Mjesto: Kino Šiška, Ljubljana
Datum koncerta: 27.10.2009
Broj posjetitelja: 800
Cijena karte: 23,00€ u pretprodaji, 28,00€ na dan koncerta
Kino Šiška od obnove svojih prostora i promjene prvotne namjene proživljava pravu renesansu te polako stječe status pravog kulturnog žarišta i kad je riječ o posjetima svjetski poznatih velikana jazza, koji su svojim djelovanjem u proteklim desetljećima ostavili neizbrisiv pečat na području razvoja eksperimentalne, ali i popularne glazbe. Ovaj put u našem se glavnom gradu zadržao legendarni američki gitarski heroj Mike Stern, kojeg jazzerskim znalcima, koji dobro poznaju njegove glazbene početke s jazz rock gigantima Blood, Sweat & Tears, suradnju u sastavu legendarnog Milesa Davisa te veličanstveni samostalni opus, nije potrebno ništa posebno predstavljati. Mike je u Ljubljanu stigao s više nego impresivnom pratećom postavom.
U njoj su se posebno isticali legendarni trubač Randy Brecker, koji je zajedno s bratom, ništa manje slavnim saksofonistom Michaelom Breckerom, proslavio kao dio kultnog jazz fusion sastava The Brecker Brothers, te bubnjar Dave Weckl, pravi bubnjarski bataljun u jednoj osobi. Basist Chris Minh Doky kao najmlađi član postave budio je najmanje pozornosti, ali u posjedovanju izvanrednog talenta, osjećaju za inteligentne improvizacije i tehničkim sposobnostima u sviranju akustičnog i električnog basa nimalo nije zaostajao za svojim glazbenim kolegama.
Sternovo društvo moglo bi se bez problema proglasiti zvjezdanom postavom, koja je te večeri bez poštapalica napunila bivSu kino dvoranu. Među okupljenima se moglo primijetiti i mnogo predstavnika slovenske društvene šlage, dok se jasan demografski obrazac publike golim okom nije mogao odrediti jer je, suprotno očekivanjima, došlo i mnogo ljudi koje na prvi pogled ne bi bilo moguće prepoznati kao tipične ljubitelje jazza. Takav interes za Sternov nastup rječit je dokaz da se naša koncertna jazz scena polako, ali ustrajno popravlja te ponovno privlači svjetski poznate velikane tog glazbenog žanra, u čemu su se mogli uvjeriti i svi oni sretnici koji su se večer prije u Cankarjevom domu okupili na koncertu zvjezdane postave Power of Three, sastavljene od Chicka Coree, Stanleyja Clarkea i Lennyja Whitea.
Stern i njegovi drugari mnogih talenata doveli su publiku u zanos već odmah nakon kraćeg uvodnog obraćanja Braneta Rončela. Vječni veseljak Stern, čiji je zarazni osmijeh očito obvezan pratitelj njegovih scenskih nastupa i od kojeg bi se po toj stavci mogao ponečemu naučiti i njegov daleki gitarski supatnik Ritchie Blackmore, na nevjerojatno pretenciozan i suptilan način, koji je uključivao dobru dozu slobodnih improvizacija, polako je počeo stvarati nevjerojatnu scensku magiju. Razmjerno smirenom, ambijentalno usmjerenom početku u kojem su svi glazbenici usklađeno mijesili pojedine improvizacije u trenutku kad je većina to najmanje očekivala uslijedila je iznenadna Sternova solistička eksplozija, kad se iz prividne suzdržanosti pretvorio u pravi mitraljez raznovrsnih gitarskih fraza, a brzi prsti odjednom postali središnja atrakcija večeri.
Naravno, Mike tijekom i nakon solističkih kataklizmi od kojih je zastajao dah ni u čemu nije zanemario svoje suradnike, jer su svi redom dobili nekoliko trenutaka za više nego impresivne solističke ekspanzije. Trubački starina Randy Brecker, koji se većinu večeri skrivao iza sunčanih naočala, potvrdio je da je i dalje majstor izvanredno duhovitih puhačkih ubačaja kojima dodatno začini ionako živahnu ritmiku koja inače vlada u bendu koji ima takav ritam dvojac kao što su Minh Doky i Weckl. Potonji je uz Sterna nedvojbeno bio taj koji je tijekom solističkog manevra dobio najveći pljesak i izazvao najveći broj otvorenih usta, jer je ono što je te večeri demonstrirao na svojoj bubnjarskoj postavi uvelike nadilazilo granice uobičajenog bubnjarskog solo nastupa. Minh Doky usklađeno je pratio Wecklove dinamične i, kad je trebalo, i rušilačke prijelaze te neobičnom brzinom i preciznosti prebirao po žicama električnog i akustičnog basa. Gitarski čarobnjak se, očekivano, u odabiru izvedbi usredotočio na najnoviji samostalni album naslovljen “Big Neighborhood”, što je u pozadini potvrđivalo i veliko scensko platno na kojem je bila projicirana slika tipičnog američkog susjedstva usred noći.
Mike, koji glazbeno inače potječe iz tradicionalnog jazza, unutar svoje gitarske tehnike posjeduje i mnogo rockerskih zahvata, koji unutar pojedinih improvizacija rađaju brojne udarne fraze koje bi odobrio i mnogi tvrdi rock bend. S nevjerojatnom uigranošću i fleksibilnošću mijenja stilove od gotovo tvrdorockerske agresivnosti i jazz fusion fluidnosti do tradicionalnijih jazzerskih shema. Ta šarolika mješavina raznolikih stilova i tehnika, ne samo u Sternovoj režiji, nego unutar cijele postave, pobrinula se da se za svakoga iz šarolike publike našlo nešto zanimljivo. Čak i za one koji inače ne spadaju među uobičajene slušatelje jazzerskih zvrsti.
Trenucima supersoničnog, gotovo paklenskog fusiona, kad se cijeli bend zaletio u divlji marš raznolikih improvizacija, gotovo obvezno je slijedio postupan prijelaz u izgradnju lakših i melodično usmjerenih motiva uz koje je publika mogla držati takt te se potpuno prepustiti fusion magiji, punoj pozitivnih vibracija. Tu se pokazala ona prava srčanost i potpuna instrumentalna harmonija, koja se cijelo vrijeme prelijevala između Mikea i njegovih slavnih gostiju. Bučnom pljesku, koji se nikako nije htio stišati, naravno je uslijedio trenutačan povratak na pozornicu, koji nije bio samo neka kratkotrajna formalnost, nego je cijeli bend uzeo vremena da publiku razveseli još nekim blagom iz Sternovog solističkog repertoara. Mike se na kraju zašalio da je to bilo sve za tu večer, jer bi rado odsvirali još nešto, ali im je jednostavno ponestalo koncertnog materijala.
Gospodin Stern je zajedno s gostujućom postavom samih instrumentalnih izvrsnika te večeri priredio sve ono zbog čega je zaslužio status jednog od najpoštovanijih gitarskih heroja svoje generacije i publiku obdario prepunom galonom kraljevskog jazz fusiona, kakvog je u našim krajevima u posljednjim godinama kronično nedostajalo. Uigranost i harmonija unutar benda bile su tijekom cijelog nastupa na zapanjujuće visokoj razini, što se od glazbenika njihova kova inače moglo posve realno očekivati. Mike je između pojedinih izvedbi uvijek odvojio vrijeme za najavu pojedinih skladbi, ali i za promociju novog albuma, tako da je i komunikacija između pozornice i publike bila više nego uzorna. I ozvučenje je te večeri bilo na razmjerno zadovoljavajućoj razini, iako je bas u odnosu na gitaru u početnom dijelu možda bio malo preglasan, ali to praktički nije vrijedno spomena, jer je u svakom pogledu bila riječ o ostvarenju koncertnih želja jazzerskih sladokusaca. Pri izlasku iz dvorane mnogi od njih prisjetili su se čuvene Mikeove izjave da je život najsličniji jazzu jer ga je najbolje improvizirati.
fotografije: Mojca Perdih
Galerija slika
