Van Der Graaf Generator uz pomoć interferencijskih uzoraka preveli koncertnu ekstazu (2009)

Autor: Peter Podbrežnik

Mjesto: Piazza Unita d'Italia / Trieste (Trst) / Italija
Datum koncerta: 02.08.2009
Broj posjetitelja: 1
Cijena karte: 0,00€ (slobodan ulaz)

Ne događa se baš često da se u blizini naše domovine javi grupa svjetskog formata koja je ujedno i progresivnorockovska legenda, kao što se to dogodilo ovog kolovoza, kad su naše zapadne susjede svojim posjetom počastili britanski prog rock pioniri Van Der Graaf Generator. Koncerte legendarnih progresivnorockovskih grupa koje tijekom jedne godine zalutaju u blizinu slovenske granice obično se jedva može nabrojiti na prstima obiju ruku, pa smo se uz vijest da će se u sklopu ljetnog glazbenog festivala usred Trsta javiti slavni prog rock trio razveselili svi mi koji obožavamo različite vrste eksperimentalne glazbe s naglaskom na stvaranju moćnih i raznolikih raspoloženja. U zrak smo od te radosne vijesti poskočili ponajviše svi oni rijetki pojedinci koji smo se zbog tih legendarnih britanskih veličina prije godinu dana zaputili sve do portugalskog grada Gouvea (reportažu s tog nezaboravnog koncertnog događaja možete pročitati ovdje).

Van Der Graaf Generator, koji su ove godine slavili već dvainačetrdesetu obljetnicu postojanja, posljednje tri godine djeluju u postavi trija koji čine kultni pjevač, skladatelj, pjesnik, pisac, a po potrebi i pijanist i električni gitarist Peter Hammill (potonji je jednako cijenjen i zbog svoje uzbudljive i opsežne samostalne karijere), orguljaš i (svojevrsni) basist Hugh Banton te bubnjar i udaraljkaš Guy Evans. Ponovnom okupljanju 2005. i izlasku albuma “Present” uslijedila je opsežna britanska turneja koja je završila odlaskom dugogodišnjeg saksofonista i flautista Davida Jacksona. Od tada VDGG djeluju kao trio izvornih članova. Unatoč skepticizmu vjernih sljedbenika, koji su zvuk grupe teško mogli zamisliti bez saksofonskih ulomaka, uspjeli su (ponovno) osvojiti njihova srca odličnim albumom “Trisector” (2008), dok su turneje VDGG-a postale kratke i obično obuhvaćaju ograničen broj datuma.

Zato je i njihov dolazak na Piazza Unita, glavni tršćanski trg, bio još veličanstveniji događaj, ako ne i pravi praznik za sve progresivnorockovske sladokusce koji danas tako jako nedostaju više koncertnih nastupa praotaca našeg omiljenog glazbenog žanra. Nikakva nije tajna da su VDGG svojedobno uživali najveću popularnost u Italiji, što se te večeri osjetilo i po zavidnoj posjećenosti svih onih koji su se slili na trg da bi poslušali paklenonebeske zvukove Hammilla i njegovih dvaju glazbenih drugova. Scenski pristup VDGG-a lišen je svakog pompa, vehementne scenske rasvjete ili bilo kakvih drugih scenskih dodataka koji bi na bilo koji način mogli odvratiti pozornost publike od glazbe. Skromni i naizgled suzdržani Hammill od prve je sekunde u potpunosti potvrdio ulogu nevjerojatnog vokalnog i ambijentalnog kameleona, koji je svojim karizmatičnim autoritetom brižno diktirao tijek nastupa, a da pritom ni na koji način nije pokušao zasjeniti svoje drugove.

Njegova se naizgled suzdržanost raspršila kao mjehurić od sapunice u trenutku kad je po dolasku na pozornicu na pojačalo spustio čašu vode, sjeo za električni klavir te uz sviranje uvodnih taktova “Interference Patterns” oslobodio svoje neustrašive glasnice. Iz njih je potekao njegov frenetično-gromoglasan i u tonalitetu praktički neprestano promjenjiv vokal od kojeg su se u tren oka zatresla koljena nježnijih duša koje su se nalazile među okupljenom publikom. Za njim su vjerno krenuli vječni jazzist Evans s moćnim bubnjarskim kreštendima po činelama i Banton, koji je od sve trojice bio najzaposleniji jer je uz orgulje morao paziti i na bas dionice pritiskanjem bas pedala, a zamjenjivao je i većinu saksofonskih dionica u onim skladbama u kojima je to bilo potrebno. Nevjerojatno uigrani kolektiv već je uvodnim izborom dokazao da im novije skladbe, odnosno one s posljednjih dviju ploča, leže barem jednako dobro kao i stari materijal. Srca dugogodišnjih sljedbenika prvi su se put doista ugrijala uz fenomenalnu izvedbu klasika s albuma “Godbluff” (1975), “Scorched Earth”, kad je troglava scenska zvijer najednom počela mljeti sve pred sobom i za sobom ostavljati spaljenu zemlju. U jednom je trenutku mješavina svjetlosnih efekata i umjetne magle doista stvorila vizualni efekt vatrenih jezika oko svih članova grupe. Oni su bili, kao i obično, postavljeni u obliku trokuta, što se podudaralo sa simbolikom “Trisector”; slijeva Hammill za svojim električnim klavirom, zdesna Banton za orguljama, dok je nad njima bdio Evans s moćnom bubnjarskom postavom.

U izvedbi klasika s “Pawn Hearts” (1971), “Lemmings”, Hammill se razigrao i na električnoj gitari, koju još uvijek koristi više kao pomagalo za stvaranje srhovitih zvukova i time temeljitiju izgradnju živahnog ambijenta nego kao solistički instrument. Hammill je, između ostalog, dosljedno učvršćivao sliku pravog engleskog gospodina i publiku oslovljavao na besprijekornom talijanskom, kakav je naučio dugogodišnjom suradnjom s talijanskim prog rock sastavima, među njima Premiata Forneria Marconi i Le Orme. Majstori nepredvidljivih eksperimentalnih vragolija cijelo su vrijeme pazili na primjerenu uravnoteženost starog i novog, pa su se s melankoličnim “All That Before” brzo vratili na aktualni album “Trisector”. Izvedbom klasika sa “Still Life” (1976), “La Rossa”, podsjetili su na slavne godine kad su se početkom sedamdesetih usred talijanske turneje našli usred anarhističkih demonstracija protiv tadašnjeg režima iz kojih su se jedva izvukli čitave glave. Opet je bilo prilično zabavno promatrati kako Hammill uspijeva svojim mršavim ručicama izvući gromoglasne udarce po žicama ili ispaliti pojedine akorde kojima podiže atmosferu barem za deset stupnjeva prema točki ambijentalnog vrelišta. Ovaj put na vratu gitare nije nosio posebnu elektroničku napravu kojom si je svojedobno pomagao pri ugađanju žica, pa je i u tom segmentu ispao znatno samouvjerenije nego prije godinu dana u Gouveii.

Izvedba epskog standarda sa “World Record” (1976), “Meurglys III”, koji je, razumljivo, primjereno skraćen u odnosu na izvornu dvadesetominutnu duljinu, vjerojatno je bila najveće iznenađenje večeri. Duhoviti umetak, koji je predstavljalo ritmičko stupnjevanje duže reggae sekcije, nedvojbeno je pošteno iznenadio sve one koji slučajno prije koncerta nisu bili dobro upoznati s opusom VDGG-a, jer predstavlja jednu od većih eksperimentalnih pustolovina u njihovoj povijesti. Mračne vizije postapokaliptične budućnosti ponovno su zaživjele na legendarnom epu “The Sleepwalkers”, gdje su pozorna uha dugogodišnjih sljedbenika mogla primijetiti da su izostavili onaj barokni aranžman na saksofonu koji se u originalu pojavljuje nakon prvog prijelaza, što je inače bio jedan od rijetkih trenutaka u kojima nisu uspjeli primjereno pokriti Jacksonove saksofonske dionice.

Svi su albumi, osim prva tri i “The Quiet Zone/The Pleasure Dome” (1977), jedinog albuma koji su izdali pod skraćenim imenom Van Der Graaf, te večeri bili zastupljeni barem jednim predstavnikom. Na album “Present” prisjetili su se odličnom verzijom “Nutter Alert”, u kojoj je Hammill napeo sve svoje glasnice za proživljeno stvaranje atmosfere potpune paranoje i strahovlade. “Over the Hill”, duži ep s aktualnog albuma, temeljito su iskoristili za unošenje dodatnih improvizacija kojima su još više uzburkali nepredvidljive vode te odlične kompozicije. Zaključak redovnog dijela, koji je ujedno bio i vrhunac večeri, bila je dah oduzimajuća izvedba besmrtnog klasika s “Pawn Hearts”, “Man Erg”, uz koju su kao po komandi zamrvili mravci niz leđa. Peterov je vokal ovdje bio na izuzetno zahtjevnom ispitu jer je to vokalno jedna od težih stvari u njihovoj karijeri, no epski je refren otpjevao gotovo na istoj razini kao prije desetljeća, što su priznali i oni rijetki posjetitelji koji su VDGG uživo gledali još u prvim godinama njihove karijere. S tom je poslasticom bio gotov redoviti dio nastupa. Gromoglasni pljesak još se nije bio stišao kad su se vratili na pozornicu i odličnom izvedbom “Still Life”, naslovne skladbe istoimenog albuma, poručili da je legendarni kolektiv i danas itekako živ i ne pokazuje ni najmanje znakove umora.

VDGG su nas, mogu reći nekako prema očekivanju, usrećili fantastičnim nastupom uz koji je najveća umjetnost bila da je ushićeni pojedinac usred mmase sjedalica uopće mogao izdržati mirno sjediti. Uz svu tu kataklizmu progresivnorockovske nirvane, koja je mnoge odvela točno na vrh emocionalnog Parnasa, to doista nije bila mačja kašalj. Tome treba dodati i izvrsno ozvučenje te prekrasan, takoreći idealan okoliš blizine morske obale uz koji je koncertna atmosfera doslovno iskrila od pozitivnih vibracija. Hammill je više nego dokazao da je i uživo još uvijek nevjerojatan i posve unikatan pjevač, koji ipak bez obaju instrumentalnih drugova, koji su na svoj način blistali u potpuno jednakoj mjeri, ne bi mogao stvoriti onu pravu VDGG magiju. Naprosto je nevjerojatno kako trojica glazbenika, koji iza sebe nose već šest križeva, mogu stvoriti zvuk i ambijent kojem im može zavidjeti većina samozvanih nasljednika. Zbog njihove poštovane dobi svaki nastup može biti posljednji, pa će svi oni nadobudni mladići i djevojke koji su se udeležili ovog čarobnog koncertnog večera jednoga dana moći pripovijedati svojim unucima da su vidjeli velike VDGG, simbole nekih davno minulih vremena kad je potpuna sloboda glazbenog izražavanja bez uplitanja pohlepnih korporacija još predstavljala neki svijetli ideal.

Fotografije: Robi Lipej

Setlista

1. Interference Patterns
2. Scorched Earth
3. Lemmings
4. All That Before
5. La Rossa
6. Meurglys III
7. The Sleepwalkers
8. Nutter Alert
9. Over the Hill
10. Man Erg
—dodatak—
11. Still Life

Galerija slika