Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Gala hala, Ljubljana
Datum koncerta: 23.06.2009
Broj posjetitelja: 200
Cijena ulaznice: 22€/27€
Naši najdraži životinjci, Umazana dihurčka, i dalje neumorno i bez milosti paze da našim ušima nije dosadno. Ako je prije nekoliko godina glavninu underground koncerata kod nas priređivala Doblekarjeva Erotica Promotions, a za malo veće metal koncerte brinuo Vidmarjev ŠKUC Ropot, danas većinu svih važnijih metal koncerata kod nas u posljednje vrijeme priređuju upravo Dirty Skunks. U zadnjih nekoliko mjeseci tako se već nižu koncertni događaji koje pravovjerni headbanger ne smije propustiti. Vrhunac se bez sumnje dogodio s najavljenim koncertom naizgled nespojivog dvojca – američkih velikana ambijentalnog black metala Wolves in the Throne Room i ponovno uskrslih prvaka (progresivnog) thrash/death metala, legendarnih Nizozemaca Pestilence.
Koncert je već samim imenima jasno obećavao veliku posjećenost i Gala hala se doista lijepo napunila, unatoč tome što smo već zakoračili u ljetnu festivalsku sezonu. Šteta što je vrijeme zakazalo pa se koncert nije odvio na ljetnoj pozornici Gale hale, no zato je dvoranski nastup puno više išao na ruku Wolves in the Throne Room. Black metal na dnevnom svjetlu jednostavno nema takav učinak kao u mraku i sjenama. No u dobrom sat vremena američki Vukovi dokazali su da uopće nije važno gdje sviraju, njihov je koncert naime jedno jedino putovanje među transcendentalnim sferama, koje dočaravaju unikatne, epski duge pjesme od 10 i više minuta. WitTR su nezaboravno koncertno iskustvo jer su daleko od klasičnog “true, nekkro, kvlt” skandinavskog black metala, a najlakše bih ih opisao kao svojevrsnu black metal verziju post-metal ambijentalnih sastava poput Isis ili Neurosis. Shizofrenija je riječ koja ti se lako naslika pred očima kad Vukovi zarežu u 15-minutni vlak smrti, svaka minuta neusporedivog black metala koji dočaravaju WitTR stvara nezaboravnu atmosferu. Ako te jednu minutu miluju mekani zvukovi, zasanjanost i polagano stupnjevanje, već te sljedeće minute iz nirvane i transa budi kataklizmički pad u black metal oluju kaosa i nemilosrdnosti. Američka četvorka s karizmatičnim Nathanom Weaverom na vokalu i gitari, kojemu vokalno pomaže i drugi gitarist Will Lindsay, u ritam sekciji pak za bubnjevima Nathanov brat Aaron i na basu Ross Sewage, opjevavanjem prirode, poganskih rituala i misticizma gurne te ravno u sredinu prostranih sekvojinih šuma Sjeverne Amerike. Dovoljno je samo zatvoriti oči i WitTR te iz zagušljive dvorane premjeste u prelijepu i istodobno okrutnu prirodu. I upravo takva je glazba Wolves in the Throne Room – zasanjana i brutalna. I sad znam kako istočnjački mistici postižu nirvanu… S Wolves in the Throne Room!
Ako su neki čekali Amerikance, drugi smo se veselili kultnom nizozemskom sastavu Pestilence. Pestilence je naime sastav koji se tijekom svoje karijere neprestano razvijao i sa svakim od četiri izdana albuma postavio nove standarde. Bilo da je riječ o thrasherskom Malleus Maleficarum, death metalskom Consuming Impulse, koji im je osigurao proboj na svjetsku metal scenu, za mnoge jednoj od najboljih ploča žanra, progresivno/tehničkom Testimony of the Ancients ili o jazzom i fusionom začinjenom Spheres – Pestilence su se neprestanim glazbenim razvojem, eksperimentalnim pristupom, odvažnošću i prije svega kvalitetnim albumima upisali u povijest. Nažalost, sastav se ubrzo nakon izdavanja albuma Spheres zbog općeg nezanimanja članova raspao i na Pestilence se dugih 15 godina taložila “prašina” povijesti. Zanimanje za velikane i velike glazbene inovatore ipak nikad nije splasnulo, fanovi su ime i dalje kovali u zvijezde i u vremenima općeg ponovnog okupljanja legendarnih sastava lani se pronijela i vijest o ponovnom okupljanju grupe, pod zapovjedništvom Patricka Mamelija naravno, nažalost bez dvaju važnih članova, odličnih Martina Van Drunena (vokal i bas između 87. i 90., danas kruh zarađuje u Asphyx i Hail of Bullets) te Marca Foddisa (bubnjevi između 86. i 94.). Na veliku radost fanova Mameliju se ipak pridružio gitarist Patrick Uterwijk, koji je u sastavu svirao od prve ploče nadalje, legendarno ime metalskog sviranja basa Tony Choy, koji je svirao na Testimony of the Ancients te svirao i u Cynic i Atheist, te novajlija, Peter Wildoer za bubnjevima. Sastav je nedavno izdao mlako primljen i, iskreno rečeno, za Pestilence jako prosječan album Resurrection Macabre, no ništa nije moglo uništiti nestrpljivo iščekivanje, vidjeti tako važan sastav na slovenskoj pozornici. Pestilence su tako uz bučno skandiranje i oduševljenje publike stupili na pozornicu Gale hale i posvetili se novoj ploči te nam za uvertiru odsvirali Devouring Frenzy i Horror Detox. Zvuk je bio postavljen optimalno, dogodilo se tek nekoliko manjih neugodnosti, npr. isključenje Mamelijeve gitare usred jednog od solaža. Inače je slijedio šut za šutom i odziv publike bio je tome primjeren. “Moshanju” i “stagedivanju” nije bilo kraja… No, da nije bilo Pestilence roadiea koji je za stagediveri koji nisu slutili ništa loše okrutno pobrinuo se nemilosrdnim bacanjem i guranjem ljudi s pozornice. Doduše, možda je poneka noga ili dvije smetala Mameliju, no situacija se mogla riješiti puno ljubaznije. Mameli je promašio i svojim usputnim primitivnim komentarima punim f-riječi i očito naučenim izjavama o tome da je Slovenija najbolja, da nas voli itd. No sve je bilo zaboravljeno kad su se dečki vratili u povijest i odsvirali nam klasike poput Chemo Therapy, The Process of Suffocation, Chronic Infection i Lost Souls te posebno iznenađenje Land of Tears, iako mi nije jasno zašto bez fantastičnog sporog dijela!? Svakako ne bih odbio još pjesme tipa Parricade, Antropomorphia, Suspended Animation, Twisted Truth i druge, no setlista je unatoč tome bila daleko od loše, jasno s obaveznom klasikom sa Spheres, Mind Reflections (iako bez gitarskih synthova) i završnom Out of the Body. I gotovo u cijelosti Pestilence su doista bili “out-of-body”. Nekoliko minusa zaslužuje inače tehnički odlično potkovan bubnjar Wildoer, koji se pobrinuo za nekoliko fuševa i nepotrebnu bubnjarsku solo točku. Blast-beatovi u Pestilence naprosto ne spadaju! Solo točku je ipak spasio netko drugi, fantastični Tony Choy s nevjerojatnim vladanjem žicama basa, koje je bilo pravo uživanje gledati. I naposljetku, uvjeren sam da bi koncert Pestilence ispao puno bolje da gospodin Mameli nije takva… hm… “posebna” osobnost kakva jest. No unatoč tome, vidjeti Pestilence uživo, i to na domaćoj pozornici, prava je čast i privilegij!
Fotografije: Nina Grad
Galerija slika
