Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Messegelande / Balingen / Njemačka
Datum koncerta: 26.06.2009
Broj posjetitelja: 20
Cijena karte: 85,00€ (cijena dvodnevne ulaznice)
Stigao je prvi dan festivala Bang Your Head!!!, po tradiciji već petnaestog po redu. Još smo se skupljali nakon bezgraničnog “jurišanja” prethodnog dana, koji su obilježili ponajviše “bitka na ždrijelu” i “koncertna oluja” zagrijavanja s Kreator i Jon Oliva’s Pain. Sat je otkucao 10.00 ujutro!
| Hatstik: 10.00 – 10.40 |
Sastav koji postoji tek dvije godine otvorio je ovogodišnji festival u Balingenu. Zapravo, Reutlingen, odakle su oni, tek je za jedan kamenomet udaljen od Balingena, tako da ih možemo smatrati pravim domaćima kojima je pripala čast zagrijati pozornicu. Na festivalsku scenu probili su se preko izbora u sklopu natjecanja za nastup na BYH!!! 2009. Trio možda ima iskustva, ali kvalitetom, a ne žanrovski, nije dorastao ovakvim festivalima kao što je npr. Bang Your Head. Zato se opravdano možemo pitati što su ovdje radili dečki modernih “fora” koje guraju u metal. Statičan trio, čija je scenska dinamika i kinetika bila izdašno hendikepirana zbog prikovanosti gitarista za mikrofon, što je više nego dosadilo. Scenska igra uopće nije ni važna s obzirom na to da je njihov materijal nezanimljiv, predvidljiv i bezizražajan. Što ne nudi gitara, HatStik pokušavaju prikriti “grooveom” aktivnije ritam-linije. Čak je i šešir na glavi gitarista i pjevača više podsjećao na to da HatStik imaju više zajedničkog s Beatsteaks nego s metalom ili žilavim hard rockom kakav tražimo na festivalu kao što je balingenski Bang Your Head!!! Trio nije naviknut na velike pozornice i morao si se prilično koncentrirati da ih uopće golim okom pronađeš na pozornici. Svaki je naime bio skriven u svom kutu i marljivo ga se držao.
| Alestorm: 10.50-11.30 |
Škotski mulci koji miješaju elemente power metala s engleskim pivom drugo su negativno iznenađenje već na samom početku festivala. Nemaju ni karizme, ni razrađene scenske igre, ni razrađenog scenskog imidža (osim ako vam se sviđa razmetanje dachauskim rebrima, štrlećim ušima pod pravim kutom, mahanje klavijaturama opasanima po uzoru na pop štancariju a la Modern Talking), a kamoli to da pjevač ne zna pjevati, nego namjerno kriveći svoj glas u nekakav usiljeno muževan “pijanački hropac”, pun fušanja, nosljanja, kao i kolebanja u snazi same izvedbe. Druga slabost sastava je sama gitara. I ona je si je, osobito u prijelaznim melodičnim ukrasima ili jako pojednostavljenim solažama, priuštila nekoliko poluton-promašaja. Sve što Alestorm spašava je nevjerojatna popularnost ovog sastava među mladim ljubdeveljima distorziranih zvukova i alkohola, koji još ne poznaju pravu autentičnu glazbu. Taj fenomen čudesne popularnosti Alestorma nije posve logičan i zahtijeva složeno objašnjenje, koje možda još najlakše nalazimo u promicanju alkoholnih napitaka od strane sastava.
Inače je riječ o posve generički istrošenom jeziku power metala, u koji ugrađuju gusarske solaže klavijatura, kroz efekt harmonike. Skladbe Over The Seas, Leviathan, Terror On The High Seas, Nancy The Tavern Wench, That Famous Ol’ Spiced, The Huntmaster, Set Sail And Conquer, Keelhauled, Captain Morgan’s Revenge, The Quest, Wolves Of The Sea i Pirate Song nemaju što tražiti na tako jakom festivalu kao što je Bang Your Head. Mi koji smo na festival došli tražiti kvalitetu, od Alestorma smo je ovaj put ponijeli prilično malo.
| Kissin’ Dynamite: 11.40 – 12.30 |
S ovim sastavom festival je zapravo trebao početi. Kvintet s godištima rođenja između 1990. i 1992. pokazao je pravo lice festivala. Domaćini, koji će u srpnju ove godine porinuti prvijenac “Steel Of Swabia”, sviraju nekakvu notu sudara melodičnog hard rocka i heavy metala. Ako je otvaračka My Religion s jednostavnim, ali zaraznim udarnim refrenom ocrtala lik hard rock sastava na pozornici, skladbe poput Out In The Rain ili Steel Of Swabia u tren oka su je razvile i nanizale razmišljanja o tipičnom njemačkom pristupu heavy metalu. Važnije od nagađanja o žanrovima je činjenica da dečki, koji se tek presvlače iz golaća u muškarce, pucaju na pozornici iz pune kanonade. Pjevač Hannes izrazito je samouvjerena i slikovita scenska figura, s razrađenom scenskom igrom. Na desnoj ruci replika čelične šake u skladu sa skladbom Iron Fist i, što je glavno, s odličnim vokalom. Izrezbarenim melodičnim i čistim, uperenim u najviše visine, izražajno snažnim u svakoj poziciji, optimalnog iskorištenja. Dečki neprestano trče po pozornici kao da su progutali Asterixov čarobni napitak, a pritom sviraju kompaktno, odlično uigrano, bez primjetnih pogrešaka. Svoj nadasve uspjeli i svom snagom odsvirani nastup okrunili su odličnom završnom autorskom skladbom Welcome To The Jungle.
Svakako se osjeti još mladenačka naivnost, žestina i zaletavost, osobito u tekstovima kao što je Addicted To Metal, ali to je nužni motor koji Kissin’ Dynamite već od početka 100% odlučno goni naprijed. Ako dečki zadrže takvu radnu žar i zalet kakav su uvjerljivo pokazali na nastupu u Balingenu, o ovom ćemo sastavu zasigurno u budućnosti čuti još mnogo lijepoga.
| Ross The Boss: 12.40 – 13.30 |
Naš Manowar kolega Ross “The Boss” Friedman također je našao vremena pojaviti se na ovogodišnjem Bang Your Head festivalu. Odradio je prvih šest albuma s Manowar, zatim nestao nepoznato kamo, a na scenu se vratio zahvaljujući ponajviše velikom sjećanju njemačke publike na njegov opus s Manowar. Tako je uspio sastaviti kvartet bivših članova sastava Divinus i Ivory Night u postavu Ross The Boss. Čovjek je na festivalu predstavio repertoar sastavljen od Manowar skladbi i prvijenca Ross The Boss “New Metal Leader” (2008). Strpljiva njemačka publika, koja se u to vrijeme već prilično pekla na suncu, tvrdoglavo je ustrajala na tom istom suncu u svojoj vjernosti Manowarima i bila je primjereno nagrađena. Skladbe Death Tone, Gloves Of Metal, Thor (The Powerhead) i Hail And Kill na kratko su oživjele dobre stare Manowar, publika je primjereno radosno složno pjevala klasike pod pozornicom i pritom ispustila dodatnu dozu decibela u atmosferu.
Svakako ne treba zaobići materijal s “New Metal Leader”, koji je grubo rečeno nastavak Rossovog puta nakon što je pločom “Kings Of Metal” ispregnuo iz Manowar. Odlično se naime nadovezuje na priču o Manowar i laik stilski ne bi mogao razlučiti što od materijala pripada Manowar, a što postavi Ross The Boss. Na pozornici se pjevač Patrik Fuchs predstavio kao odličan frontmen koji uspješno parira i izvedbi svih Manowar obrada. Uživljenom i predanom predstavom odlično je povezivao nastup sastava i gestama podgrijavao publiku pod pozornicom, jer je Ross manje-više na pozornici samo statična “redneck” figura koja se brine za razotkrivanje svojih pro-američkih tetovaža.
| Voivod: 13.40 – 14.30 |
Prvi doista zanimljiv nastup dogodio se na festivalu kad su pozornicu zauzeli kanadski thrasheri Voivod. Dečki su tri dana prije nastupa izdali svoj novi studijski album “Infini” za koji su službeno rekli da će im biti i posljednji. Za njega su iskoristili stare snimke preminulog gitarista Denisa D’Amourja – Piggyja, koji je preminuo 2005. od raka. Njega je na pozornici zato zamijenio Dan Mongrain, dok jezgru postave čine članovi Denis Bélanger – Snake (vokal), Jean-Yves Thériault – Blacky (bas gitara) i Michel Langevin – Away (bubnjevi). Sastav je pripremio odličnu predstavu! U repertoar je uključio skladbe sa svojih prvih pet albuma, a za nadodatak pred kraj odsvirao još i “otrgnutu” verziju Pink Floyd klasika Astronomy Domine. Unatoč tome što Piggyja više nema, Mongrain je suvereno nosio broj njegove obuće, a Voivod su kao prekaljene stare lisice nizali klasik za klasikom. Denis Bélanger privlačio je pozornost svojom posrćućom pojavom potpunog “zadetka” na pozornici, koja je podsjećala na kretanje Joea Cockera koji se probudio na najgori dan svog života. Zanimljiva je bila njegova Motorhead majica, koja je na prednjoj strani nosila otisak naslovnice albuma “Rock N’ Roll”, a na stražnjoj datume turneje “Another Perfect Tour”, koja se dogodila četiri godine prije izlaska spomenutog albuma. Sa stručne strane doista krivotvorina. Krajnje provokativan tijekom koncerta bio je i podivljali basist Blacky, koji je namjerno jednom nogom poplesivao preko ruba pozornice, od tla podignute za više od tri metra.
Voivod su se pak istaknuli još jednom gestom. Bélanger je među ljude razdijelio cijeli sanduk čaša hladne vode i tako im pomogao preživjeti trenutke usred najgore poslijepodnevne žege, a sastavu i sebi tako kupio malo vremena za predah. Voivod su bili prva prava atrakcija ovogodišnjeg Bang Your Head festivala, jer dečke na pozornicama Europe susrećeš izuzetno rijetko. Već po samoj eksperimentalnoj strani koju ugrađuju u svoj glazbeni izraz predstavljaju osobenjake na glazbenoj karti i bilo bi gadno kad bi se sastav nakon ovih koncerata doista umirovio, kao što je možda najavio time što je službeno objavio da je “Infini” posljednji Voivod studijski album. Nastup Voivod bio je točka kad se događanje na festivalu prvog dana podiglo na višu kvalitativnu razinu!
| Primordial: 14.40 – 15.30 |
Irski metalci koji su razvili poseban izražajni jezik black metala bili su izuzetno osvježenje ovogodišnjeg Bang Your Head festivala. Već su Voivod podigli razinu festivala više, a kad su na pozornicu stupili Primordial, više se nije mogao riješiti osjećaja da svaki od nastupajućih želi pomaknuti letvicu uvjerljivosti nastupa više. Primordial su pristupili u svemu nevjerojatno zauzeto i fokusirano. Uz veličanstvenu atmosferu koju su stvorili na moćnom zvuku hipnotizirajućeg gitarskog zagrljaja, izraslog na paklenski brzom trzanju, sve su oči bile uprte u pjevača Alana A. Nemtheangu, koji je posve suvereno vodio nastup sastava. Čovjek temeljito oslikan “corpse paintingom” cijelo je vrijeme uživljenom igrom brinuo da skladbe Empire Falls, Gods To The Godless, As Rome Burns, Sons Of The Morrigan, The Coffin Ships ili Heathen Tribes djeluju doista. Doista kroz svih 50 minuta koliko ih je brojao Primordial koncert. U jedinstvenom jeziku sastava dečki su odveli prisutne na dobar sat u svoj jedinstveni svijet vječne tuge i propasti. Izdašno je tome pridonio doista odličan zvuk, koji je doprinio izvanrednom dojmu koji je ovaj sastav ostavio svojim nastupom u Balingenu.
| Sacred Reich: 15.45 – 16.40 |
Sacred Reich! Tko bi rekao? Uz Voivod drugi “egzoti” prvog dana festivala. I Sacred Reich spadaju među one inovativne sastave u metalu koji su poslužili s nekoliko ploča svog opusa koje su učinili izrazito prepoznatljivima i jedinstvenima. Ranom Slayeru i Metallici dodaš malo starokopitne Sabbathovske zadetosti, sve skupa nadgradiš povremenim čestim izmjenama motiva i tempa. Hmmm pa da… Kako za koga. Svaka uši pače hvataju glazbene vibracije na svoj način. Sacred Reich su nastupili u postavi Phil Rind (vokal, bas gitara), Will Arnett (gitara), Jason Rainey (gitara) i Greg Hall (bubnjevi). To je zapravo originalna postava iz 1985., kad je sastav i nastao. Jesmo li željeli možda još nešto više? Nikako.
Tome dodaš odličnu set listu i uspjeh ne može izostati. Da je thrash metal ove godine u Balingenu imao mnogo pristaša, zahvaljujući zanimljivom izboru nekih ponovno probuđenih sastava koji su nastupili ove godine na festivalu, potvrdila je publika koja se u nimalo prijaznoj poslijepodnevnoj žegi stiskala pod pozornicu u daleko najvećem broju do tog trenutka festivala. Vidjeti Sacred Reich u Europi u novom tisućljeću nije baš svakodnevna stvar. Pogotovo kad sastav izjavi da ne planira izdati novi album. No, idemo napokon na nastup. Phil Rind ostaje prvi i jedini vokal sastava. Snaga vokala ostala je neokrnjena, kao i izražajnost. Rind je doduše u godinama svog glazbenog djelovanja stekao lijepu hrpicu viška kilogramčića i po pozornici se manje-više kotrljao kao “čufta”. Poneki kilogram lako bi poklonio kolegi Willu Arnettu, koji je njegova prava suprotnost, jer naizgled djeluje kao shrvani Krist koji se vratio iz Sahare nakon 40 dana kušnje s đavlom, ili kao balzamirana mumija kojoj su tijekom popodnevnog lutanja otpali svi zavoji. Srećom je na sebe navukao “redneck” kapu i zadržao svoj zaštitni znak.
Inače, vrijedi samo nastup. I Sacred Reich su mljeli kao da imaju 20 godina. Bez pogreške i s neukroćenom žestinom. Materijal u set listi bio je odlično raspoređen. Među ukupno 12 skladbi čak 4 s “The American Way”, zatim tri s prvijenca “Ignorance”, a nastup su zaključili ponarodjelom Surf Nicaragua. Uz to obvezno nije smjela izostati ni Black Sabbath obrada War Pigs, koju je publika tijekom koncerta glasno zahtijevala. Odlična forma sastava i uvjerljivost izvedbe dokaz su da su Sacred Reich još željni krvi i da se možda u budućnosti možemo nadati još kojoj europskoj turneji sastava koja će biti orijentirana bliže Sloveniji.
| Sodom: 16.55-17.55 |
Ime koje tvori svetu njemačku trojku, da ne kažem kar europsku thrash metal trojku Sodom – Destruction – Kreator, zadržalo je pod pozornicom isti profil slušatelja. Samo što se njihov broj još dodatno zgusnuo. Sad se doista više nisi mogao ležerno prošetati s lijeve strane festivalskog prostora na desnu (ili obrnuto), a da ne napraviš širok zaobilazni krug tik uz štandove s brzom hranom, bižuterijom i ostalom zanimljivom te manje-više katkad čak i korisnom krama. Sodom u Njemačkoj spadaju u kategoriju visokocijenjenih sastava. Pa domaći su. To je priznao i neukroćeni vođa sastava Tom Angelripper, koji je publiku pozdravio ovako: “Halo Balingen!!! Wir sind endlich zu Hause!” To je kojih 10.000 slušatelja u tren oka podiglo na noge i šou je počeo!
Sodom, koji nastupaju od 1997. u konzistentno čvrstoj postavi Tom Angelripper (vokal, bas gitara), Bernd “Bernemann” Kost (gitara) i Bobby Schottkowski (bubnjevi), pripremili su, kako se i očekivalo, uravnoteženu set listu. Polovicu skladbi činilo je željezno razdoblje početka karijere, a polovicu s posljednje tri ploče, kad su Sodom ponovno potvrdili svoj staroškolski thrash pristup. Skladbu Axis Of Evil s posljednjeg albuma “The Final Sign Of Evil” (2007) sastav je na festivalu posvetio preminulom kralju popa Michaelu Jacksonu, koji je umro malo prije ponoći prethodnog dana.
Pogled na samo tri čovjeka kako prašte thrash i njime teroriziraju masu pod pozornicom bio je zadivljujuć. Fasciniralo je saznanje kako samo tri člana ekipe odlično pokrivaju, odnosno ispunjavaju sam zvučni prostor. Bernemannov riffing bio je izvanredan u svom užarenom zašiljenom zvuku, a gitarist nije izgubio ni mrvicu kredibiliteta u dijelovima kad se morao uhvatiti solaža. Sodom su istresli doista dozu buke kakvu do tada na festivalu nije uspio izbaciti nijedan od nastupajućih sastava. Jednako je tako bilo veličanstveno promatrati vjernu njemačku publiku kako zauzeto surađuje s triom na pozornici dok je ovaj valjao svoj materijal. Sodom su svoj kompaktan i visoko uigran nastup bez pogreške začinili skladbom Bombenhagel s njihovog drugog albuma “Persecution Mania”, koji je danas star više od dvadeset godina i tako spalili tijela pod pozornicom. Više je nego očito da su Sodom na domaćem terenu doista nepobjedivi. Angelripperov vokal funkcionira smrtonosno!
| Lita Ford: 18.10 – 19.20 |
Potpunu promjenu raspoloženja na festivalu unijela je u kasno poslijepodne hard rock diva Lita Ford, koja se nakon 15 godina mirovanja prošle godine ponovno vratila na pozornice. U studiju navodno nastaje i materijal za novi album. Lita, koja je prošle godine srela Abrahama i prati je zanimljiva postava u kojoj se ističe osobito ime klavijaturista Michaela T. Rossa (Angel, Hardline, XYZ), a također i imena Ron Thal (gitarist novih Guns N’ Roses), P.J. Farley (bas gitara, Trixter, Raa) i Denis Leeflang (bubnjevi, Bumblefoot) nisu za podcijeniti, nije imala baš sretan dan. Već od samog početka zvuk je na pozornici zafrkavao. Pjevačica je već na samom početku skladbe Larger Than Life nekoliko puta bijesno zatopotala nogama i gestama pokušavala objasniti tehničarima da smanje jačinu zvuka bubnjeva. Kako se stanje nije i nije popravljalo, žena je počela gubiti živce. Najprije je zalupila svoju jaknu s pozornice, da je ta doletjela ravno u lice sretnoj fotografkinji pod pozornicom, a zatim je svoje negodovanje iskazivala osobito nepoštovanjem prema svom instrumentu (gitari), koji je nekoliko puta posve okrutno odbacila iz ruku na pozornicu.
Očito se ta energija s pjevačice prenijela na cijeli sastav, koji je tijekom nastupa napravio nekoliko pogrešaka, Lita više nije pristupala s punim vokalom i osjećalo se da se ne trudi na pozornici. Velika rupa u nastupu zjapila je osobito nakon što je sastav počeo izvoditi obradu Ozzyja Osbournea Mr. Crowley, gdje je osobito gitara pokazala veliku mjeru nezrelosti u slijeđenju stopa Randyja Rhoadsa. Zašto se Lita Ford prihvatila te obrade meni nikad neće biti jasno. Bolje bi bilo da je u repertoar dodala koji slatkiš iz razdoblja sastava The Runaways.
Pjevačica je svoj repertoar usmjerila osobito na albume “Lita” (1988), Stilleto (1990), i “Dangerous Curves” (1991), s naglaskom na albumu “Lita”, s kojim je i zaključila svoj nastup skladbama Close My Eyes Forever te super hitom Kiss Me Dadly, koji je pred kraj ipak donio nekoliko zraka ovog prilično nesretnog nastupa, koji ćemo što prije zaboraviti. Neka spomenem i to da se tijekom izvedbe posve novih skladbi Piece (Hell Yeah) i Betrayal, kojima je sastav ozbiljno najavio jesenski izlazak novog albuma, Liti na pozornici za dueta pridružio njezin muž i bivši član sastava Nitro Jim Gilette, koji će biti i producent Litine nove ploče.
| U.D.O.: 19.40 – 20.50 |
Pretposljednji prvog dana festivala na pozornicu je stigao bivši Accept vrištač Udo Dirkschneider, sa svojim sastavom U.D.O. Pod pozornicom je vladala prava euforija u znaku velikog iščekivanja nastupa sastava. Nevjerojatna je činjenica velike popularnosti U.D.O. u Njemačkoj. Sastav je aktivan više nego ikad u karijeri i redovito izdaje studijske albume u razmaku od dvije godine, uz intenzivnu promociju kroz turneje. Osim toga, logičan su kontinuitet kultnih Accept i u svoj živi repertoar redovito uključuju mnogo skladbi spomenutog sastava. Osjećaji tijekom koncerta sastava U.D.O. bili su slični kao pri nastupu Sodom. Opet su na pozornici bili Nijemci i opet su Nijemci pokazali nesalomljivost na domaćem terenu. Razlika je bila samo u tome što su U.D.O. doveli pod pozornicu kojih 15.000 ljudi, ako ne i više. Dakle, pod pozornicom je ključalo!
Jezgra sastava ostaje i danas nepromijenjena. U postavi je samo novi (opet talijanski) bubnjar Francesco Jovino, a inače su sijedog čovječuljka, kao i uvijek na pozornici, okruživali još Fitty Weihnold (bas gitara), Igor Gianola (gitara) i Udov Accept “buddy” Stefan Kaufmann (gitara). Sastav koji točno zna što želi i što od njih zahtijeva domaća publika nikako nije stajao prekriženih ruku i udario je ravno s Accept klasicima Metal Heart i Midnight Highway te tako Balingen u tren oka doveo u pravi delirij. Jedinstven je bio osjećaj zauzete suradnje, posebno kroz refrenske napjeve Accept himni kao i U.D.O. materijala (Thudnerball, Man And Machine, novije Vendetta ili 24/7)., u kojem nije izostalo uključivanje klasika prvijenca Animal House i They Want War.
Budući da su U.D.O. bili vremenski ograničeni sa 70 raspoloživih minuta, nizali su skladbu za skladbom, a Dirkschneider si je tek u bisu uzeo malo prostora da predstavi svoju postavu na pozornici. Vokalno je Dirkschneider i u današnje vrijeme suverena, dominantna figura koju krasi snaga karizme i uživljene scenske igre. U nošnji vijetnamskog ratnog veterana, za šalu je držao publiku u šahu, da mu je ova cijelo vrijeme jela iz ruke. U intenzivnom bisu, koji su U.D.O. započeli zaraznom Holy, gdje se ipak osjetilo da i Dirkschneider mora donekle prilagođavati krivulju vokalne linije, nažalost težina godina učini svoje, pa su ljude potjerali auditorij još jednom u ekstazu Accept klasicima Balls To The Wall i I’m A Rebel. Nastup U.D.O. u Balinigenu dokazao je da izreku “Njemačke metal sastave gleda se u Njemačkoj” još kako drži. Odličan šou od glave do pete!
| Journey: 21.20 – 23.00 |
Journey su zapravo predstavljali ne samo na prvom danu festivala, nego na cijelom ovogodišnjem 15. uzastopnom Bang Yor Head!!! festivalu posebno poglavlje za sebe. Osobno smatram velikim privilegijem i čašću što sam napokon mogao podijeliti magiju ovog sastava i na njihovom koncertu. Ono što čuješ i upoznaješ na njihovim studijskim albumima doista ponekad djeluje kao da ne dolazi s ovog svijeta. Journey su perfekcionisti stvaranja melodično vrhunske pjevnosti u rock skladbama. Možemo reći da su uvijek briljirali u daru komponiranja melodično besprijekorne kompaktnosti i njihove skladbe s preslušavanja “na prvu loptu” u tren oka zalaze pod kožu.
Sastav za koji su se rađale ozbiljne sumnje može li još suvereno nastaviti svoj put, pogotovo kad su koncerti u pitanju, nakon što je postalo jasno da im se Steve Perry nikad više neće vratiti, uhvatio je svjež vjetar u svoja jedra. Zahvaljujući YouTubeu otkrio je dečkića koji je na Filipinima vodio svoj tribute to Journey sastav. Sličnost njegove boje glasa i scenske igre bila je zapanjujuće slična do tada naizgled nezamjenjivoj Perryjevoj karizmi i Journey se nisu ustručavali stupiti s njim u kontakt. Dolaskom Arnella Pinede tako su se dečku ostvarili snovi, a Journey mogu uz svu kredibilnost nastaviti svoj put velikog glazbenog perfekcionizma naprijed. To su dokazali i svježim studijskim izdanjem “Revelation” (2008), koje je ponovno potvrdilo jedinstvenu Joruney veličinu.
Ljudi su napokon došli održati malu poučnu lekciju svima onima, osobito iz redova zakrvavljeno okorjelih metalskih glava, da svoje masturbiranje na poluton-zavađenosti s melodičnom savršenošću mogu negdje zabiti. Prvi se na pozornici pojavio gitarist Neal Schon. Pogledom stroge koncentracije mirno je čekao da se uvodni dio završi. Ljudi otvaraju svoj nastup sa Separate Ways (Worlds Apart) i tada se sastavu dogodi prva i zapravo jedina pogreška. Pineda je počeo pjevati prvi stih skladbe “jedan krug” prebrzo. Neil Schon naglo je okrenuo glavu prema pjevaču i uperio u njega mrk pogled. Pinedi nije trebalo mnogo sekundi da shvati da je pogriješio, napokon se uhvatio okvira skladbe i pritom prišao Schonu da mu da nekakvo “objašnjenje”. Sve je u redu. Odatle je koncert sastava Journey djelovao kao stvarna avantura u svijet zvučnog savršenstva. Zvuk uzet kao iz kutijice, koji sam do sada doživio samo jednom, na festivalu Gods Of Metal 2006., kad sam prisustvovao koncertu Def Leppard, dočarao je iskustvo koje je u kvalitativno izvedbenom smislu bilo podignuto za nekoliko stepenica iznad razine koju smo mogli uživati na nastupima prethodnih sastava. Odgovor zašto je tome bilo tako nije potrebno predugo tražiti. Sastav postoji od 1973. i do sada je u svijetu prodao preko 80 milijuna primjeraka svojih albuma.
Pineda je pjevao briljantno. Ako si zatvorio oči, teško si razlučio je li na pozornici doista Pineda ili Perry. Pjevač je cijelo vrijeme majstorski komunicirao s publikom, većinom se tijekom koncerta nalazio na posebnom scenskom produžetku, gdje je s samo metar udaljenosti podgrijavao publiku pod pozornicom. Izuzetno je godilo i njegovo akrobatsko kretanje, kad je napravio nekoliko divljih skokova s pozornice na spomenuti produžetak i pritom izveo u zraku raznožku!
Journey uživo doista ne štede ni gorivo, ni decibele. Schonova gitara je glasna i reže u rifovima, da čovjek dobije osjećaj izuzetne glasnoće sastava, zapravo već hard rockerski živog dinamita, kad se Journey pojave na pozornici. Schon je kraljevao u izuzetnoj kontroli svog instrumenta, filigranskoj profinjenosti mekog zahvata. U solističkom savršenstvu, poznatom majstorstvu kako s samo nekoliko osnovnih tonova ponuditi uvjerljivu i potkožno zajedljivu melodiju. Sjekao je s nevjerojatnom samouvjerenošću, tijekom koncerta je često oči kar zatvorio, ako nije podigao glavu u znak. Rijetko je tijekom koncerta uopće pogled upro u vrat gitare.
Nakon Stone In Love Jonathan Cain ponovno se premjestio za klavijature, na pozornici je imao čak i (crveni) klavir, a postava se prihvatila fantastične Rubicon. Zvuk pun i u svim gradivnim elementima potpuno uravnotežen. O Deenu Castronovu nema smisla ni trošiti riječi. Fantastična igra na bubnjevima, koja je posebno raspirivala scensku živost i stvarnost Journey magije.
Koncert se odvijao brzinom munje. Journey nisu ni uključili “teatar” s bisom, tako da je hipnotizirana publika po završetku poslala prema pozornici nemalo zvižduka, kad se na pozornici pojavio samo organizator festivala Horst E. Franz, koji je publiku pokušao smiriti da je prvi dan festivala iza nas.
Sve je međutim upućivalo na to da biša neće biti, jer su Journey u završetku nanizali svoj mega hit Any Way You Want It, pred njom jednako obvezno Don’t Stop Believin’. Svakako je materijala ostalo još mnogo na raspolaganju. Među vaganjem oko balada radije su se odlučili za Faithfully nego za Open Arms, a u rukavu su se skrivali još neiskorišteni aseovi, kao primjerice Send Her My Love, Who’s Crying Now, ili Lovin,’ Touchin,’ Squeezin’. Ali vremena za sve jednostavno je bilo premalo.
Skladba Wheel In The Sky bila je dodatno začinjena predigrom Neala Schona i Jonathana Caina, koji su skladbi udahnuli još dodatni miris južnjačkog melosa, a zatim je osobito u refrenu sastav ponovno ekstatično podržala publika. Naravno, publika je sadržavala nešto stariju populaciju slušatelja. Zrela glazba, za zrela godišta koja znaju da njihovi receptorski organi zaslužuju mnogo više od samo primitivnog poluton-drndanja i huke. Nastup Journey bio je zapravo kratko slijetanje bića iz druge galaksije, koja su se na 100 minuta spustila na Zemlju letećim tanjurom da ponovno podsjete mase što je to čisto savršenstvo melodične dovršenosti u rock glazbi. Zapravo su Journey u Balingenu dokazali da su s te strane posve nedodirljivi majstori svog zanata i da to ostaju i u novom tisućljeću .Veliki glazbeni gurui, pred kojima se možemo samo pokloniti. Hvala Journey. Vidimo se što prije!
Prvi dan festivala odvrtio se u skladu s vremenskim rasporedom. Iskusni i rutinirani organizatori vodili su festival suvereno i sastavi zapravo nisu bili prisiljeni čekati da se raspu po pozornici. Novoizgrađena dvorana Volksbank Messehalle pak je u neposrednoj blizini pozornice samog festivala nudila ne samo kratkotrajnu zabavu na metalskoj burzi, nego i mnogo hlada, gdje smo si tijekom dana mogli hladiti nadasve užarene tikve. Nakon Journey prijao je kebab, a uz društvo je trebalo i temeljito sažeti dojmove i prežvakati tko je bio tko na prvom danu festivala. Journey su na prvom danu zapravo bili posebno poglavlje, o kojem se i sljedeći dan govorilo samo u superlativima!
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
KISSIN’ DYNAMITE: 1. My Religion 2. I Hate Hip Hop 3. Out In The Rain 4. Steel Of Swabia 5. Zombie 6. Iron Fist 7. Freaky 8. Ready Steady Thunder 9. Addicted To Metal 10. Welcome To The Jungle ROSS THE BOSS: 1. I.L.H. (intro) 2. Blood Of Knives 3. Death & Glory 4. Death Tone 5. Gloves Of Metal 6. We Will Kill 7. May The Gods Be With You 8. Immortal Son 9. Thor (The Powerhead) 10. Hail And Kill VOIVOD: 1. Voivod 2. The Unknown Knows 3. Overreaction 4. Tribal Convictions 5. Treasure Chase 6. Ravenous Medicine 7. Tornado 8. Brain Scan 9. Astronomy Domine SACRED REICH: 1. The American Way 2. Independent 3. Administrative Decisions 4. Love…Hate 5. Sacred Reich 6. One Nation 7. Crimes Against Humanity 8. Who’s to Blame 9. Ignorance 10. War Pigs 11. Death Squad 12. Surf Nicaragua SODOM: 1. Napalm In The Morning 2. Outbreak Of Evil 3. Axis Of Evil 4. The Saw Is The Law 5. Blasphemer 6. Agent Orange 7. Wanted Dead 8. M-16 9. Ausgebombt 10. Remember The Fallen 11. Bombenhagel LITA FORD: 1. Larger Than Life 2. Black Widow 3. Can’t Catch Me 4. Gotta Let Go 5. Back To The Cave 6. Hungry 7. Falling In And Out Of Love 8. Mr. Crowley 9. Piece (Hell Yeah) 10. Betrayal 11. Close My Eyes Forever 12. Kiss Me Deadly U.D.O.: 1. Metal Heart 2. Midnight Highway 3. They Want War 4. 24/7 5. Vendetta 6. Princess Of The Dawn 7. Living For Tonight 8. Man And Machine 9. Thunderball 10. Animal House —bis— 11. Holy 12. Balls To The Wall I3. I’m A Rebel JOURNEY: 1. The Journey (Revelation) 2. Separate Ways (Worlds Apart) 3. Never Walk Away 4. Guitar Solo 5. Stone In Love 6. Rubicon 7. Only The Young 8. Ask The Lonely 9. Change For The Better 10. Lights 11. Edge Of The Blade 12. Wheel In The Sky 13. Chain Reaction 14. One More 15. Wildest Dream 16. Faithfully 17. Don’t Stop Believin’ 18. Be Good To Yourself 19. Anyway You Want It
Galerija slika
