njega je prisutan samo Michel Berckmans (Andy Kirk još nije bio dostupan). Na klavijaturama je uvijek odlični i karizmatični Pierre Chevalier (Present), koji je cijelo vrijeme izvodio neke budalaštine, iako je sjedio za klavirom. Odsvirao je i “nenajavljeni” klavijaturski solo, nad kojim su se ostali članovi samo nasmiješili. To svjedoči o dobrom raspoloženju unutar skupine. Iako je jasno da je Denis šef, očito mu uopće ne smeta ako netko neočekivano zaluta u kakvu solažu. Sve skupa uzima samo kao dio nastupa i kao zabavu. Na violini je suvereni Martin Lauwers, koji je violinu tijekom koncerta prilično izmučio (neko vrijeme je morao čak i odmarati jer se iz violine gotovo doslovno “dimilo”). Neka vrsta frontmena je Kurt Bude na klarinetima i saksofonima, koji se brinuo za komunikaciju s publikom i priredio nekoliko odličnih ubačaja na svojim instrumentima. Na puhačkim instrumentima društvo mu je pravio vječno mladi (unatoč bijelo-sijedoj kosi) Michel Berckmans, koji i dalje, ponajviše svojim fagotom, zna osigurati onu pravu Univers Zero atmosferu. I u oboi je nekoliko puta prilično lijepo puhnuo. Zatim je tu još Dimitri Rupel (taj je stvarno posvuda), pardon Evers, na basu, koji je odlično preuzeo uzde od prethodnog basista i sam imao jednu solo točku. Njegov bas je snažan, zvonak, a ponekad je znao zvučati posve gitarski (s efektima). Na kraju ostaje još nitko drugi nego jedan od najvećih bubnjara-skladatelja u svijetu glazbe (barem što se mene tiče). Osim što sam ga imao čast upoznati i s njim izmijeniti nekoliko riječi, mogao sam uživati i u njegovu krajnje preciznom bubnjanju, koje nije izgubilo ništa od čarolije. Denis je i dalje jednako zanimljiv kao u sedamdesetima i osamdesetima, a njegova djela odsvirana su vrhunski. Inače nisam ljubitelj bubnjarskih solaža, ali njegova me oduševila, jer taj čovjek ima toliko klasičnog i jazzovskog znanja da može napraviti praktički što god poželi. Unatoč svemu, ugodno me iznenadio prilično melodičnim i raznolikim solom. Kapa dolje!
Univers Zero su, osim nekih tehničkih poteškoća, bili odlični. Super je bila i organizacija s austrijske strane. Nisu oni krivi što nije bilo više ljudi na koncertu. Ne znam doduše kakva je bila promocija događaja, ali tko se zanima za te stvari, mogao je već doći. Osobno mi ne bi smetalo da sam na koncertu sam, ali za skupinu je svakako važno da vidi da dvorana nije prazna, jer ju to dodatno napuni energijom. Publika koja je bila tamo bila je doduše prilično upućena, ali uvjeren sam da se u Austriji nađe još tko tko voli ovaj sastav. Ako je Thierry Zaboitzeff (ex Art Zoyd) mogao doći na koncert iz Strasbourga, onda bi možda mogao doći i još poneki domaćin.
Ukratko, vidjeti Univers Zero uživo bio je jedan od vrhunaca mojih posjeta koncertnim pozornicama Europe. Unatoč tome što je publike bilo tako malo, ekipa se potrudila koliko je god mogla i dokazala da Univers Zero još imaju puno toga za ponuditi. Daniel Denis je sjajan vođa. Posebno se ističe njegova skromnost izvan pozornice i njegova zanesenost na njoj. Nove skladbe uživo djeluju super, tako da budućnost Univers Zero izgleda obećavajuće. Vjerojatno bi oni sami rekli da nije bio jedan od njihovih najboljih nastupa (već zbog samog broja publike i zbog manje tehničke poteškoće), ali meni će uvijek ostati u srcu, jer ipak je riječ o jednoj od mojih najdražih skupina. Nadam se da će na festivalu Rock in Opposition biti još bolji i da će još malo promijeniti repertoar. Za kraj još ovo – svaka čast austrijskim organizatorima što su se usudili dovesti takvu skupinu kao što su Univers Zero, jer je bilo jasno da njome neće privući velik broj posjetitelja. Doduše, gledatelja je bilo malo, ali su oni koji su bili toliko više uživali, uključujući i mene.
Fotografije: Rok Podgrajšek
Setlista
1. Intro 2. Xenantaya 3. Civic Circus 4. Kermesse Atomique 5. Soubresants 6. Three Days 7. Opus Rictus 8. Saison 2 en 7 9. Presage 10. Dense 11. Toujours plus a l’est
Galerija slika
