Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Van Der Graaf Generator
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1975
Trajanje: 37:29
Ocjena: 5/5
Nakon tri godine privremene hibernacije paklena se pukotina spaljene zemlje otvorila i iz nje su s “Godbluff”, još jednim mračnim remek-djelom epskih razmjera, ponovno ustali postapokaliptični ratnici progresivnog rocka Van Der Graaf Generator. Legendarni engleski kolektiv, koji je pod vizionarskim vodstvom Petera Hammilla, genijalnog i posve jedinstvenog pjevača, tekstopisca i pisca, a po potrebi i pijanista i gitarista, s prethodnikom “Pawn Hearts” (1971) stvorio jedan od najmoćnijih albuma u povijesti progresivnog rocka, u tri se godine dobro napunio novom snagom za još jedan pothvat koji je temeljito uzburkao obale eksperimentalne, ali i popularne glazbe. Članovi sastava u to vrijeme nisu spavali, nego su u sklopu Hammillove samostalne karijere i dalje aktivno surađivali. Klavijaturist Hugh Banton, bubnjar Guy Evans i saksofonist/flautist David Jackson u tom su razdoblju udružili snage u projektu The Long Hello, gdje su 1973. zajedno s bivšim VDGG-ovim basistom Nicom Potterom snimili istoimeni instrumentalni album. Granica između nekih Hammillovih solo ostvarenja i onoga što bi prije ili poslije pripadalo na VDGG album često je bila tanka i s vremenom su osjetili da je došao pravi trenutak za uskrsnuće usnulog diva.
“Godbluff” u pristojnoj VDGG tradiciji odiše mračnom, postapokaliptičnom atmosferom, koja je u odličnom skladu s gotovo posve crnim omotom i Hammillovim tekstovima. Potonji su kao i uvijek poseban izazov za sve društveno kritički osviještene intelektualce i znanstvenofantastične zanesenjake, jer odražavaju probleme i vizije jednog, ne posve nadrealnog, postapokaliptičnog svijeta u kojem vladaju kaos, ruševine, zavjere, ljudski grabežljivci i krvoločni mutanti.
Glazbeno gledano, “Godbluff” je najavio važnu zvučnu promjenu prema nešto kompaktnije strukturiranim i valovitijim kompozicijama s osjetno manjom mjerom kaotičnih improvizacija, no uz ustrajno zadržavanje epskih dužina i pune torbe neočekivanih instrumentalnih pustolovina. Hammill je nakon godina povremenog drndanja po akustičnoj gitari do ove faze karijere već naučio koliko-toliko svirati električnu gitaru, koju ipak još uvijek više koristi kao pomagalo za proizvodnju najrazličitijih, neobičnih zvukova nego kao jedan od glavnih instrumenata. Uz veću upotrebu električne gitare, Peter je na “Godbluff” mnogo eksperimentirao i s klavinetom marke Hohner, elektromehaničkom klavijaturom koja je u sedamdesetima, ponajprije u progresivi, bila prilično popularno instrumentalno pomagalo.
Doktorove, ili bolje rečeno kameleonove, vokalne akrobacije kao i uvijek su poseban poglavlje za sebe i uz monumentalne Bantonove orguljaške umetke čine glavni oslonac prepoznatljivog VDGG zvuka. Zapanjujuće dimenzije njegovog vokalnog raspona, koje se protežu od paranoičnog vrištanja i posve teatralnog pristupa do gotovo anđeoske nježnosti, ključne su u stvaranju raznovrsnih atmosfera zbog kojih VDGG nijednog slušatelja ne mogu ostaviti hladnim. Bantonova orguljaška majstorstva, poduprta dinamičnom uporabom njegovog bas pedala (povremeno i bas gitare), u društvu Jacksonovih razigranih saksofonskih podviga i Evansovih bubnjarskih vratolomija jamče visoku dozu nepredvidivog instrumentalnog avanturizma uz obilnu mjeru sočnih improvizacijskih umetaka. Veličanstvene harmonije i varijacije unutar kojih se neprestano i punom parom okreću simfonijski i jazz aranžmani često stvaraju pakleni ambijent, pa nije teško zamisliti kakvu bi glazbu svirao vrag da je ikad osnovao sastav.
Na albumu su doduše samo četiri kompozicije, no svaka se od njih može pohvaliti epskom dužinom i spada u elitu najvećih umjetnina njihove karijere uz koje glazbeni sladokusci još i danas cure slinu. O svakoj skladbi, kao što je to uobičajeno kod VDGG-a, dalo bi se napisati cijeli roman, no ovdje ću se dotaknuti samo nekih ključnih osobina zbog kojih su si te kompozicije zaslužile takav ugled među glazbenim gurmanima. Skladateljsko-instrumentalna genijalnost Hammilla i njegove družine punom snagom zasja već na otvarajućem epu “The Undercover Man” s tekstom o zloslutnim, konspirativnim elementima unutar posve razrušenog postapokaliptičnog društva. Mračnu i tajanstvenu atmosferu najavljuje već disonantna uvodna harmonija na flauti, koja uz podršku Hammillovog polušapućućeg vokala polako stupnjuje ritam prema usputnim simfonijskim umecima. S vremenom se otvori posve novi ambijentalni obzor, unutar kojeg kraljuju moćni simfonijski aranžmani na klaviru, orguljama i flauti te melodično usmjereno Peterovo pjevanje. Kompozicija cijelo vrijeme njiše između epske, uzdižuće atmosfere, gdje je naglasak na očaravajućim simfonijskim harmonijama, i naglih paklenih provala, kad se snažnim ulaskom saksofona i odlučnim gitarskim rifom istakne njihova jazz komponenta.
Ovo remek-djelo nasljeđuje moćni “Scorched Earth”, još jedna nezaboravna klasika, gdje Hammill ne štedi agresivne pjevačke izvedbe, dok saksofon i zadebljana bas linija u pozadini održavaju zloslutnu, da ne kažem shizoidnu atmosferu. Vokalni kameleon ovdje se kao opkladivši mijenja pjevački pristup. Ne čudi da je to jedina skladba na albumu na kojoj je osim Hammilla svoj skladateljski doprinos dao i saksofonist Jackson, koji ovdje blista s nekim doslovno ludim puhačkim umecima, ponajprije unutar disonantnih improvizacija. Poseban je poglavlje ubojita instrumentalna sekcija, gdje Evansovi divlji bubnjarski prijelazi ruše sve pred sobom prije nego što ustupe mjesto orguljaškim i saksofonskim pasažima. Oni koje zanima kako VDGG zamišljaju pakao na zemlji moraju poslušati ovo nevjerojatno djelo, koje svojim nepredvidivim instrumentalnim podvizima i rušilačkim ambijentom i nakon toliko godina oduzima dah.
Niz izvrsnih ostvarenja nastavlja “Arrow”, koji se otvara jazzovskom ritmičkom improvizacijom. Ona služi samo kao priprema za veličanstvenu sekciju unutar koje na lukav način nizom usputnih instrumentalnih umetaka tkaju melankoličnu melodiju. Ona je možda čak i najpotresnije tužna u njihovoj povijesti. Tome ključno pridonosi fenomenalno Hammillovo pjevanje. Majstor vokalne preobrazbe uz energično izmjenjivanje bijesnog vrištanja i tužnog pripovijedanja kao od šale prelazi između neba i pakla. Za moćan učinak izgradnje savršenog epskog veličanstva pobrine se podrška nepredvidivih orkestralnih harmonija.
Nakon što slušatelj već pomisli da ovakvu skladateljsku savršenost više ne mogu nadmašiti, konačno ga zabiju u tlo (ili podignu u nebo; ovisno o pojedincu) završnim monumentalnim epom “The Sleepwalkers”, gdje se svi najbolji aspekti legendarnog kolektiva slijevaju u bajkovitu koheziju kako bi zloslutni mjesečari mogli započeti svoj jezoviti ponoćni pohod. I ovdje se s posebnim žarom služe prepredenim i postupnim tkanjem veličanstvenih harmonija nizom usputnih improvizacija. Moćan i tajanstven uvod nasljeđuje prijelaz u veličanstven barokni aranžman, koji na savršen način stvara mračnu srednjovjekovnu atmosferu. Naglih prijelaza i izmjena u energične i mirnije sekcije lako ne nestaje, pa iznenađenjima ni nakon nepreglednog broja slušanja nema kraja. Izvrsne improvizacije lako bude maštu i svih jazz fusion zanesenjaka. Hammill s izvanrednim emotivnim angažmanom cijelo vrijeme brine za odlično ambijentalno povezivanje pojedinih sekcija. Posebno je oduševljavajući posve neočekivan završetak ove posve uzburkane i visoko kompleksne kompozicije, koja ponekad zvuči već gotovo kao objava.
Ponovno rođenje progresivno rockerskih velikana s “Godbluff”, još jednim remek-djelom koje spada među najbolja ostvarenja u povijesti suvremene eksperimentalne glazbe, doista nije moglo ispasti bolje. Ovo mračno umjetničko djelo jedan je od najsjajnijih dragulja u dosadašnjem VDGG-ovu stvaralačkom opusu i staje uz bok čak i neponovljivom remek-djelu “Pawn Hearts”. Preporođeni VDGG stvaranjem vrhunskih albuma, koji i danas pale maštu progresivno rockerskih zanesenjaka, nastavili su dakle ondje gdje su prije tri godine stali. Koliki je plamen kreativnosti u to vrijeme gorio unutar sastava, najbolje govori podatak da su u ni manje ni više nego dvanaest mjeseci snimili čak tri odlična albuma (“Godbluff” su naslijedili podjednako izvrsni “Still Life” i “World Record” (oba izašla 1976.)). Unatoč tome što je njihovo ponovno uskrsnuće bilo kratka vijeka prije nego što su se, ovaj put za dulje razdoblje, ponovno povukli na počinak, tih su četiri godine iskoristili znatno punije od velike većine medijski razvikanijih glazbenih vršnjaka.
Postava
Peter Hammill – vokal, klavir, klavinet, električna gitara
Hugh Banton – orgulje (uključujući bas pedale), bas gitara
Guy Evans – bubnjevi i udaraljke
David Jackson – saksofon i flauta
Produkcija
Van Der Graaf Generator
Popis skladbi
1. The Undercover Man
2. Scorched Earth
3. Arrow
4. The Sleepwalkers
Bonus skladbe s reizdanja:
1. Forsaken Gardens (live, 9. kolovoza 1975.)
2. A Louse Is Not a Home (live, 9. kolovoza 1975.)
